ZBOG nevjerojatnog poraza Francuske od Portugala (28:29) u neviđenom raspletu posljednjeg kola kvalifikacijskog turnira za Olimpijske igre Hrvatska je ostala bez plasmana u Tokio, na Olimpijske igre. Prvi put nakon 2000. godine.
Stručni komentator Indexa Mirza Džomba nakon drame u Montpellieru bio je u potpunom šoku.
Strašno. Čak i kad ne igramo mi, kaos i šokovi. Sve što je vezano za hrvatski rukomet čak i kad nas nema mora proći u drami. Nažalost, ovaj put smo izvukli deblji kraj. Tuga i nevjerica. Olimpijske igre su nešto najvažnije u sportu. Osim u nogometu, gdje je u prvom planu novac, Igre su san svakog sportaša i porazna je činjenica da nas sad neće biti najmanje osam godina. Europska i svjetska prvenstva su svake dvije godine i ona nemaju takav značaj kao Igre. Meni se dogodio poraz od Slovenije u borbi za peto mjesto na Euru u Zagrebu u utakmici koja je bila odlučna za Igre u Sydneyu. Tri mjeseca sam se oporavljao od toga. Ako je ovo meni šok, onda mogu misliti kako je igračima. Nismo odigrali loš turnir. Bilo je ok, pristojno. Nismo odigrali spektakularno, ali nije bilo ni loše. Momci su dali sve od sebe i njima je sada najgore. Ništa, što je, tu je, treba krenuti od početka. U prvom mjesecu nas čeka Euro i Cveba mora što bolje pripremiti ekipu. Mislim da je Musa rekao najbolju stvar: "Svaki kraj ujedno znači i novi početak." To je to.
Imamo veliki problem i nisam siguran da itko zna kako ga riješiti
Međutim, pitanje je samo imamo li mi dovoljno snage, moći i kvalitete da se resetiramo i vratimo na vrh. Nakon Sydneyja nama je to uspjelo, postali smo svjetski i olimpijski prvaci i dva desetljeća smo uz Francuze bili najjača svjetska sila. Uspjeli smo zato što nam je domaća liga bila jaka. Osim mene, Goluže i možda još kojeg igrača, cijela ekipa iz Portugala je igrala doma. Tada smo imali dva kluba u Ligi prvaka, Zagreb i Metković, i oba su bila ili jako dobra ili solidna. Danas imamo samo Zagreb koji je ove sezone izgubio sve utakmice i vjerojatno je porušio sve negativne rekorde natjecanja. Bojim se da tu leži ogroman problem i nisam siguran kako ga riješiti.
Država 20 godina zanemaruje sport i sportaše, a očekuje da ćemo uvijek biti na vrhu. Po tome smo mi fenomen
Punih 20 godina svjedoci smo totalnog zanemarivanja hrvatskog sporta i apsolutne nebrige kako za sport tako i za sportaše. Državnim elitama sportaši su važni jedino kad se trebaju s njima slikati nakon neke medalje. Ljudi koji donose odluke valjda naivno misle da je ovaj naš bazen nepresušan bogomdanim talentima i da ćemo uvijek moći izbaciti izvanserijske sportaše bez i minimuma ulaganja i bez jasno posloženog sustava. E pa to je nemoguće i sad polako sve dolazi na naplatu. Košarka nam je odavno potonula, rukomet pada, čak smo se i u vaterpolu jedva plasirali na Igre. Još samo nogomet na neki način egzistira kako treba. Hrvatski sport je toliko devastiran da mi nikad neće biti jasno kako smo uopće toliko i dobri. Rekao bih da smo fenomen.
Kako drugačije objasniti da smo uvijek u vrhu ili pri vrhu bez ikakvih ulaganja? Je li me strah za budućnost hrvatskog rukometa? Mislim da možda nije vrijeme za paniku ako gledamo kratkoročno. Imamo odličnu mladu generaciju s Načinovićem, Martinovićem, Šarcem, Marašom, Jaganjcem, ali što nakon njih? Moram priznati da nas, kako stvari stoje, čeka neizvjesna budućnost. Da bi nešto dugoročno dalo rezultate, onda moraju postojati jasan plan i sustav, bez vrludanja i skretanja. Nažalost, kod nas već odavno nije tako.
Ne mogu vjerovati što je radio onaj Richardson u posljednje tri minute, a to što su suci digli ruku nakon nekoliko sekundi je cirkus
Što se tiče utakmice između Francuske i Portugala, opet se pokazalo da nas, svaki put kad ovisimo o nekome, taj netko zakopa. Sad su to bili Francuzi. Ne mogu vjerovati kako su Francuzi odigrali posljednje tri minute. Znate li kako bi završila utakmica da su umjesto ovih Francuza kod 30:28 u posljednje tri minute na terenu stajali Fernandez, Omeyer, Nikola Karabatić ili Dinart? Završilo bi ili 31:28 ili 30:28. Ne mogu vjerovati što je u posljednjim trenucima radio Richardson. Dva puta je šutirao bez ikakvog rezona i golman mu je hvatao žive lopte, a ono što je napravio u posljednjem napadu, kad je loptu bacio Portugalcima loptu u ruke, pa to se ne viđa ni u četvrtom razredu osnovne. Gille u tim trenucima kao tuljan sjedi na klupi i zbunjeno gleda što se događa umjesto da je u igru uveo Mahea. Toliko su gluposti napravili na samom kraju utakmice da to samo sve govori o njima i tome da su daleko od stare kvalitete. Također, dodao bih da je ogroman problem rukometa ono što smo vidjeli u posljednjem napadu Francuske. Suci su nakon nekoliko sekundi podigli ruku. To se mora promijeniti. Sucima se moraju oteti maksimalne ovlasti koje imaju jer je ovo smiješno. Treba uvesti sat i napad od 40 sekundi i onda, ako u tom periodu ne dođe do šuta, uzmi im loptu. Uvjeren sam da će se to ubrzo i dogoditi, ali eto, ovaj put smo mi ispali žrtva.
Naravno da Francuzi nisu pustili Portugalu. Fućka se njima za nas, a Portugal je nova sila. Otkud nam pravo da ih podcjenjujemo?
Vidim da se naveliko priča da su Francuzi pustili Portugalu samo da mi ispadnemo. Nema šanse. Ne možeš na takav način namjestiti utakmicu. Činjenica je da su oni bili sigurni i da su vjerojatno igrali pod ručnom. Također, istina je i to da ni Francuzi nisu više što su nekad bili, a da je Portugal izrastao u pravu silu. Francuzi su jurili, pokušavali su dati gol, kod neriješenog rezultata sigurno im u glavama nije bila Hrvatska. Fućkalo se njima za nas. Ipak, splet nesretnih okolnosti koji se u rukometu dogodi jednom u 50 godina nas je izbacio. Portugal je ozbiljna reprezentacija. Za razliku od nas, puno ulažu i rezultati su tu. Imaju jake mlade reprezentacije i ozbiljne klubove u Europi. Mi nemamo ništa i otkud nam onda pravo da se čudimo i da nekoga podcjenjujemo? Silva, onaj što je zabio zadnji gol, pa čovjek je igrao kao Balić u najboljim danima. Imaju i onog Gomesa, strašan igrač, i još nekoliko odličnih pojedinaca. Tragedija s Quintanom im je sigurno dala motiva, a poklopilo se i to da su Francuzi morali s njima igrati bez publike. Ljudi su zasluženo prošli, a meni je najviše žao naše utakmice s Francuzima. Ona nije smjela onako završiti.
Horvat zna koji mu je najveći zadatak, neka se ugleda u Portugal
Najveći problem hrvatske reprezentacije su silne crne rupe i činjenica da kad krenemo tonuti, onda to radimo svi kolektivno. Do kraja utakmice s Francuskom je 15 minuta, imamo pet-šest razlike i mi na kraju izgubimo četiri. Ne mogu objasniti taj kolektivni ambis u koji svako toliko upadamo. To će biti najvažniji zadatak izbornika Horvata. Kako smisliti pet-šest akcija u napadu kad ostanemo bez ideje. Mogli bismo nešto naučiti i od Portugala. Svi pljuju po 7 na 6, a ljudi su tu akciju doveli do savršenstva. Takve akcije moramo imati i mi. Ne smije nam se događati da po deset minuta ne možemo zabiti gol. Svi to znamo, Horvat to zna, pitanje je jedino što napraviti po tom pitanju.
Duvnjak nije supermen
Za razliku od SP-a u Egiptu, gdje je sve bilo grozno, ovdje smo barem imali raspoložena krila. Čupić je odigrao maestralno, Mandić i Zlaja su bili sjajni, ali ostatak ekipe je ostao dužan. Treba biti iskren i priznati da puno toga nije bilo dobro. Čitam kako se ljudi pitaju što je bilo s Duvnjakom. To vječno pitanje je li Dule opet bio umoran. Istina, Duvnjak nije odigrao na top razini, ali moramo uzeti u obzir da i njega godine raubanja u Bundesligi i reprezentaciji polako sustižu. U reprezentaciji i klubovima Duvnjak je igrao u oba smjera, igrao je valjda svaku poziciju osim golmana i onog što dodaje vodu. Nitko nije supermen i nitko nije vječan, pa tako ni Duvnjak.