U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Carlos Henrique Raposo, poznatiji kao Kaiser, bio je član najvećih brazilskih klubova a da ni za jedan od njih nije odigrao ni jednu utakmicu. Iako za nogomet nije bio ništa talentiraniji od bilo koga od nas, nevjerojatnim lažima i muljanjem došao je do statusa zvijezde.
ŠTO BISTE pomislili kad bismo vam rekli da postoji napadač koji u 23 godine karijere nogometaša nije zabio ni jedan gol? Što biste pomislili kad bismo vam rekli da, ne samo da nije zabio ni jedan gol, nego da ni za jedan od deset klubova za koje je potpisao nije odigrao ni minute niti je do kraja odradio trening? Ili da se sve to događalo u najvećim brazilskim klubovima? Naravno, rekli biste da vas zajebavamo.
No, on postoji. Ime mu je Carlos Henrique Raposo, a igrao je za Flamengo, Fluminense, Vasco da Gamu, Botafogo, iako ovo "igrao" nemojte shvatiti doslovno. Nadimak mu je Kaiser. On će reći - zato što je nalikovao na "pravog" Kaisera, Franza Beckenbauera, a drugi će reći da ga je dobio jer nalikuje na bocu Kaiser piva okrenutu naopako.
On će reći da je sedam dana nakon rođenja otet i da ga je nova majka kao dijete tjerala da igra nogomet kako bi je prehranio iako o tome nigdje nema dokaza. To u Kaiserovu životu nije nikad bio problem jer, kad su mu dokazi trebali, on bi ih lažirao. Uostalom, sam će reći da je čitav njegov život laž.
Kao i svaki klinac od devet godina, Kaiser je nogomet 1972. počeo igrati u lokalnom klubu, a njegov je bio Botafogo. Ili Flamengo. U jednom od njih su perspektivnog 16-godišnjaka spazili skauti meksičke Pueble. Ti ljudi jedini su u Kaiserovoj karijeri koji su u njemu vidjeli neki igrački potencijal, što nije ni pretjerano čudno s obzirom na to da su se tih godina grčevito borili za ostanak u prvoj ligi.
Odlučio da želi živjeti život nogometaša, ali da ne želi biti nogometaš
Dogovorili su mu probu u Meksiku, ali je sam Carlos puno bolje procijenio svoje igračke sposobnosti od sumnjivih Meksikanaca. Kao 16-godišnjak je odlučio da će živjeti život nogometaša, ali da se nogometom previše neće baviti. Znao je da će ga, ako Meksikanci shvate koliko je loš, otpisati i bit će mu sve teže naći angažman u nekom ozbiljnom klubu.
Par mjeseci bio je u Puebli, gdje su ga treneri uporno tjerali da počne trenirati, ali Kaisera je stalno nešto boljelo. Prvo loža, pa prepona, pa leđa. Nije to bilo doba kad je svakom klubu bio dostupan rentgen, a kamoli magnetska rezonancija, i Brazilac je vješto izbjegavao sudjelovanje u treninzima koje će kroz "karijeru" dovesti do savršenstva.
"Ja sam samo želio biti među nogometašima, ali nisam htio igrati. Nije moj problem što su svi drugi od mene željeli napraviti nogometaša. Ni Isus nije mogao zadovoljiti sve oko sebe, pa zašto bih morao ja? Meksikanci su pokušavali sve da me izvedu na trening, ali ja se nisam dao", rekao je godinama kasnije Kaiser.
Iz Meksika se vratio u Botafogo i tada počinje njegova filmska priča u kojoj će se ispreplitati najveći brazilski nogometaši u povijesti, najbolji brazilski tulumi, prevare, tisuće i tisuće djevojaka, nula utakmica, nula asistencija i nula golova. Centarfor koji je trebao zabijati golove bio je u doslovnom značenju - lažna devetka.
Kaiser je bio nikakav nogometaš, ali je imao odlične fizičke predispozicije. U svakom klubu u koji bi došao briljirao bi na treninzima fizičke snage i svi treneri jedva su čekali da počne trenirati s momčadi. No, na prvom treningu uhvatio bi se za ložu i morao bi pauzirati duže vrijeme.
Dok je "pauzirao", Kaiser je redovito dolazio u klub, družio se sa suigračima i stjecao njihovo povjerenje. Istovremeno je širio krug ljudi koji su mu bili potrebni da živi svoju laž godinama. Tako se Kaiser sprijateljio s novinarima kojima je prodao priču da su mu Meksikanci nudili državljanstvo ne bi li igrao za njihovu reprezentaciju, ali se on želio vratiti u Brazil.
Šampion noćnog života
Na terenu ga nije bilo, ali je bio šampion noćnog života u Riju. Koristeći svoje nevjerojatne socijalne vještine, šarm i onu klasičnu uličnu snalažljivost, uspijevao je ulaziti u elitne klubove u kojima su redoviti gosti bile glavne face, poput Bebeta, Romarija, Carlosa Alberta, Zica i ostalih nogometaša. Kaiser je nalikovao na Renata Gaucha, velikog brazilskog nogometaša čiji je identitet koristio kad je trebalo.
"Išao sam van u jedan noćni klub i na ulazu me nisu pustili jer su mi rekli da je moje ime na listi gostiju već prekriženo. Kad smo izgladili nesporazum, ušao sam unutra i u VIP salonu sam vidio Kaisera u društvu ljepotica. Tip mi se toliko svidio da smo se sprijateljili, a onda sam ga upoznao s ostalim zvijezdama, Bebetom, Romarijem, Zicom i drugima", rekao je Gaucho.
"Frajer je bio grozan nogometaš, stvarno grozan, ali u društvu je bio fenomenalan. Imao je neku nevjerojatnu karizmu i, kad bi progovorio, očarao bi te. Svi su ga voljeli, ali znali smo da je prevarant", rekao je legendarni Bebeto, koji je s Kaiserom igrao u Flamengu.
Kad bi se oporavio od neke ozljede, Kaiser bi dao par dolara nekom od juniora i rekao mu da ga mora pokositi na sljedećem treningu. Svi bi s užasom na licu gledali kako sirotog Kaisera izuvaju iz cipela, nakon čega bi se opet požalio na ozljedu.
"Na ono malo treninga što je bio izgledao je smiješno. Na početku treninga igrali bismo ševu i on bi uvijek bio u sredini. Nije imao pojma što radi. Lopta bi zujala oko njega, a on bi se znojio i trčao od jednog do drugog. Na kraju bismo ga poslali van jer je postojala opasnost da mu srce stane", prepričao je Bebeto.
Baku pokopao pet puta
Nakon takve seanse Kaiser bi se uhvatio za prvo što mu je došlo pod ruku. Loža, zglob, prepona... Nešto bi ga već zaboljelo i morao bi pauzirati. Kad bi se oporavio, iznenada bi mu preminula baka koja je, kažu svjedoci tog vremena, imala barem pet života jer ju je Kaiser toliko puta pokopao pred trenerima i klupskim šefovima.
Sljedeći klub u Kaiserovoj karijeri bio je niželigaš Bangu. Inače potpuno nebitan klub stigao je do finala prvenstva Rio de Janeira, najjačeg u Brazilu, i izgubio je na penale. Nije Bangu slučajno igrao tako dobro, već je za to zasluge imao Castor de Andrade, u to vrijeme najopasniji i najzloglasniji kriminalac u Brazilu.
On je počeo kupovati igrače, kad je trebalo i suce, a veliki prijatelj bio mu je tadašnji FIFA-in predsjednik Joao Havelange. Na jednoj utakmici toliko ga je naljutio sudac da je sišao na teren i naganjao ga s pištoljem za pojasom zbog krivo dosuđenoga kornera. Ukratko, De Andrade nije bio čovjek s kojim se trebalo zajebavati i Bangu je bio zadnji klub u kojemu se Kaiser želio naći.
No, njih dvojica upoznali su se tijekom jedne od raskalašenih noći u Riju tijekom koje je Kaiser mafijaškom bossu prodao priču da je zadnje dvije godine igrao u argentinskom Independienteu te da je bio član velike generacije koja je 1984. osvojila Copa Libertadores i internacionalni kup.
Kaiser se predstavio kao Carlos Enrique, Argentinac koji je zaista bio dio te momčadi. Bilo je to vrijeme bez društvenih mreža, bez mobitela, interneta, Transfermarkta i Wikipedije, a osobito u Južnoj Americi teško je bilo provjeriti je li netko negdje igrao, koliko je golova dao i čime se bavio.
Ugovor s vragom
Tako je naš Carlos Henrique nakratko postao Carlos Enrique, a čak je donio i neku mutnu VHS snimku na kojoj čupavi tip nalik njemu zabija hrpu golova. Je li mu De Andrade zaista povjerovao ili mu je Kaiser samo bio iznimno simpatičan, nikad nije razjašnjeno, ali ono što se zna je da je Kaiser postao novi član Bangua.
"Bangu ima novoga kralja", bio je ambiciozan naslov u novinama s kojim je Kaiser uokolo paradirao. Imao je izuzetan peh da se, eto, na prvom treningu ozlijedio na duže vrijeme i nije mogao igrati. Jako dobro je znao da mora gazdu držati zadovoljnim pa mu je na tulume dovodio predivne djevojke do kojih je, kažu, samo Kaiser mogao doći.
De Andrade je uživao u njegovu društvu. Kaiser ga je zabavljao, nevjerojatnom karizmom je svaku priču okretao na svoju stranu, ali je šef ipak želio vidjeti što njegov miljenik može napraviti na terenu. A terena i lopte Kaiser se puno više bojao od De Andradeova pištolja. S komadima, izlascima i noćnim klubovima mogao je driblati, ali s loptom teško.
"Bio sam vani u jednom noćnom klubu, mislim da su bila oko četiri sata ujutro. Do mene je došao jedan od šefova kluba i rekao mi da sam sutra na utakmici na klupi jer je gazda tako želio. Počeo sam paničariti. Rekao sam treneru prije utakmice da me nešto boli, a on mi je odgovorio da se ne brinem jer neću ionako ulaziti", rekao je Kaiser koji je imao još dva tjedna ugovora s klubom.
Bangu je nakon samo osam minuta gubio 2:0. Navijači su gubili živce, ali puno važnije je bilo što je De Andrade u loži također gubio živce. Teško mu je bilo gledati kako njegova momčad igra i onda je odlučio uzeti stvar u svoje ruke.
Šef naredio da mora igrati
"Na klupu je preko walkie-talkieja došla naredba od gazde da ja moram ući u igru. Umirao sam od straha jer sad više izlaza nije bilo. Trener me poslao na zagrijavanje i uskoro sam trebao ući", prepričao je Kaiser.
Imao je dvije opcije. Prva je da uđe u igru, nakon čega bi gotovo sigurno bio mrtav kad bi gazda vidio kakav je prevarant. Druga je bila da odbije ući u igru, nakon čega bi sigurno bio mrtav jer mafijaški šefovi baš ne podnose kad se njihove naredbe ne izvršavaju.
Kaiser je krenuo na zagrijavanje i onda mu je kao dar s vedra neba došao jedan navijač. Dok se zagrijavao uz aut-liniju, netko s tribine dobacio mu je da je dugokosa pederčina. Kaiser nije oklijevao ni minute. Preskočio je ogradu, popeo se na tribinu i počeo se mlatiti s prvim tko mu je došao pod ruku.
Nastao je opći kaos, a sudac utakmice pokazao mu je crveni karton i poslao ga u svlačionicu. Prvu prepreku Kaiser je svladao, ali druga je bila puno teža. Morao je objasniti De Andradeu zašto se počeo tući s navijačima i zašto je napravio kaos.
"Otišao sam kod predsjednika i rekao mu da mi je bog uzeo prave roditelje, da je on moj jedini otac i da nisam mogao slušati kako ga vrijeđaju s tribine. Ispričao sam mu se i rekao mu da mu neću više praviti probleme jer mi ugovor ionako istječe sljedećeg tjedna i više me neće biti", prepričao je Kaiser.
Dobio bolji ugovor
Njegov nastup pred De Andradeom bio je toliko uvjerljiv da ne samo da nije bio kažnjen nego mu je gazda kluba produžio ugovor za šest mjeseci i dao mu dvostruko veću plaću kao nagradu za odanost i predanost. Kaiser mu je postao još veći miljenik.
Sljedeća postaja u Carlosovoj karijeri bila je - Europa. Dogovorio je transfer u francuski niželigaš Ajaccio i na Korzici je dočekan kao megazvijezda. Maleni stadion napunio se na predstavljanju kako bi vidio svojeg novog heroja, a razdragani Kaiser je sve lopte koje su mu donijeli napucao na tribine kao suvenire navijačima i trčao je po terenu ljubeći grb na dresu.
Za Ajaccio, naravno, nije odigrao ni minute, iako je po povratku u Brazil tvrdio da je briljirao. Objavljeni su i tekstovi podmazanih novinara koji su hvalili njegov učinak u nižim francuskim ligama iako nitko nije mogao doći ni do kakvih dokaza, osim jedne fotografije u dresu Ajaccia.
Kad se vratio u Brazil, svi su već bili svjesni kakav je Kaiser prevarant, ali im to nije smetalo. Potpisao je za Flamengo na "preporuku" svojih poznatih prijatelja, a nakon što se ozlijedio, klub je čak pozvao eksperta za crnu magiju kako bi izliječio Kaisera, da bi on vraču rekao da njemu ništa ne može pomoći i poslao ga kući.
Bankomat mu pojeo karticu
Kaiser čitavo to vrijeme nije imao previše novca, ali je i dalje živio kao kralj. Izlazio bi na skupa mjesta, častio bi društvo, a kad bi došlo vrijeme da plati, rekao bi da mu je netko ukrao novčanik ili da mu je baš maloprije bankomat pojeo karticu. Račun bi platio netko drugi, a on bi novac vratio kad ga je imao.
"Znao sam biti bez centa u džepu, a morao sam neku zgodnu djevojku odvesti na spoj. Odveo bih je u najbolji restoran u Riju, a račun bih već nekako riješio", rekao je Kaiser koji je svojim umijećem pomagao i najvećim zvijezdama.
Carlos Alberto, legenda brazilskog nogometa i kapetan reprezentacije koja je 1970. osvojila SP, nije znao gdje će za jednu Novu godinu. Kaiser mu je rekao da mu može srediti pet noćenja u Buziosu, ekskluzivnom mjestu u Brazilu po uzoru na St. Tropez. Alberto je bio uvjeren da nema šanse da par dana prije Nove godine dobije rezervaciju, ali Kaiser mu je sve sredio.
Godine 1989. ugovor mu je ponudio Vasco da Gama, još jedan u nizu najvećih brazilskih klubova, koji je iz nekog nepoznatog razloga želio Kaisera u svojim redovima. I dok su ga u mladosti možda još zvali nadajući se da će njegov talent probujati, Vasco ga je trebao iz drugih razloga.
"Na prvom sastanku rekli su mi da uopće ne moram igrati. Bio sam presretan. Rekli su mi da imaju problem s jednim internacionalcem koji je upao u loše društvo, kriminal i drogu i da žele da ga izvedem na pravi put. Znali su da sam dobričina i da ću ga izvesti na pravi put pa sam mu postao agent", rekao je Kaiser.
Nogomet mu nikad nije bio na pameti, a osobito tad, kad je već bio dobro pozicioniran u visokim krugovima u Riju i bio je dio jet-seta, što mu je bilo posebno važno zbog njegove najveće ovisnosti - žena i seksa. Prema vlastitom svjedočanstvu, spavao ih je s više od tisuću.
"Čitav moj život vrtio se oko seksa. Nisam imao drugih hobija niti me nešto drugo interesiralo. Došao bih u noćni klub, desetak minuta bih pričao s nekom djevojkom i, ajmo, prvi WC i to je to. Ne bih joj se više javio", rekao je Kaiser u dokumentarcu o svom životu i dodao:
"Sve je to dio društva u kojem sam odrastao. Živio sam među siromasima i lošim ljudima pa sam mislio da moraš biti neki macho tip da bi mogao ševiti. Nisam na to pretjerano ponosan, ali tako je kako je".
Otišao i u SAD, ali mu je bilo prevruće
Nakon Vasca je par tjedana bio član El Paso Sixshootersa u SAD-u, odakle je brzo otišao jer mu je bilo prevruće. Bio je kratko u Americi iz Rio de Janeira, da bi 1992. došao u Botafogo. Tih godina počeli su se pojavljivati prvi mobilni telefoni pa je Kaiser s jednim lažnim dolazio u svlačionicu.
Sjedio bi na svojem mjestu i na kombinaciji portugalskog i jako lošeg engleskog glumio da dogovara transfer u Europu. Svi su mislili da je pred velikim transferom dok jedan od pomoćnika nije shvatio da Kaiser bezveze baca engleske riječi i da je mobitel igračka, a ne pravi.
Bio je to zadnji angažman u uspješnoj karijeri tad već 29-godišnjeg Kaisera koji je otišao iz Botafoga i novi klub više nije našao. Karijeru je završio nakon 13 promjena klubova, 0 odigranih minuta, 0 asistencija i 0 golova. Nakon igračke prepustio se karijeri trenera, ali onog za fitness i, pogađate, isključivo za žene.
Na njegovu nevjerojatnu priču prije desetak godina su naišla dvojica irskih filmaša koji su 2016. objavili i sjajan dokumentarac o Kaiserovu životu. Carlos Henrique Raposo, poznatiji kao Kaiser, stvarna je osoba koja i dalje uživa u životu u Brazilu.
"Svi smo mi prije ili kasnije shvatili da je prevarant. Ali, postao nam je prijatelj i svi ga jako volimo. Nikad nikome nije učinio ništa ružno niti je svojim postupcima nekoga uvrijedio. On je samo želio biti sretan i u tome je bio vrlo uspješan", rekao je njegov suigrač Mauricio.