"LJUDI su mislili da sam nadčovjek, no taj je trenutak pokazao da sam ipak samo čovjek", rekao je svojevremeno idol jedne cijele velike nacije i jedan od najboljih nogometaša svojeg doba. Bio je to igrač koji je imao zapanjujuću statistiku i ogromne uspjehe, a u svojoj rodnoj zemlji postao je ravan božanstvu.
Nažalost po njega i sve one koji su navijali za njega, u ključnom trenutku pokazalo se da je neumoljivi strijelac ipak samo čovjek od krvi i mesa. No isto tako, bio je najbolji čovjek od krvi i mesa kojeg je njegova zemlja poznavala, barem kada je riječ o nogometu.
Hugo Sanchez Marquez rođen je 11. lipnja 1958. u Mexico Cityju. Otac mu je bio nogometaš koji je nastupao za nekoliko klubova iz meksičke prijestolnice, a sport je obitelji Sanchez bio u krvi. Hugo je, pored nogometa, trenirao i gimnastiku uz svoju sestru Herlindu, koja je nastupila i na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine. Vještine stečene treniranjem gimnastike pomogle su Sanchezu i u nogometu pa su njegovim golovima često prethodile zadivljujuće akrobacije.
Premda je taj podatak nemoguće sa sigurnošću potvrditi, postoje izvori koji tvrde da je Sanchez rekorder s najviše postignutih golova škaricama u povijesti nogometa. Komentirajući nadaleko opjevane škarice Cristiana Ronalda za Real protiv Juventusa, Sanchez je izjavio: "Ronaldo je jednom zabio škaricama i sad ispada da je zabio 35 poput mene. Ja sam ih zabio 35, a ljudi žele reći da je Ronaldo na mom nivou kada je riječ o škaricama."
Živahni Sanchez karijeru je započeo u UNAM Pumasu, za koji je prve pogotke zabijao već kao 18-godišnjak te je u debitantskoj seniorskoj sezoni osvojio titulu prvaka Meksika, prvu u povijesti kluba. Sanchez je na putu do titule doprinio sa sedam golova, dok je iduće sezone postigao 11.
Nino de Oro (Zlatni dečko), kako su prozvali Sancheza nakon što je 1975. doveo U-18 selekciju Meksika do pobjede na prestižnom Toulon turniru, postao je seniorski reprezentativac te je igrao na Svjetskom prvenstvu 1978. godine. U sve tri utakmice grupne faze bio je u početnoj postavi, no ta je momčad ostvarila najlošiji rezultat Meksika na svjetskim prvenstvima, osvojivši nula bodova u grupi uz gol-razliku 2:12.
Pravu eksploziju Sanchez je doživio kada ga je Bora Milutinović, tadašnji trener Pumasa, s krilne pozicije prebacio u sam vrh napada. U sezonama nakon Svjetskog prvenstva, Sanchez je u 138 nastupa za UNAM zabio čak 84 gola, dok je tijekom pauza u meksičkom nogometu igrao za američke San Diego Sockerse i ondje prosječno postizao gotovo gol po utakmici.
Milutinoviću je bilo jasno da je Sanchez nadrastao Meksiko i da je vrijeme da se okuša u Europi. Stručnjak iz Bajine Bašte bio je ambiciozan pa je krenuo s Realom. "Otišao sam u Madrid i rekao im da imam igrača za njih. Oni su mi odgovorili da možda može doći na probu u Castillu (B momčad Reala)", ispričao je Milutinović i nastavio:
"Na to sam im rekao da ću ga odvesti u Crvenu zvezdu, što sam i napravio. U to vrijeme nije bilo video snimke, nije bilo ničega, a rekao sam im da imam klinca koji može igrati. Pitali su me koliko je visok - 1.77. Je li brz? Ne. Ima li tehniku? Više-manje. Zna li driblati? Ne. Ima li dobru desnu nogu? Ne."
"Pa onda ga pošalji u Partizan", rekli su iz Zvezde Milutinoviću, a on je na to dodao: "Ali zaboravio sam reći da ima nos za gol kakav nitko nema."
U Zvezdi su ipak već očito odlučili da ih tamo nekakav Meksikanac ne zanima, no Milutinovićev trud se isplatio jer je Sancheza uočilo nekoliko ozbiljnih europskih momčadi. Među njima je bio i Atletico Madrid, koji je prepoznao ono što njegovi gradski rivali nisu. Atletico je odlučio dati šansu Sanchezu i isprva ga dovesti na posudbu.
Trebalo mu je neko vrijeme da se prilagodi na novi klub i novo podneblje, ali Sanchez je već u prvoj sezoni (1981./82.) postao najbolji strijelac Atletica, zabivši 12 golova u svim natjecanjima.
Nastavio je napredovati iz godine u godinu i nemilosrdno parati mreže po španjolskim stadionima, a krunu u Atleticu doživio je u sezoni 1984./85., u kojoj je osvojio Kup Kralja. U finalu je Atletico pobijedio Athletic Bilbao 2:1, a oba pogotka postigao je Sanchez. U La Ligi je pak zabio 19 golova, što mu je bilo dovoljno da osvoji Pichichi, trofej za najboljeg strijelca španjolskog prvenstva.
Ne treba čuditi da je i Kraljevskom klubu postalo jasno kakvog su talenta propustili četiri godine ranije pa su 1985. odlučili dovesti Sancheza pod svaku cijenu. Dogovoriti transfer s mrskim gradskim rivalima nije bio lagan zadatak, no Sanchez je sam izrazio želju da zaigra za Real. Kako je imao još samo godinu dana na ugovoru, čelnici Atletica zaključili su da je bolje zaraditi na Meksikancu nego ga pustiti da ode besplatno.
Znajući da bi navijači poludjeli ako izravno prodaju igrača u Real, Sanchezov transfer odrađen je preko posrednika. Atletico je prvo prodao Sancheza natrag u UNAM, a Real ga je od meksičkog kluba kupio dva tjedna kasnije. Navodno su transferi bili vrijedni 200 te 250 milijuna španjolskih pezeta. Procjenjuje se da bi danas ti iznosi vrijedili između 4.8 i 7.5 milijuna eura.
Takva prozirna varka, dakako, nije uspjela nikoga zavarati. Navijači Atletica zamrzili su svog donedavnog heroja te su ga, kada bi se vraćao na Vicente Calderon, vrijeđali izrazima poput "je*eni Indijanac".
"Navijačima takvo što ne bi trebalo biti čudno. Profesionalci smo, a nogometaš traži najbolju situaciju za svoju karijeru i razvoj. Navijači bi to trebali razumjeti. Napravio sam transfer i Atleticovi navijači to tada nisu razumjeli, ali nadam se da razumiju sad", izjavio je Sanchez desetljećima kasnije.
A kako su ga navijači Reala primili? Isprva ne baš toplo. Bili su skeptični oko dolaska čovjeka koji im je bio veliki rival, no on je bio spreman dati sve od sebe da ih razuvjeri. "Izborio sam priliku da obučem Realov dres. Sve što se događalo, dogodilo se zbog mene. Mogao sam otići u Italiju i Barcelonu za više novca, ali znam što želim", poručio je.
Kada je Sanchez došao, Real je na titulu čekao pet godina. Zanimljivo, u tom je razdoblju Barcelona prvak bila samo jednom, dok su po dva naslova pripala Real Sociedadu i Athletic Bilbau. Sanchez je na Bernabeuu pridružen okosnici momčadi stvorenoj od mladih igrača proizašlih iz Realove škole nogometa.
Tu su okosnicu u španjolskim medijima prozvali La Quinta del Buitre (Pet strvinara), a činili su je Emilio Butragueno, Manolo Sanchis, Rafael Martin Vazquez, Michel i Miguel Pardeza. La Quinta del Buitre mogla bi se opisati i kao potpuna suprotnost projektu Galacticosa, koji je u Realu nastao 20-ak godina kasnije pod Florentinom Perezom.
Ispostavilo se da je upravo Sanchez bio ono što je Realu nedostajalo. Već u njegovoj prvoj sezoni Real je osvojio naslov, a Sanchez je drugu godinu zaredom podignuo Pichichi, s 22 pogotka u 33 utakmice. Njegovi spektakularni i mnogobrojni golovi brzo su natjerali Realove navijače da zaborave na svaku skepsu koju su imali oko njega.
S rastućom svjetskom slavom, Sanchezova slava u domovini eksplodirala je u još većim razmjerima. Bio je to prvi put da jedan Meksikanac tako pokori svijet i pokaže mu da je najbolji. Pa ako baš hoćete, pokorio je one koji su kroz povijest pokoravali Meksikance.
Sanchez je postao idol nacije - i to u, nogometno gledano, najboljem i najeuforičnijem mogućem trenutku. Meksiko je, naime, određen za domaćina Svjetskog prvenstva 1986. godine, a s ovakvim Sanchezom samo je nebo bila granica.
Euforija je, nažalost, splasnula uslijed razornog potresa od 8.0 po Richteru koji je u rujnu 1985. pogodio Mexico City, usmrtio preko pet tisuća ljudi i prouzročio neprocjenjivu štetu. No opet, takva strašna tragedija poslužila je meksičkim nogometašima kao dodatan motiv. "Smatrali smo da je naša dužnost pružiti barem malo sreće svim tim ljudima koji su toliko puno propatili", rekao je Sanchez.
Preko 100 tisuća ljudi je uživo na stadionu Azteca gledalo kako Meksiko u grupnoj fazi pobjeđuje tada jaku Belgiju (uz Sanchezov pogodak) i Irak, a remizira s Paragvajem i tako kao prvoplasirani odlazi u osminu finala. Euforija je nezaustavljivo rasla, a idući protivnik bila je Bugarska.
I s Bugarima se Meksiko uspješno obračunao te slavio sa suverenih 2:0. Na toj je utakmici postignut i gol koji su navijači na FIFA-inoj stranici 2018. izglasali kao najbolji u povijesti svjetskih prvenstava. Bile su to škarice, začudo ne Huga Sancheza, nego Manuela Negretea.
Sancheza to, doduše, nije začudilo. "Bili smo suigrači u Pumasu i radili smo na takvim udarcima. Znatno je poboljšao svoju tehniku i nije me iznenadilo što je zabio takav gol. Bio sam presretan zbog njega", rekao je.
U četvrtfinalu je čekala Zapadna Njemačka. Lothar Matthaus, Karl-Heinz Rummenigge, Andreas Brehme, Franz Beckenbauer kao izbornik... Strašna momčad. No Meksiko se nije uplašio.
U borbenoj i iscrpljujućoj utakmici fanatični Meksikanci pružili su čvrst otpor favoriziranim Nijemcima, a u 65. minuti Thomas Berthold zaradio je crveni karton i domaćini su stekli brojčanu prednost. Krenuli su po pobjedu te su bili nadomak nje, ali im je poništen, po mnogima, potpuno čist gol. Zabio ga je Francisco Javier Cruz, no kolumbijski sudac Jesus Diaz oglasio se i dosudio prekršaj na Brehmeu.
"Da je VAR postojao, Meksiko bi bio prvak 1986. godine. Neću dalje komentirati, ali Meksiko bi bio prvak", izustio je nedavno Bora Milutinović, koji je tada bio meksički izbornik.
Utakmica je otišla u produžetke, a u njima je pocrvenio i Javier Aguirre pa se zadnjih 20 minuta igralo deset na deset. Pogodak nije pao i slijedili su jedanaesterci. Navijači Meksika bili su sigurni samo u jedno - imali su Sancheza i znali su da će on pucati.
Znali su da će pucati čak i unatoč tome što je u grupnoj fazi promašio penal u remiju s Paragvajem. "Na neki način je to bilo i dobro jer je taj trenutak pokazao svima da sam ipak samo čovjek. Osvojio sam sve te titule i nagrade u Madridu i ljudi su mislili da sam nadčovjek. Mrzio sam promašivati penale, ali na taj je način to bila pozitivna stvar za mene", prisjeća se Sanchez.
No ono što će još jasnije pokazati da je Sanchez samo čovjek dogodilo se u raspucavanju protiv Njemačke. Prvi penal za Meksiko opucao je Negrete i zabio. Drugi je izveo Fernando Quirarte i promašio. Treći je bio Raul Servin - također promašaj. "Gdje je, pobogu, Hugo", sigurno su se u tom trenutku pitali milijuni Meksikanaca.
Ali Hugo se na bijeloj točki nije pojavio. Dok je Meksiko promašivao, Nijemci su bili neumoljivi. Pierre Littbarski pogodio je u četvrtoj seriji za 4:1 i veliko razočaranje domaćih navijača na prepunoj Azteci.
A što se dogodilo sa Sanchezom? "Osjećao sam se u potpunosti nemoćno. Nisam mogao izvesti penal zbog grčeva u objema nogama nakon što sam odigrao vrlo teških 120 minuta na 40 stupnjeva. Trebao sam biti jedan od izvođača i bilo je užasno što nisam mogao odraditi svoj zadatak", otkrio je.
Je li možda i tako istrošen mogao izvesti i zabiti penal, nikad nećemo znati, ali u tom trenutku je procijenjeno da je ipak bolje da ostane po strani. "Da se Hugo Sanchez i Tomas Boy (kapetan Meksika, izašao u prvom poluvremenu protiv Njemačke) nisu ozlijedili, prošli bismo dalje", uvjeren je Milutinović.
Sanchez nije dozvolio da mu to razočaranje naruši nastavak karijere. 34, 29, 27 i 38. To su brojevi golova koje je Meksikanac u nadolazećim sezonama zabijao u španjolskom prvenstvu. Četiri sezone zaredom te ukupno pet puta dobivao je Pichichi nagradu - u tom su pogledu uspješniji samo Lionel Messi (osam puta osvojio Pichichi) i Telmo Zarra (šest puta).
Posebno je impresivan bio Sanchezov posljednji Pichichi, osvojen 1990. godine. Naime, 38 golova u jednoj sezoni španjolskog prvenstva bilo je rekord sve do pojave luđaka po imenima Cristiano Ronaldo i Lionel Messi, a ono što je još nevjerojatnije jest da je svih tih 38 golova Sanchez zabio iz prvog dodira s loptom.
Ako ijedan statistički podatak oslikava kakav je rođeni strijelac Sanchez bio, onda je to taj. Jasno, nitko u povijesti nogometa nije uspio zabiti toliko golova u jednoj sezoni, pod uvjetom da su svi bili iz prvog dodira.
Ta sezona bila je i vrhunac Sanchezove karijere. Već u tridesetim godinama, počele su ga mučiti ozljede pa je 1990./91. odigrao 25, a 1991./92. tek deset utakmica za Real. U dobi od 34 godine napustio je Real sa statusom četvrtog najboljeg strijelca u njegovoj povijesti, s 208 golova u 282 nastupa. Do danas je pao na sedmo mjesto te ljestvice.
U godinama nakon odlaska iz Reala životario je malo po Meksiku, a malo po Europi, s tim da se 1993. vratio u La Ligu te u dresu Raya Vallecana postigao 16 prvenstvenih pogodaka u sezoni. Svega dvije godine kasnije igrao je ni manje ni više nego u drugoj austrijskoj ligi za Linz.
S klupe je odgledao Svjetsko prvenstvo 1994., na kojemu je Meksiko opet ispao na penale, i to u osmini finala od Bugarske, ali Sanchez taj put uopće nije bio u igri pa nije ni mogao izvesti jedanaesterac.
U mirovinu je otišao 1997. i to kao igrač Real Madrida, koji ga je potpisao samo za prijateljsku utakmicu s Paris Saint-Germainom i tako mu omogućio da karijeru završi u Kraljevskom klubu. Sanchez je na toj utakmici zabio hat-trick. Oproštaj mu je pripremljen i u Meksiku pred preko 100 tisuća navijača na kvalifikacijskom susretu s Paragvajem. Sanchez je izašao na teren i samo simbolično dodirnuo loptu.
Bio je to Sanchezov odlazak u legendu, ali Hugo u igračkoj mirovini nije mogao odmarati. Posvetio se trenerskom poslu i s UNAM-om osvojio naslov meksičkog prvaka, a 2006. je postao izbornik svoje zemlje s ciljem da je odvede na Svjetsko prvenstvo 2010. godine. Iako se Meksiko na to SP i plasirao, Sanchez ga nije dočekao jer je 2008. dobio otkaz zbog slabih rezultata.
Pored toga što se nije snašao u izborničkom poslu, Sanchez se nije snašao ni u životu nakon igračke karijere. Još prije nego što je postao izbornik, privlačio je mnogo pažnje preko sukoba u medijima s njegovim prethodnikom Ricardom La Volpeom.
Dok je bio izbornik, nije se libio ulaziti u otvorene ratove s medijima niti javno prozivati igrače. Pritom si je neprestano pokušavao davati kredibilitet ističući svoju bogatu karijeru, a neki izvori tvrde da je želio motivirati meksičke reprezentativce tako što im je puštao kompilacije svojih najboljih golova.
Sanchez je nedvojbeno velikan, ali velikan s ogromnim egom, što mu danas mnogi zamjeraju. Da je odlučio živjeti mirnim životom nakon što je objesio kopačke na klin, i dalje bi u Meksiku bio ravan božanstvu. Ovako si je narušio reputaciju pa ga se često smatra čangrizavim starcem i uobraženim osobenjakom koji smatra da mu nitko nije ravan. Svaka sličnost s legendarnim nogometašima s ovih prostora je slučajna.
No unatoč svim manama i neuspjesima poslije igračke karijere, Sanchezu nitko ne može oduzeti činjenicu da je ipak bio idol cijele jedne nacije, da je bio pakleno dobar igrač i da je postavio rekorde koji, lako moguće, nikad neće biti srušeni.