U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
PREMDA je vaterpolo danas sport u kojem dominiraju uglavnom reprezentacije s ovih prostora, njegovi korijeni sežu dalje od Mediterana i dalje od Balkana. Osmislili su ga Britanci sredinom 19. stoljeća kao aktivnost kojom se demonstriraju snaga i vještine plivanja na lokalnim sajmovima i festivalima.
Službena pravila usustavljena su krajem stoljeća, a vaterpolo se na programu Olimpijskih igara našao već na njihovom drugom modernom izdanju, 1900. godine u Parizu. Ne treba čuditi da su u početku dominirali upravo oni koji su taj sport i osmislili pa je Velika Britanija osvojila prva četiri olimpijska zlata.
No pitanje je bi li Britanci bili tako uspješni da u momčadi nisu imali Hrvata koji je bio čudo od prirode, koji je ostvario dostignuća kakva do danas nitko nije ponovio i koji je ostao upisan kao jedan od najuspješnijih olimpijaca u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva, ali i svijeta.
Paul Radmilović rođen je 5. ožujka 1886. u Cardiffu, prijestolnici Walesa. Njegov otac bio je Antun Radmilović, Dubrovčanin koji je, kao i mnogi ljudi tih godina, 1860-ih u potrazi za boljim životom napustio Dalmaciju. Antunov otac rodom je bio iz Makarske, a majka mu je bila rođena Dubrovčanka.
Antun se smjestio u Cardiffu, gdje je upoznao suprugu irskog podrijetla. Paul, odnosno Paolo, Pavle ili Pavao (ovisno o izvoru), bio im je treći sin. Radmilovići su bili vlasnici puba koji se nalazio u dokovima Cardiffa, gdje su i živjeli. Paul je od malih nogu bio zaljubljen u vodu te ga nitko nije mogao spriječiti da uskače u kanale i rijeke koji su se u blizini njegovog doma ulijevali u more.
"Počeo sam plivati kao jako mlad dječak, možda kada mi je bilo pet godina. Ali ja tad još zapravo nisam znao plivati pa sam se dvaput zamalo utopio u kanalima Cardiffa", otkrio je Radmilović i dodao da je tih godina u Cardiffu izgrađeno javno kupalište, na što je njegov otac rekao: "Pa stavite dijete u vodu na kupalištu i neka nauči plivati."
Paul ne samo da je naučio plivati, nego je pokazao izvanredan prirodni talent i snagu koji su mu omogućavali da bude uspješniji od svih svojih vršnjaka. "Nakon par godina plivanja, počeo sam se prijavljivati za natjecanja i pobjeđivao sam na svakom na koje bih se prijavio. Bio sam juniorski prvak Walesa, a kao 14-godišnjak sam predstavljao Wales kao međunarodni seniorski plivač", prepričavao je Radmilović, koji je s 15 godina pozvan i u vaterpolsku reprezentaciju Walesa.
Priče o "Čovjeku-morskom psu s rijeke Taff", kako su prozvali Radmilovića, vrlo brzo proširile su se mnogo dalje od Cardiffa i stigle do djedovine mu u Dubrovnik. Tako u jednom očuvanom izdanju dubrovačkog časopisa Crvena Hrvatska iz 1904. godine stoji:
"U prošlom smo broju javili, kako sa velikom pohvalom spominje engleski list, 'Football the News' našega sugragjanina P. Radmilovića, kao atletu i plivača. Zanimivo je što taj stručni list o njemu piše: 'Plivač mora biti rogjen kao i pjesnik. Takav rogjeni plivač je g. P. Radmilović; 18 mu je godina, visok je oko 5 stopa i 10 palaca (oko 1.80 m, op.a.) , te je upravo idealno razvijen za plivača."
Nabrajajući uspjehe mladog Radmilovića, kojeg su zvali pravim sportašem i koji se osim vodenih aktivnosti volio baviti i nogometom, boksom te kasnije golfom i snookerom, dubrovački časopis nastavio je citirati Britance:
"Radmilović pobjegjuje sa lakoćom, a da se ne napreže. Držimo, da on može nadvladati najbolje engleske plivače. U Avonu je on na 1000 jardi potukao Brierlya, a u Londonu N. Curwena, a ovo su izvanredni plivači. Pisac članka o Radmiloviću divi se njegovoj srčanosti i odlučnosti, te vanrednim majstorijama u plivanju."
Radmilović je bio vrlo svestrani plivač te se snalazio u svim vrstama voda. Velška prvenstva osvajao je na raznim duljinama, dok je kao 21-godišnjak pobijedio na utrci od pet milja na rijeci Temzi. Bilo je jasno da je jedan od najboljih plivača u Velikoj Britaniji, no kad bi se u vodu još ubacila i lopta, malo tko na svijetu se mogao mjeriti s njim.
"Priča se da je Radmilović i dalje jedini čovjek u Velikoj Britaniji koji je pucao tako jako da niste mogli vidjeti loptu u letu. Više ljudi svjedoči kako su ga vidjeli da je udarcem probio mrežu. Jedan vaterpolist kojeg je učio kao dječaka tvrdi da mu je Radmilović pokazivao kako može bez problema loptu ubaciti u kantu na drugom kraju 30-metarskog bazena", pisalo se u britanskim novinama, dok u već spomenutom izdanju časopisa Crvena Hrvatska stoji:
"Kada bi i ostali igrači Walesa bili spretni poput njega, mogla bi se pokrajina prodičiti u velike. On bi bio dobitak za svaku stranku u igri i ubrzo bi mogao postati najboljim od sviju igrača." A pored vaterpolskih i plivačkih sposobnosti, Britanci su se divili cijeloj Radmilovićevoj ličnosti.
"Pisac napokon kaže da bi Radmilović morao biti tipom za odgoj budućih odlučnih i srčanih muževa Engleske, te ga zove junakom i nada se od njega mnogome. Ovom laskavom ocjenom može da se naš zemljak uistinu diči", zaključuje se.
Radmilović je bio premlad da 1900. sudjeluje na prvom vaterpolskom turniru na Olimpijskim igrama, dok je 1904. u St. Louisu vaterpolo bio samo pokazni sport. Dvije godine kasnije Radmilović je kao plivač nastupio na Olimpijskim međuigrama u Ateni, koje se tada smatralo pravim Olimpijskim igrama, te je zauzeo četvrto mjesto u disciplini 100 metara slobodno te peto na 400 metara.
Priliku da s Velikom Britanijom nastupi na Olimpijskim igrama kao vaterpolist napokon je dočekao 1908. u Londonu. Tada su na turniru sudjelovale samo četiri reprezentacije, no bez obzira na to, sedmeročlana britanska momčad bila je dominantna te je u finalu s 9:2 pobijedila Belgiju. Radmilović je zabio dva gola.
I dok je ponosno i slavodobitno uživao u svojem zlatu, Radmiloviću je dva dana kasnije stigao i iznenađujući poziv. Jedan od članova britanske štafete na 4 x 200 metara se razbolio i bilo je potrebno hitno mu pronaći zamjenu. Raddy, kako su također zvali Radmilovića, je uskočio, odradio svoj dio i pomogao Britaniji da osvoji još jedno zlato.
Time ne samo da je zaradio svoje drugo olimpijsko zlato, nego je ispisao povijest i postao prvi te do dana današnjeg ostao jedini čovjek koji je vlasnik zlatne medalje i u vaterpolu i u plivanju.
S Radmilovićem kao vođom ekipe Velika Britanija bila je još uvjerljivija na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912. godine, kada je sa za današnje pojmove nestvarnih 8:0 pobijedila Švedsku u finalu. Zbog Prvog svjetskog rata iduće Olimpijske igre održale su se tek 1920. u Antwerpenu, gdje su se domaći Belgijanci, tada najjača vaterpolska reprezentacija svijeta uz Britaniju, nadali zlatu.
Ono što svakako treba napomenuti jest da je vaterpolo tada bio izuzetno fizički grub i zahtjevan sport. I danas je takav, posebice kada je riječ o prljavštinama koje se događaju pod vodom, ali sadašnja situacija je neusporediva s onom otprije sto godina. Tada se obrana doslovno znala igrati tako da bi braniči gnjurili napadača koji drži loptu te mu ne bi dopuštali da izroni sve dok ne prepusti posjed.
Takve grubosti mogle su se vidjeti i u finalu Olimpijskih igara u Antwerpenu, gdje je čovjek odluke bio upravo Radmilović. U tvrdoj utakmici s iznimno malim brojem pogodaka, Radmilović je pred kraj zabio za konačnih 3:2 i Britaniji donio još jedno zlato.
Grubosti iz vode su se zatim prenijele i na tribine. Domaći navijači nisu mogli prihvatiti poraz te je ostalo zapisano da su pokušali fizički napasti britanske vaterpoliste, a samo je promptna intervencija policije omogućila Britancima da netaknuti napuste borilište.
Radmilović je tako u Antwerpenu osvojio svoje četvrto olimpijsko zlato i postao 11. sportaš u povijesti koji se mogao pohvaliti s takvom količinom najsjajnijih odličja.
Kada je riječ o Ujedinjenom Kraljevstvu, sve do 2000. godine nitko nije uspio nadmašiti Radmilovićev učinak. Tada je Steve Redgrave došao do svojeg petog olimpijskog zlata u veslanju, a uz Redgravea je do danas još tek četvero britanskih sportaša ili sportašica uspjelo osvojiti pet ili više zlatnih medalja.
Nije puno nedostajalo da i Radmilović još popravi svoj učinak, s obzirom na to da je u vaterpolskoj reprezentaciji Velike Britanije bio i na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine. Ipak, dotad se vaterpolo kao sport proširio i u druge zemlje pa je konkurencija postala veća. Britanci su 1924. ispali od Mađara, kasnijih vladara svjetskog vaterpola i najuspješnije nacije u olimpijskoj povijesti tog sporta, dok ih je 1928. izbacila Njemačka, prvak iz te godine.
Iako su mu bile već 42 godine, Radmilović je i 1928. bio neizostavan član reprezentacije, no nakon Olimpijskih igara zaključio je da je ipak dosta te se oprostio od natjecateljskog vaterpola.
U posljednjim godinama karijere je opet posvetio mnogo pažnje samom plivanju, pa je 1925. kao 39-godišnjak osvojio dugoprugaško prvenstvo Engleske, ponovivši uspjeh koji je ostvario 18 godina ranije. Godinu dana kasnije pobijedio je i na prvenstvu Engleske u plivanju na jednu milju.
"Sve dosad nikad nije bio prvak Engleske u plivanju na jednu milju, ali sada je ostvario laku pobjedu. Raddy vjeruje u pažljiv i sistematičan trening tako da već prije utrke otprilike zna kakav će rezultat ostvariti. Prije ovog prvenstva rekao je da će imati vrijeme bolje od 24 minute i 30 sekundi, a pobijedio je s vremenom od 24 minute i 22 sekunde. Koliko pripadnika mlađe generacije bi moglo tako prosuditi svoju brzinu na duge staze?" zapisao je jedan novinar.
Ni kada se prestao natjecati nije postojala mogućnost da se Radmilović odvoji od vode. Plivao je do kraja života - čak i u 78. godini u vodi je prelazio po 400 metara dnevno.
"Nemojte misliti da se hvalim, ali kada dođete za mikrofon morate istaknuti za što ste sposobni", govorio je Radmilović u radijskom intervjuu za BBC 1951. godine.
"Jedini sam čovjek - ne jedini Velšanin, jedini čovjek - koji je ikad nastupio na šest Olimpijskih igara (računajući i Olimpijske međuigre 1906., op.a.). To je dokazano i to je svjetski rekord, a postoji još jedan rekord koji mi se pripisuje. Jedini sam čovjek koji je osvajao prvenstva i u sprinterskim i u dugoprugaškim disciplinama", nastavio je.
I zaista, Radmilović je kroz svoj život i svoju karijeru nanizao brojna impresivna dostignuća i rekorde koji do danas nisu ponovljeni te se nije libio to isticati. Osim što je nastavio plivati za vlastitu dušu i zdravlje, Radmilović je u kasnijim godinama nastavio putevima svojih roditelja te se bavio ugostiteljstvom vodeći hotel na jugu Engleske.
Uvršten je u Međunarodnu kuću slavnih vodenih sportova 1967. godine te je postao tek drugi vaterpolist i treći Britanac koji je zavrijedio to priznanje. "Britanci su izmislili vaterpolo i dominirali tim sportom 25 godina pa je prikladno da njihova najveća zvijezda, Paul Radmilović, uđe u Kuću slavnih", objašnjeno je tada. Nedugo nakon primitka u Kuću slavnih, Radmilović je umro u dobi od 82 godine.
Nažalost, u Velikoj Britaniji je Radmilović s godinama pomalo utonuo u zaborav, dok u Hrvatskoj njegova priča nikad nije bila nadaleko raširena. Posljednjih se godina to pokušava promijeniti pa mu je tako, primjerice, 2014. u Swanseaju otkriven spomenik ispred jednog rekreacijskog centra.
Tom je prilikom glasnogovornica centra izjavila: "Naša zamisao je naglasiti njegova nevjerojatna sportska dostignuća i oživjeti Radmilovićevu ostavštinu na način da podsjetimo ljude na te izvanredne uspjehe i da inspiriramo novu generaciju mladih sportaša. Uopće nije važno što on sam nije bio iz Swanseaja, on je prava inspiracija za velške sportaše svugdje."
Radmilović će ostati upamćen kao definicija pravog sportaša i kao jedan od prvih velikih i uspješnih britanskih te svjetskih olimpijaca. Na ljestvicama vječnih rekorda i dostignuća njegovo se ime i dalje pojavljuje te je zaslužio da njegova priča, iako sad već davna, ne bude zaboravljena.