ŠOKANTNA je bila pobjeda Šibenika nad Osijekom (2:1) na Opus Areni u prvom kolu SuperSport HNL-a. Novi-stari prvoligaš sa Šubićevca bio je predodređen za dobivanje porcije kod favoriziranog domaćina, no bodove su iznenađujuće uzeli gosti iz svoja jedina dva udarca u okvir gola Nikole Čavline.
Gol za vodstvo zabio je u osmoj minuti utakmice Ivan Božić (27), koji se majstorski snašao na vrhu kaznenog prostora Osječana. Iskoristio je loše istrčavanje domaćeg vratara, elegantno primio loptu te precizno pogodio u Čavlinin donji desni kut za vodstvo svoje momčadi. Za Božića, nekadašnjeg igrača Dinama i slovenskog Celja, ovo je bila potvrda konačne pobjede nad problemima s kojima se morao nositi u posljednje vrijeme.
Dinamovci se posebno sjećaju da je Božić bio najubojitiji igrač Dinamovih juniora prije šest godina. Suigrači su mu bili Filip Benković, Borna Sosa, Nikola Moro, Amer Gojak, Josip Brekalo i Dani Olmo. Slavonac Božić trpao je nemilice. U 11 utakmica u juniorskoj Ligi prvaka zabio je sedam golova, a od njega se nisu mogli obraniti ni Juventus i Sevilla.
Bio je predodređen da jednoga dana zaigra i za seniorsku momčad Modrih, no u 19. godini počeli su problemi s ozljedom pubične kosti i morao je krenuti nekim drugim putem. Božić je kasnije u karijeri odigrao 115 utakmica za Celje. Zabio je 26 golova te devet puta asistirao, a s tim je klubom osvojio prvenstvo 2020. godine, prvo u klupskoj povijesti.
Ostvario je to kao udarna napadačka igla, no onda su počeli veći problemi s ozljedom. Za Dinamo pak ima jedan nastup. Debitirao je na rođendan Marka Pjace 6. svibnja 2016. godine u 3:0 pobjedi kod Slaven Belupa.
Pjaca je u toj utakmici imao gol i asistenciju, no Božić ga pamti po nečem sasvim drugom. U razgovoru za Index prisjetio se svojih dana u Dinamu te spomenuo ljude koji su mu pomogli u teškim trenucima karijere.
Jedna od prvih asocijacija na Vas je Dinamova Liga prvaka mladih 2018., kad ste zabili važne golove velikanima. Što su Vam tada govorili u klubu, jeste li bili u planu za seniorsku momčad?
Ja sam tada bio stipendist. Krenulo je sve dobro, odradio sam tu Ligu prvaka super i dobio novi ugovor. Nisam dvojio oko toga ni sekunde, vidio sam se u Dinamu. Puno puta bih trenirao s prvom ekipom i to mi je bila jedina želja. Uoči zimskih priprema imao sam problema s pubičnom kosti, koja je već bila zagrijana.
Stisnuo sam zube, ali morao sam stati, pa nisam otišao na zimske pripreme. Tada sam imao 19 godina i smatrao sam da moram igrati seniorski nogomet. Otišao sam na posudbu u Lokomotivu kao četvrti napadač. Možda sam bio previše nestrpljiv i žurio s odlukama. Ispred mene su bili dokazani igrači poput Ivana Krstanovića, Dejana Radonjića i Matka Babića.
Bilo je teško dobiti priliku pa sam napravio pogrešku te zime i otišao na novu posudbu u Rudeš, gdje smo se borili za ostanak. Poslije toga sam u razgovoru s Dinamom vidio Sloveniju kao najbolju opciju i otišao sam u Celje, gdje sam imao jednu od najboljih sezona u karijeri.
U klubu su tada bili napadači poput Hilala Soudanija, Angela Henriqueza, Juniora Fernandesa i Marka Pjace. Koliko ste često trenirali s njima i tko Vas je najviše impresionirao? Pamtite li neku anegdotu iz te svlačionice Dinama?
Bila je jedna situacija koja mi stoji na srcu. Na dan mog seniorskog debija Marko Pjaca je imao rođendan. Ušao sam protiv Slaven Belupa pri 3:0 pobjedi i igrao pola sata. Ušao sam nakon utakmice u svlačionicu i bio nezadovoljan što nisam ni pucao po golu, sjedio sam pognute glave. Oko Pjace je bilo ludilo u svlačionici, on je tu utakmicu dao gol i bio igrač utakmice. Došao je do mene i rekao mi da se ne sekiram, da će biti sve OK i da samo nastavim dalje.
Igrali ste i s Danijem Olmom, koji je danas europski prvak i igrač Barcelone. Je li se tada vidjelo kakav će to igrač biti?
Za njega imamo samo najbolje i posebne riječi. Od dolaska u Dinamo se pokazao kao dobar igrač i vrhunski dečko. Pola godine je bio u Hrvatskoj i već je znao hrvatski jezik. Bio je otvoren prema svima, dobar i kulturan. Za njega me ne čudi baš ništa i njemu tek slijede velike stvari iako je već puno toga napravio.
Kakvim Vam se u to doba činio mladi Marko Pjaca?
On je odskakao, to se baš vidjelo. Ima jak dribling i igru 1 na 1, dobar je u završnici... Ma super dečko! To je ono najbitnije. Možeš ti biti dobar igrač, ali ako nisi dobar s momčadi, to je problem. Da su ga ozljede zaobišle, tek bi napravio velike stvari, a povratak u Dinamo mu je najbolji potez.
Mnogi bivši dinamovci hvale Zorana Mamića kao trenera. Kakav je Vaš dojam o njemu?
Kod Zorana sam i debitirao. Za njega isto imam riječi hvale. Jedan od boljih trenera koje sam imao. Bez pritiska, bez presinga, stvarno je bilo uživanje na treninzima, koji su kod njega bili odlični.
Igrali ste i za Dinamovu drugu momčad, koja se tada natjecala u 2. HNL-u. Koliko Vam je to pomoglo u razvoju? Smatrate li da bi danas bilo bolje da druge momčadi Dinama, Hajduka, Osijeka i Rijeke igraju u drugoj ligi?
Puno mi je to pomoglo. I dan-danas to gledam kroz Šibenik. Dečki koji ovdje dođu kao juniori, to je baš ogromna razlika. Mislim da je svakom junioru koji ima potencijala druga liga idealna. Možda nije idealno zbog terena, ali to trebaš proći. Kad dođeš u goste kod nekog tko nema idealan teren, gdje se više igra na borbu i moraš primati udarce, to sve ojača. Preporučio bih drugu ligu svim mladim igračima jer te psihički ojača.
Kako je došlo do Vašeg odlaska u Celje? Je li bilo kakvih ponuda za ostanak u Hrvatskoj i zbog čega ste izabrali Sloveniju?
Ne znam konkretno za ponude iz Hrvatske. Vratio sam se iz Rudeša u Dinamo 2, a tamo je trener bio Igor Jovićević. S njima sam trenirao dva tjedna dok nije došlo Celje. Razgovarao sam s Jovićevićem, on je bio bivši trener Celja. On je taj klub nahvalio, a to se i pokazalo istinitim. To je moja idealna odluka u tom trenutku. Odmah smo osvojili naslov, a za momčad, direktore i trenere imam samo riječi hvale.
U Celju je potom došlo do pogoršanja ozljede koja se dugo vukla...
Možda se moglo prevenirati, ali to je specifična ozljeda, upala kosti. Bio sam mlad i nestrpljiv, željan nogometa, pa ideš preko boli. To me zakucalo treću godinu u Celju. Nakon 120 nastupa stigla je nova sezona, odigrao sam osam utakmica i odjednom me presjeklo.
Nisam mogao trpjeti bol. U razgovoru su iz kluba rekli da im nije idealno da budem izvan stroja jer nisu znali kako izliječiti ozljedu. Dogovorio sam raskid ugovora. No tada mi se rodilo dijete i otišao sam doma na pola godine. Uskoro sam došao u vukovarsku teretanu, malo tužan, ali dogodile su mi se stvari izvan nogometa koje su me spasile.
Nakon jednog treninga u teretani prišao mi je moj sadašnji osobni trener Tomislav Krajina (kondicijski trener HNK Vukovar 1991, op.a), sasvim "random". Ispostavilo se kroz priču da se druži s mojim rođacima u Vukovaru i da se svi znaju. Razgovarali smo i ponudio mi je pomoć.
Što Vam je suradnja s osobnim trenerom Krajinom donijela?
Išli smo dan po dan. Bitno je bilo da ostatak mog tijela bude u idealnom stanju i ritmu, bez obzira na to što nisam mogao podnijeti nogometni napor, npr. sprintove i sve što profesionalni nogomet zahtijeva.
Tomislav i ja smo uz fizioterapeuta Igora Franića krenuli raditi. Borili smo se, bilo je dana kad više nisam mogao psihički. Ali uz obitelj i njih dvojicu odradili smo top posao. Do ljeta smo radili doslovno svaki dan. I kad je bio Prvi maj i svi praznici, mi smo radili. Najviše sam zahvalan Tomislavu jer je dobar kao osoba, a onda vrhunski trener.
Potom je uslijedio Vaš odlazak u Šibenik...
Početkom srpnja prošle godine me nazvao Mario Carević. Bilo je tu s njegove strane u početku malo sumnje, naravno. Njemu sam zahvalan što mi je dao priliku. Bilo je milijun upita za mene, ali svi su bili skeptični zbog te ozljede.
On je ispao faca i ja za njega imam samo riječi hvale. Puno mi je pomogao. Došao sam u Šibenik i prvi dan nisam znao mogu li uopće izdržati trening. Pola godine sam se mučio, a na kraju je sve idealno prošlo.
U Šibeniku ste se odmah nametnuli i bili jedan od najboljih igrača u pohodu na plasman u SHNL. Kakva je Vaša suradnja s trenerom Carevićem?
Kod Carevića mi se sviđa sve, princip njegovog rada, odnos prema igračima... Zna točno sve razlučiti i ima s igračima prijateljski odnos. Kad ti treba neka pomoć, on je tu. Vjerojatno jedan od najboljih trenera s kojima sam radio. Imao sam fazu prva dva do tri mjeseca, kad nitko nije znao o mom stanju s ozljedom...
Lopta nije išla u gol, bio sam nestrpljiv, išao glavom kroz zid. On je stao uz mene ispred medija i navijača i rekao da mi vjeruje. Njemu sam najviše zahvalan. Ne sumnjam da će napraviti velike stvari u trenerskoj karijeri.
Žalite li što niste zaigrali za seniore Cibalije, čiji ste član bili u mlađim uzrastima?
Ja sam 2013., u 15. godini, poslije kadetske polusezone u kojoj sam bio najbolji strijelac, trenirao s prvom momčadi. Neki ljudi su mi zamjerili što sam tako brzo otišao iz Vinkovaca. Ja sam dijete sa sela i gledao sam Dinamo na TV-u. Pružila mi se prilika da odem u Dinamo i otišao sam. Ali i dan-danas sam najveći navijač Cibalije. Obožavam je i to je romantika, ona zaslužuje biti u prvoj ligi. A tko zna, možda nam se jednom spoje putevi.
Za Šibenik dosad imate 33 utakmice, 14 golova i sedam asistencija te osvojeni 1. SNL minule sezone. Na startu ovogodišnjeg prvenstva odmah ste zabili gol i priredili ste pravu senzaciju na Opus Areni. Koji su Vaši ciljevi ove sezone?
Znali smo da će biti teška utakmica. Ideš u goste jednom od favorita za prva tri mjesta u prvenstvu. Izlaziš na taj stadion koji je čudo... Prije sezone imali smo sumnje, gledali smo Rudeš prošle sezone, ljudi nigdje nisu mogli uzeti bodove. Imaš sumnje jer ideš u Osijek u prvome kolu.
To je bilo teško, dali smo sve od sebe, bili smo borbeni. Nadigrali su nas, ali ne gledaju se šutovi po golu, gleda se rezultat. Mi smo okrenuli u našu korist. Nama je cilj da i sljedeće sezone budemo u elitnom društvu. Imamo kvalitetu, neće biti lako i bit će utakmica u kojima ćemo se samo braniti, kao protiv Osijeka.
Spomenuo bih i navijače Funcute. Kad smo osvojili drugu ligu, dočekali su nas kao da smo prvaci Hrvatske. Oni su na vrhunskom nivou i zbog njih moramo ginuti i dati sve za Šibenik.