U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
NA BEČKOM Centralnom groblju, samo koju stotinu metara od grobova Beethovena, Schuberta i Brahmsa, posljednje je počivalište Matthiasa Sindelara, vjerojatno najvećeg europskog nogometaša prije Drugog svjetskog rata. Svježe cvijeće uz mramornu nogometnu loptu znak je da se bečka Austria, klub čiji je dres nosio gotovo 15 godina i za koji je odigrao svoje najbolje utakmice, još jednom prisjetila 23. siječnja, godišnjice njegove prerane i još uvijek ne sasvim razjašnjene smrti.
Iako nije bio Bečanin, pa čak ni Austrijanac, Sindelar je postao ikona bečkog identiteta u vrijeme dok je ovaj grad, prevelik za premalu državu preostalu nakon Prvog svjetskog rata, još uvijek bio gospodarsko, kulturalno i umjetničko središte kontinenta. Ušao je u nogometni svijet u vrijeme kad se ova igra munjevito širila Europom i s vremenom postao središnja figura Wunderteama, austrijske reprezentacije koju je možda samo Anschluss 1938. onemogućio da iste godine osvoji svjetski naslov.
Još za života o Sindelaru su se pjevale pjesme, pisale knjige i snimali filmovi. O njegovim se igrama raspravljalo u bečkim kavanama, u istim onim građanskim krugovima koji su prije toga komentirali klavirske koncerte, operete i književna djela. Bio je toliko popularan da je među prvima u ovom dijelu Europe snimao reklame.
Rođen je 1903. u moravskom selu Kozlovu u skromnoj katoličkoj obitelji kao Matěj Šindelář. Kad su mu bile tri godine, obitelj se preselila u bečku radničku četvrt Favoriten, koja je početkom 20. stoljeća primila mnoge imigrante.
S početkom Prvog svjetskog rata, njegov otac mobiliziran je u austro-ugarsku vojsku i poginuo je za monarhiju na Soči. Njegova supruga ostala je sama s četvero djece koje je morala uzdržavati radeći kao pralja.
Mali Matthias, kako glasi njegovo germanizirano ime, već prije toga počeo je ganjati krpenjaču sa svojim vršnjacima po ulicama u Favoritenu. Tamo su ga kao vitkog 15-godišnjaka pronašli skauti bečke Herthe i nagovorili da se ozbiljnije posveti nogometu. Za manje od dvije godine probio se u prvu momčad.
Već u Herthi se razvio u vrsnog tehničara i spretnog driblera, sposobnog za brze prodore kroz suparničku obranu, te dobio poziciju u napadu. I Hertha i Sindelar, međutim, zapali su 1923. godine u probleme. Klub se našao u financijskoj krizi, a mladi nogometaš ozlijedio je menisk. Sindelar se podvrgnuo operaciji, koja u to doba nije bila rutinska kao danas.
Mnogi smatraju da je baš zahvaljujući ranjivom koljenu razvio svoj nogometni stil zbog kojeg je dobio nadimak "Der Papierene" (Papirnati ili Čovjek od papira). Naime, provlačio se kroz suparničke redove poput lista papira, izbjegavajući kontakt i ne želeći riskirati težu ozljedu koljena koja bi mu ugrozila karijeru. Elegantna i inteligentna igra bez kontakta, poput baleta u kopačkama, postala je njegov zaštitni znak.
Hertha je ispala iz prve lige i morala se riješiti nekoliko igrača. Sindelar je razmišljao o selidbi u talijanski nogomet, konkretno u Trst, ali na kraju je odlučio ostati u Beču. U ljeto 1924. prešao je u SV Wiener Amateure, koji je upravo osvojio austrijski naslov i koji će u studenom 1926. postati Austria Beč. Bio je to drugi i posljednji klub u njegovoj karijeri, poznat po svojim snažnim vezama s bečkom židovskom zajednicom.
Sindelar je zablistao kao centarfor Austrije u sezoni 1926./1927. postigavši 21 pogodak u 28 utakmica. Godinu prije toga Austria Beč osvojila je naslov nacionalnog prvaka, koji je ostao i jedini sa Sindelarom u momčadi. Zanimljivo, svih 13 austrijskih prvoligaša tih godina dolazilo je iz Beča.
Iako je sportski uspjeh uglavnom izostao i Austria će na sljedeću nacionalnu titulu čekati sve do 1949. godine (austrijskim nogometom do Anschlussa dominirali su Rapid i Admira), Sindelar je u samo nekoliko sezona postao zvijezda i ljubimac klupskih navijača.
Često ga se moglo vidjeti kako se u bečkim restoranima i kavanama nakon utakmica druži s navijačima, obično uz partiju karata. Slava ga nije promijenila i nije zaboravio odakle je krenuo. Redovito je dijelio ulaznice klincima iz Favoritena, imigrantske i radničke četvrti iz koje se nikad nije preselio.
"Na neki način imao je mozak u nogama i mnoge izvanredne i neočekivane stvari dogodile su se dok su te noge trčale. Sindelarov udarac pogodio je mrežu poput savršene poante, završetka koji je omogućio razumijevanje i uvažavanje savršene kompozicije priče, čiji je vrhunac predstavljao", napisao je o nogometašu bečki novinar, pisac i književni kritičar Alfred Polgar.
Neuspjehe u austrijskom prvenstvu Sindelarov klub kompenzirao je titulama u Mitropa kupu, prije Drugog svjetskog rata najvažnijem europskom klupskom natjecanju. Bečka Austria dvaput je osvajala Mitropa kup - 1933. i 1936. godine - a Sindelar je blistao u oba izdanja.
U prvom finalu Austria je igrala protiv milanske Ambrosiane, današnjeg Intera, kojeg je na terenu vodio slavni Giuseppe Meazza. U Milanu je domaćin pobijedio 2:1, a u uzvratu 8. rujna 1933. na bečkom Prateru, Austria je pred gotovo 60.000 gledatelja pobijedila 3:1. Sva tri pogotka postigao je Sindelar, a onaj odlučujući za osvajanje trofeja samo dvije minute prije kraja.
Tri godine kasnije, na putu prema finalu padali su Grasshopper, Bologna, praška Slavia i budimpeštanski Újpest. U prvoj finalnoj utakmici protiv Sparte Prag nije bilo golova, da bi u uzvratu na novom Masarykovom stadionu u Pragu, pred 58.000 gledatelja, Austria slavila 1:0 i ponovno osvojila najveći europski trofej.
Sindelar je za bečku Austriju ukupno odigrao više od 400 utakmica i postigao najmanje 250 golova. Ostao je vjeran svom klubu i njegovoj ljubičastoj boji do samog kraja unatoč brojnim ponudama iz drugih bečkih klubova, poput Rapida, ali i inozemstva.
Poznato je da su ga željeli angažirati Slavia Prag, Manchester United i Arsenal, koji je za transfer ponudio 40.000 funti. Londonski The Times za njega je napisao da je "jedan od najvećih igrača svijeta", a Daily Mail nazvao ga je nogometnim genijem.
Igračku izvrsnost potvrdio je i kao vođa čuvenog austrijskog Wunderteama, koji je u svom najslavnijem razdoblju od svibnja 1931. do veljače 1933. u 15 utakmica postigao 12 pobjeda i izgubio samo jednom: 7. prosinca 1932. protiv Engleske na londonskom Stamford Bridgeu (3:4).
Bilo je to doba briljantnih pobjeda momčadi koju je okupio izbornik Hugo Meisl, majstor taktike, discipline i motivacije: 5:0 protiv Škotske i Njemačke, 8:1 protiv Švicarske, 8:2 protiv Mađarske i 4:0 protiv Francuske.
Osim Sindelara, perjanice Wunderteama bili su vratar Rudolf Hiden, kapetan Walter Nausch, veznjak Smistik, bek Karl Sesta, krilo Anton Schall, te još jedan golgeter Josef Bican. Sindelar je u pravilu vodio Wunderteam kao centarfor i često bio strijelac. Od 1926. do 1938. ukupno je odigrao 44 utakmice u nacionalnom dresu, postigavši 27 golova.
U svibnju 1928. u Beču, Sindelar je bio u austrijskoj momčadi koja je pobijedila Jugoslaviju 3:0. Izbornik Ante Pandaković poveo je postavu sastavljenu većinom od igrača zagrebačkih klubova poput Mihelčića, Gillera, Perške, Cindrića i Rudolfa Hitreca. Ova utakmica ne vodi se kao službeni nastup reprezentacije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, navodno zato što se radilo o B selekciji.
Era te čudesne austrijske reprezentacije konačno je završila porazom kod kuće 1:2 protiv Čehoslovačke 9. travnja 1933. Meislova momčad dosegnula je vrhunac i potom krenula silaznom putanjom, jer je nekoliko njegovih prvotimaca sklopilo unosne ugovore sa stranim klubovima i više nisu bili redovito na raspolaganju reprezentaciji.
Iako sedmorica nogometaša iz originalne postave Wunderteama više nisu bila dostupna, Austrija je ambiciozno krenula na Svjetsko prvenstvo 1934. u Italiji. Dakako, sa Sindelarom u vrhu napada. Austrijanci su prvo izbacili Francuze, a potom i Mađare. U polufinalu 3. lipnja na milanskom San Siru čekali su ih domaćini.
Pitanje plasmana u finale razriješio je, po svemu sudeći podmićeni, švedski sudac Ivan Eklind, priznavši pobjednički "pogodak" Enrica Guaitae koji je zajedno sa suigračima ugurao austrijskog vratara Petera Platzera preko gol-linije s loptom u rukama.
Talijanska reprezentacija je tjedan dana kasnije pobjedom protiv Čehoslovačke osvojila svjetski naslov, a Austrija je bez ozlijeđenog Sindelara izgubila od Njemačke (2:3) u utakmici za treće mjesto.
Četiri godine kasnije Sindelarova je domovina prestala postojati. Njemački Wehrmacht anektirao je Austriju bez otpora 12. ožujka 1938. U roku od samo četiri dana, austrijski nogomet "očišćen" je od Židova. Na udaru je posebno bila bečka Austria. Židovski dužnosnici bili su smijenjeni, a židovskim je nogometašima zabranjeno igrati. Mnogi su morali napustiti zemlju.
Austrijski nogometni savez raspušten je, a klubovi integrirani u njemački sustav natjecanja. Austrijsko prvenstvo postalo je Gauliga Ostmark, čiji je pobjednik ulazio u doigravanje za njemačku titulu. Tako je bečki Rapid postao prvak njemačkog Reicha 1941. godine. Osim toga, sudjelovanje Austrije na Svjetskom prvenstvu 1938. je otkazano.
Tjedan dana prije referenduma kojim se 10. travnja trebalo retroaktivno legitimirati ujedinjenje s Reichom, na Prateru je odigran neslužbeni međunarodni susret Austrije i Njemačke, nazvan "Utakmica pomirenja". "Slavna reprezentacija njemačke Austrije još jednom će se suočiti s reprezentacijom Njemačkog Reicha u mirnom natjecanju", napisao je na dan utakmice Fußball-Sonntag.
Nacistička propaganda iskoristila je utakmicu za promociju nadolazećeg referenduma o Anschlussu. Pred više od 50.000 gledatelja, austrijski nogometaši na teren su morali izaći s transparentom "Sportaši glasaju ZA".
Oko ove utakmice kruže mnoge legende koje je danas teško provjeriti. Navodno je objema momčadima sugerirano da bi utakmica trebala završiti miroljubivo, remijem. No Austrijanci predvođeni Sindelarom igrali su na pobjedu u zadnjih 90 minuta za svoju domovinu.
Postoje izvještaji da se Sindelar otvoreno izrugivao suparniku u posljednjoj utakmici austrijske reprezentacije prije Drugog svjetskog rata. Prošao bi nekoliko njemačkih braniča i vratara i onda posve sam demonstrativno poslao loptu tik uz stativu u aut.
A nakon što je u 62. minuti postigao vodeći gol, navodno je "napadno slavio na centru okrenut prema nacističkim dužnosnicima u loži". S obzirom na to da se u to vrijeme golove proslavljalo kudikamo suzdržanije nego danas, Sindelarovo ponašanje i iskazivanje radosti išlo je iznad norme. Kao da je velikan austrijskog nogometa želio pljunuti nacistima u lice prije nego što potpuno preuzmu vlast.
Kad je Karl Sesta postigao pogodak za konačnih 2:0 za Ostmark, publika na Prateru dala si je oduška i glasnim povicima "Österreich! Österreich!" pozdravila pobjedu nacije koja je upravo izgubila neovisnost i nestala s političke karte Europe.
Legendarni njemački izbornik Sepp Herberger, koji će Zapadnu Njemačku na Svjetskom prvenstvu 1954. neočekivano dovesti do titule, u predvečerje svjetske smotre 1938. u Francuskoj dobio je na raspolaganje i kompletnu austrijsku reprezentaciju. Iz političkih razloga nije smio ignorirati ovu činjenicu, pa je među 22 reprezentativca pozvao i devetoricu dojučerašnjih Austrijanaca.
Umjesto kvalitativnog i rezultatskog iskoraka, dobio je tenzije u svlačionici i neuigranu momčad. Njemačka je ispala već u osmini finala na Svjetskom prvenstvu, neslavnim i iznenađujućim porazom u ponovljenoj utakmici protiv Švicarske 2:4.
Nekoliko puta pokušao je nagovoriti i 35-godišnjeg Sindelara da odjene dres njemačkog Reicha, ali bez uspjeha. Nakon rata, Herberger je rekao: "Sindelar je izvanredan čovjek kojeg ćemo zauvijek pamtiti u nogometnim krugovima. Imao sam dojam da nije prihvatio moj poziv zbog osobnog animoziteta prema režimu".
Bečkom ponosu i uvjerenom socijaldemokratu Sindelaru, koji je 15 godina proveo duboko integriran u židovsku zajednicu, bilo je nezamislivo igrati pod nacističkom zastavom. Javno se izgovarao svojom poznom nogometnom dobi, no svjedoci tvrde da je privatno govorio sljedeće: "Nikada neću igrati za ovaj entitet koji sebe naziva Njemačkom i proždire Europu".
Posljednju utakmicu u životu Sindelar je odigrao 26. prosinca 1938. u Berlinu. Njegova Austria remizirala je u prijateljskoj božićnoj utakmici s domaćom Herthom BSC (2:2), a Sindelar je postigao jedan gol za goste.
Ujutro 23. siječnja 1939. Matthias Sindelar pronađen je mrtav u stanu svoje djevojke Camille Castagnole, koja je bez svijesti ležala pored njega. Umrla je dan kasnije u bolnici. Policijska istraga utvrdila je da su oboje umrli od trovanja ugljičnim monoksidom zbog neispravnog dimnjaka.
Međutim, bečke novine bile su tih dana prepune nagađanja. U javnosti su se širile glasine o kriminalnoj i političkoj pozadini njegove smrti. Bečke kavane odmah su prihvatile i proširile narativ o samoubojstvu neokrunjenog bečkog nogometnog kralja suočenog s političkim i moralnim silovanjem grada od strane nacista.
Sumnju u službenu verziju posebno je potaknula pjesma židovskog pisca Friedricha Torberga "O smrti jednog nogometaša", u kojoj je ustvrdio da su Sindelar i Camille počinili samoubojstvo zato što nisu željeli živjeti pod nacističkim režimom.
"Jedni su bili uvjereni da su Sindelara ubili nacisti, a drugi su tvrdili da je počinio samoubojstvo. Poznavajući ga dobro i znajući koliko je volio život i kako je živio punim plućima, sumnjam i u jedno i u drugo", rekao je godinama kasnije Fritz Polster, sin prijatelja slavnog nogometaša.
Novija istraživanja govore da Sindelar javno nikad nije pokazao da je spreman riskirati svoj život i budućnost da bi se suprotstavio režimu. No bio je poznat kao protivnik nacionalsocijalizma i prije Anschlussa i mnogi su vjerovali da je taj njegov prezir dovoljan za nacističku odmazdu. Moguće je, dakako, da se zaista radilo o nesretnom slučaju, ali misterij traje i nakon više od 85 godina.
Više od 15.000 ljudi nazočilo je Sindelarovu sprovodu, kojeg se kasnije opisivalo kao "prvo i posljednje protestno okupljanje Bečana protiv nacista". Njegova smrt simbolički je označila (pokazat će se privremeni) nestanak nacije koja je kulturalno dominirala Europom na početku 20. stoljeća.
Nadživio je svoj Wunderteam i svoju Austriju za samo devet mjeseci. "Dobri Sindelar otišao je u smrt zajedno s gradom, čije je dijete i ponos bio", zapisao je Alfred Polgar.