U SERIJALU "Majke šampioni" koji se prikazuje na TV Arena sport, Biserka Petrović, majka neprežaljenog Dražena Petrovića, govorila je o životu nakon njegove smrti. U emotivnoj ispovijesti prisjetila se i Draženovog djetinjstva provedenog u rodnom Šibeniku i prvih košarkaških treninga.
Dražen je rođen 22. listopada 1964. godine, a Biserka tvrdi kako je od rođenja znala da je poseban te da će biti najbolji u onome što bude radio.
"Rođen je kao vrlo velika beba od pet kilograma, tako da je u šibenskom rodilištu doktor koji je bio na porođaju kazao: 'Evo, djeco, dolazi vam otac.' Dakle, Dražen je bio toliko izražajno jak da je doktor rekao da je on otac drugoj djeci. Taj doktor je imao sina Dražena i po njegovom sinu je Dražen dobio ime. Bio je poseban od rođenja. Kao mali nije puno pričao, tako da smo se brinuli, ali kada je trebalo nešto reći, to je toliko bilo snažno i moćno za dijete od godinu ili dvije pa smo mi u obitelji shvatili da imamo nešto posebno i prema njemu smo se svi odnosili kao prema nekom daru koji je došao. Čuvao ga je pogotovo stariji brat Aleksandar od pet i pol godina. On je preuzeo ulogu oca i majke jer je obožavao svog brata baš zato što je bio poseban", počela je Biserka priču o velikom šampionu.
Dražena su u Šibeniku obožavali još dok je bio dijete.
"Kada bih ga izvela na ulicu, ili povela u školu, svi su ga željeli uzeti u naručje. Svi su ga čuvali jer je bio baš mali i izuzetno lijep, to moram reći. Stariji brat je uvijek pazio na njega, a Dražen bi Aleksandru nosio torbe na trening samo da bi se uključio u njegov dio života", prenosi Blic riječi Draženove majke.
Odnos između braće bio je pun ljubavi, a Dražen je krenuo bratovim stopama, u košarkašku dvoranu.
"Prije nego što bi otišao u školu, išao bi na trening. Ali nikada nije zakasnio u školu. Sve je postigao sam na svoj jedinstven način. Ljudi su prihvatili u Šibeniku da je on poseban i da želi napraviti nešto što dosad nitko nije."
Granice za Dražena nisu postojale, bio je beskrajno talentiran igrač i posvećen radnik. Njegov život tragično je prekinut 7. lipnja 1993. godine. Nastradao je u Njemačkoj u 28. godini kada se automobilom vraćao s kvalifikacija za Euro u Poljskoj.
Dražen nije htio ići avionom, već je krenuo nazad s djevojkom Klarom koja je vozila automobil.
"To je najteži dio našeg obiteljskog života, a za mene posebno kao majke. Hrvatska se već plasirala na natjecanje, ali on nije želio propustiti utakmicu za reprezentaciju. Nazvao me je deset sati prije nesreće i kazao: 'Poslao sam ti prljavu robu, ja dolazim za dva dana. Znam da ćeš ti to srediti.' I to je bio naš zadnji razgovor. Tada sam ga zadnji put čula. Dražen bi se uvijek javljao kada stigne na mjesto događaja. Ali zvala je gospođa za koju su mi kasnije rekli da je bila sudski tumač iz Makedonije. Ja sam se javila, a ona je pitala je li to stan Dražena Petrovića, i kada je čula potvrdan odgovor, rekla je: 'Vaš sin je poginuo.' Nikada to neću zaboraviti, bilo je sto drugih načina da se to objavi jer nikada ne znate kako će u tom momentu čovjek reagirati. Moj suprug je već legao i ja sam u tom krenula prema balkonu. Suprug je čuo moj krik, poletio je prema meni i spasio me. Bez lažne skromnosti, spasio me", prisjeća se Biserka i dodaje:
"Dražen, ako me od nekud gleda, željela bih da je sretan. Nisam nikakvu grešku napravila, nisam mu ništa dodavala, samo sam htjela da njegovo djelo bude zapisano. Košarka je moj život, sport je moj život i ja sve sportaše doživljavam kao da su iz moje obitelji. Moram reći da mi je Novak Đoković baš pri srcu jer se ponaša tako veličanstveno, voli ljude, bili smo gosti njegovih roditelja kada se igrao Final Four Eurolige u Beogradu. Od tada smo stalno u vezi. Prava sportska obitelj."
Vječna je tema odnos Dražena i Vlade Divca, koji su bili nerazdvojni prije odlaska u NBA, a potom su ih politika i rat razdvojili.
"Pitala sam Dražena za to, ali on nije puno pričao. Rekao je samo: 'Pusti to za druga vremena.' On nije želio raspravljati o tome, ali očito se dogodio jedan mali razmak i sigurno bi oni to riješili da Dražen nije tragično završio. Kada je Jure Zdovc imao oproštaj u Ljubljani, suprug i ja smo bili pozvani i otišli smo. S druge strane dvorane prema nama dolazi Divac. On je mog supruga i mene toliko zagrlio, ali nije mogao ni riječ da progovori. Evo i sada se ježim. Toliko je u njegovoj duši bilo osjećaja da je to mene za sva vremena kupilo", prisjeća se Draženova majka.
Biserka kaže da je prije tragedije bila u Zagrebu u društvu jednog vidovnjaka koji ju je pitao: "Što žele ove žene koje idu s Draženom?" U automobilu u trenutku nesreće s Draženom i Klarom bila je njezina prijateljica koja se također bavila košarkom. Preživjela je nesreću, ali je osam godina bila u komi.
"Bili smo u nekom društvu, nisam išla vidovnjaku svojom voljom. On je vidio Draženov odlazak, ali nije mi htio reći jer je to bila sudbina. Svi imamo neko svoje poslanje na zemlji. Rekao mi je kasnije da ne bih mogla spriječiti tragediju ni da mi je kazao te večeri što vidi. Ali rekao mi je za te dvije žene, vidio je da odvoze Dražena u smrt", tvrdi Biserka.
Na pitanje je li ikada razmišljala kakav bi Dražen danas bio da je živ, Biserka je odgovorila:
"Bio je veliko dijete, uvijek spreman na šalu, a opet tako ozbiljan u donošenju odluka. Mislim da bi na ovim prostorima bio najveći humanitarac. To mu je bio cilj, da pomaže ljudima. Novac ga nikada nije zanimao, samo da usreći ljude, to je želio. Da mogu, danas bih mu kazala da je bio sretno dijete i najljepša je priča o mladosti ona koju je on pričao. Kada je Dražen bio u Šibeniku u vrtiću, on bi nazvao kući i rekao: 'Mama, moj prijatelj je gladan, mogu li ga dovesti na ručak? Njegovi roditelji rade.' Kazala sam mu da može. Tada bi bio najsretniji. Nije se osjećao posebno među ljudima, ali narod je njega digao na pijedestal zato što se on sam tako ponašao. I to vam je najveća medalja njegovog života. Ljubav naroda morate zaslužiti."