NIKI LAUDA imao je 70 godina kad je preminuo mirno, u krugu obitelji. Malo je nedostajalo da svijet napusti još kao 27-godišnjak, kad je doživio strašnu nesreću na utrci u Nürburgringu. Povodom njegove smrti, u suradnji s Yugopapirom donosimo njegovu priču o danu te nesreće, onome što joj je prethodilo i što je uslijedilo, objavljenu u RTV reviji 1977. godine.
PRVI put nakon nesreće na teškoj stazi u Nürburgringu, Niki Lauda, jedan od najboljih vozača svijeta, priča o svom dramatičnom životu i trenutku kad je pogledao smrti u oči. Samo mjesec dana poslije nesreće Lauda se vratio utrkama i pobjedama.
Četvrtak, 29. srpanj 1976: "Probili smo sloj magle iznad Frankfurta i Cessna se primaknula pisti za slijetanje. Sjedio sam na mjestu drugog pilota, ne skidajući pogled s kontrolne ploče. Mjesto iza mene bilo je prazno. Moja supruga Marlene ostala je kod kuće. Ja sam to od nje tražio. Znao sam dobro za nevolje koje me čekaju. I htio sam je poštedjeti.
Kad smo sletjeli u Frankfurt, unajmio sam jedan Fiat Coupe i krenuo autocestom u pravcu Koblenza, a zatim putem 258. Koliko sam već puta bio u Nürburgringu? Zaboravio sam broj, ali ne i prvi put. Bilo je to prije osam godina. Imao sam tada Mini Cooper i, zajedno sa Lambertom Hoferom, išao u Nürburgring na jedno od natjecanja za Kup Europe.
Prešli smo u jednom dahu put München - Frankfurt - Koblenz. Nadomak Nürburgringa, zaustavili smo auto i zaspali. Sutradan ujutro probudila nas je buka motora. Vozila na stazi tutnjala su na nekoliko koraka od nas. Protrljao sam oči od čuda i rekao prijatelju Lambertu:
"Hej, pogledaj, tamo je groblje!"
I, zaista, groblje je bilo sasvim blizu staze. Vidjeli smo čak i grobare kako kopaju raku. Lambert Hofer, koji neobično voli crni humor, rekao je tada:
"Hajdemo izmjeriti za koga kopaju. Za tebe ili za mene."
U Nürburgringu sam uvijek odsjedao u malom pansionu Schmitz. Na prvom katu ima nekoliko mirnih soba; dolje je ugodan lokal Pistenklause. Čim sam raspakirao stvari, otišao sam u boks gdje su mehaničari uvelike radili. Dvojica novinara su, po dogovoru, ušla sa mnom u auto. Helmut Zwickl, urednik automobilizma u bečkom Kuriru, uključio je magnetofon da bi snimio ono što ću reći tijekom vožnje.
Začudo, baš na mjestu na kojem ću 68 sati kasnije doživjeti strašnu nesreću, vozio sam vrlo sporo. Na traci je ostalo zabilježeno ono što sam rekao prolazeći kroz Rudnik, 10,7 kilometara od starta:
"Sad idi četvrtom. Punim gasom. Recimo, između 240 i 250 na sat. Budi oprezan! Ako ti pukne guma ili odeš ispod, iznad, unutra... Gotov si. Pazi! Ovuda još možeš voziti pod punim gasom, ali prolaziš na nekoliko milimetara od stjenovitog zida. Pazi..."
Nažalost, ubrzo ću shvatiti koliko je za mene bio opasan taj dio staze.
Navečer sam u Pistenklauseu pojeo biftek. S mog mjesta pokraj prozora mogao sam vidjeti crvene, zelene i plave šatore koji su nicali pokraj staze. U nedjelju ujutro bit će ih 30.000.
"Tko ste vi?"
Neki zaljubljenici kružili su Ringom svojim automobilima. Tako je uvijek uoči Grand Prixa: do četvrtka navečer svatko se može za osam maraka u svojem autu provozati stazom. U petak počinju službene probe.
Petak, 30. srpanj 1976., oko 9, dok u svojem unajmljenom autu idem prema stazi, zaustavlja me kontrola.
"Propusnicu! Tko ste vi?" kaže kontrolor i staje pred moj Fiat.
Razmišljam kako bi u tom trenutku Clay Regazzoni, Švicarac Formule 1, izletio iz auta i digao neopisivu dreku. Ja sam, međutim, smatrao da je bolje štedjeti snagu za utrku nego se svađati s prepotentnim kontrolorom. Izašao sam iz auta, potražio propusnicu u prtljažniku i gurnuo je čovjeku pod nos.
"Ah ... vi ste Lauda", rekao je.
"Da, Lauda", odvratio sam mu ironično.
Jednom godišnje, 23 natjecatelja sudjeluju na njemačkom Grand Prixu. Vrijedni čovjek je imao sasvim dovoljno vremena da prouči 23 lica iz programa i da ih se kasnije sjeti. Nije to učinio. Nema veze.
Svuda oko staze su navijači sa svojim parolama. Četvrt do deset. U svojem Ferrariju, označenom brojem 1 svjetskog šampiona, prelazim uzak put koji vodi do boksova. Vrućina je. Kaciga mi je u krilu, žmirkam na sunce. U bolidu je 60 stupnjeva. Temperatura ulja popela se na 140 stupnjeva, vode na 100.
Stavljam kacigu i krećem na prvi krug. Postižem svoje najbolje vrijeme od 7 minuta, 7 sekundi i 4 desetinke; devet desetinki više od Jamesa Hunta.
Posljednja utrka
Dva dana kasnije, 1. kolovoz 1976.: U sedam sam ustao, u osam bio u boksovima. Neko mi javlja da je Vittorio Brambilla već na probama imao dva udesa. Srećom, ništa mu se nije dogodilo. Još pamtim ono što sam tada rekao:
"Prokleti Nürburgring! Brambilla je imao sreće, ali sljedeći je, možda, neće imati."
Nisam ni sanjao da ću sljedeći biti ja.
Sati je 13: sunce je visoko nad Nürburgringom. Divno vrijeme. Tisuće ljudi stoje, leže ili sjede uzduž staze, čekajući da motori zagrme. Upravo dok se približavamo polaznoj liniji, pojavljuju se crni oblaci. Počinje kiša. Glatke gume za suho zamjenjuju se gumama za kišu. Kad se, napokon, spustila zastavica, moj Ferrari u prvom redu, ispred drugih, ostaje u mjestu, kao prikovan.
Kad sam krenuo, bio sam na jedanaestoj poziciji. Tog trenutka, počinje ono što je moglo biti moja posljednja utrka na stazi Nürburgringa.
Urlao sam iz svega glasa, obavijen plamenom i zarobljen u onom što je samo nekoliko sekundi ranije bio moj trkaći automobil. Izbočina na stijeni odnijela mi je kacigu. Tako se prekinula i cjevčica vezana za bocu s kisikom koja bi, u slučaju potrebe, omogućila disanje čak i pod samom kacigom.
Moj bolid sad je bio samo divovska baklja. Materijali od kojih je bio napravljen - poliester, legure magnezija, guma - gorjeli su. Zatim je eksplodirao i rezervoar s gorivom i dim se podigao visok, siv i gust. Sve se to dogodilo u 14 sati, 23 minute i 59 sekundi, 1. kolovoza 1976., jedne tužne i kišne nedjelje, u drugom kolu njemačkoga Grand Prixa, na stazi u Nürburgringu.
"Reci, Johne, kakvo mi je lice?"
Arturo Merzario, mladi talijanski vozač, prvi je dotrčao do mojeg bolida. Bio je iza mene, u svojem vozilu. Zaustavio se, iskočio i bez razmišljanja se bacio u vatru. Baratao je oko mog sigurnosnog pojasa. Uzalud. Ti pojasevi su uvijek tako stegnuti da se mogu otkopčati samo ako malo uvučeš stomak. Vozač ga ne može vezati sam, uvijek mu pomažu mehaničari.
Vozač Harald Ertl bio je drugi koji mi je priskočio u pomoć. Usmjerio je na plamen pjenu iz ručnog aparata. Bilo je prošlo 15 sekundi od nesreće. Nova eksplozija podignula je plamene jezike još više.
Danas znam kako su se odvijale stvari koje opisujem. Mnogi su mi o tome pričali. Vozači koji su me spašavali, novinari i fotoreporteri koji su bili svjedoci. Ne znam koliko sam puta gledao fotografije i filmove tih groznih sedam minuta koji me za dlaku nisu koštali života. Osobno se, naravno, ničeg ne sjećam.
U mojem životu postoji 45 minuta o kojima ne znam ništa. Četrdeset pet minuta izbrisanih iz mog sjećanja. Sjećam se još da sam, pošto sam poslije prvoga kruga promijenio gume, izašao iz boksa. Moglo je biti 14:20. Od tog trena nadalje, u mom pamćenju postoji crna rupa, sve do trenutka kad je helikopter uzletio da bi me odnio u specijalističku bolnicu u Ludwigshafenu.
Kasnije su mi pričali da sam na 10,7 kilometara od starta udario na krivini stražnjim lijevim kotačem u zaštitnu ogradu. Bolid je sletio sa staze, udario u vanjsku ogradu i zapalio se. Amerikanac Brett Lunger udario je u moj bolid, ali je, srećom, ostao neozlijeđen. Izletio je iz automobila i pomagao Merzariju u akciji spašavanja. Dohvatio me je upravo u času kad je moj pojas, napokon, popustio. Stajao je na haubi mog zapaljenog Ferrarija.
Dan ranije, Lungeru je u SAD-u umro otac. Vođa Brettove ekipe je njemu prepustio odluku hoće li voziti ili odustati.
"Utrke su moj posao", rekao je Lunger. "Ispunit ću obavezu potpisanu ugovorom, a zatim otići sahraniti oca."
Možda mi je ta njegova odluka spasila život. Brett Lunger me je svom snagom uhvatio ispod pazuha i podignuo me. Pod teretom naša dva tijela, plastika haube je popustila i mi smo se našli u vatri. Brett Lunger se uspio lagano podignuti, držeći me sve čvršće. Prilikom pada, njegovo plavo vozačko odijelo okrznulo je moje lice. Na njemu je ostala krvava mrlja.
Na kraju su me Merzario, Ertl i Lunger, svi zajedno, izvukli iz zapaljene olupine. Položili su me na livadu. Merzario mi je pažljivo rastvorio odijelo i počeo mi masirati srce. Irac John Watson je kleknuo iza mene i pridržavao mi glavu. Upitao sam ga:
"Kako izgledam?"
"Ne tako ružno", lagao je Watson.
"Lice?"
"Okej je, Niki, okej..."
Intervju na samrti
Niz obraz mi je tekla krv. Teško sam disao. U rukama sam osjećao plastiku, oko desnog zgloba bila je duboka crvena ogrebotina. Poslije nekoliko minuta, dugih kao vječnost, stigla su bolnička kola. Nitko još nije shvaćao koliko su ozbiljne moje ozljede. Ništa nije poduzeto za moje dišne puteve, razorene dimom i plinom. Baš u trenu kad su me dovezli do bolnice, Huschke von Hanstein davao je intervju na radiju.
"Niki je dobro", govorio je predsjednik Njemačkog autokluba. "Šali se s bolničarkama u bolnici."
Tada je utrka, koja je u međuvremenu bila prekinuta, nastavljena. Nedostajala su četiri automobila: Bretta Lungera, Haralda Ertla, Chrisa Amona, koji je spontano odbio sudjelovati, i, naravno, moj.
Za vrijeme Grand Prixa, osoblje bolnice u gradiću Adenau radi 24 sata i većina kreveta mora biti slobodna. Kako su unijeli moja nosila, jedan liječnik mi je pružio telefon.
"Za vas, Lauda", rekao je. "Brazilski radio. Žele intervju."
Zar to nije smiješno? Uzeo sam slušalicu i govorio s reporterom. Razgovor je emitiran u cijelom Brazilu. Ali ja nemam pojma što sam im rekao. Daniele Audetto iz Ferrarija došao je do mog uzglavlja.
"Slušaj, Marlene stiže avionom u Köln."
"Pobrini se da je netko sačeka", rekao sam mu.
Objasnio sam gdje je moj unajmljeni auto. Ni toga se, međutim, nisam sjećao. To mi je kasnije pričao Audetto.
Hoću li ostati slijep?
Kao što rekoh, moja sjećanja počinju od leta helikopterom. Ležao sam na nosilima i pitao liječnika pokraj sebe kamo letimo. Još nisam osjećao nikakav bol. Osjetio sam, međutim, kako mi polako otiču oči. Liječnik je pogledao na sat:
"Za 45 minuta bit ćemo u odličnoj klinici", rekao je.
Injekcije su me držale u nekoj vrsti drijemeža. Nisam ni primijetio da smo sletjeli u Ludwigshafen, blizu specijalističke klinike za opekline. Nisam primijetio ni to da sam, nešto kasnije, ponovno podignut iz kreveta. Kola hitne pomoći prevezla su me u Mannheim. Iz određenih razloga.
Punih 45 sekundi u Nürburgringu sjedio sam u svojem zapaljenom bolidu, nezaštićene glave, u užasnoj vrućini i isparavanjima zapaljene plastike. Liječnici u Ludwigshafenu su utvrdili da su moje opekline zaista teške, ali da je zatrovanost pluća još teža i da bi me mogla koštati života.
Na odjelu za reanimaciju u Mannheimu čuo sam poznati glas. Doktor Grajales-Robles, koji na utrkama uvijek prati Emersona Fittipaldija, prišao mi je. Hvala nebesima, pomislio sam, napokon jedno poznato lice.
Oči su mi sada bile užasno natečene. Počeo sam osjećati i jake bolove. Unatoč svim sredstvima za smirenje i spavanje koje sam dobio, htio sam ostati budan, svom snagom boriti se za život.
Srećom, Marlene su odmah dopustili da me vidi. Rekla mi je da su tu moji kolege Emerson Fittipaldi i Jochen Mass i moji roditelji.
U glavi su mi se rojile crne misli: a što ako zauvijek ostanem slijep? Toga sam se najviše bojao. Stvar s plućima otrovanim plinovima bila je prilično jasna: ili ću biti jači od otrova ili ću umrijeti. A oči? Hoću li još moći gledati?
Helmut Marko, koji je sa mnom počeo voziti Formulu 1, ostao je bez oka na jednom Grand Prixu: kamen mu je slomio čeoni dio kacige. Helmut Marko više ne vozi...
Ali ja sam po svaku cijenu želio nastaviti s utrkama. Toliko sam se trudio, mučio, riskirao - zar nizašto?
U petak, pet dana poslije nesreće, otok očiju napokon se počeo smanjivati. Za mene je to bilo kao čudo. Ponovno sam mogao vidjeti svoju ženu, majku i svog brata koji su još bili uz moju postelju. Na sebi su imali zelena sterilizirana odijela.
"Bože, svi mi izgledate kao Marsovci", šapnuo sam.