ODNEKUD se najednom stvorila golema kolona bajkera s najbrutalnijim motorima koje možete zamisliti. S licima prekrivenim maramama, od kojih je većina s kosturskim glavama, turiraju motore pri ulasku na parking. Buka vjerojatno budi i mrtve u grobovima.
Nešto dalje, pokraj tri golema pick-upa, roštilj je oko kojeg, s pivom u ruci, stoji nekoliko vrlo sumnjivih tipova koji ispod oka gledaju tko prolazi i je li im preblizu. Ususret ti dolazi čovjek s istom maramom kao i bajkeri, unosi se u lice i nešto prodaje. Majice, zastave… Muzika trešti iz jednog lowridera na parkingu, a ni ondje nije ekipa koju bi čovjek baš zamolio za cigaretu ili pitao gdje mora ići. Bilo kakvo fotografiranje nije opcija.
Sve skupa izgleda kao scena ispred Titty Twistera u legendarnom filmu "Od sumraka do zore". No ovo nije film nego atmosfera ispred Ringcentral Coliseuma u Oaklandu, doma zloglasnih Raidersa, jedne od najprepoznatljivijih momčadi u SAD-u, a usudio bih se reći i u svijetu. Crno-bijeli gusar s povezom preko oka i kacigom na glavi simbol je legendarne NFL momčadi kojoj je ovo posljednja sezona u Oaklandu, gradu iz kojeg sljedeće godine odlazi i drugi put. Ovaj put u Las Vegas.
San Francisco i Oakland kao nebo i zemlja
To je bila jedna od posljednjih prilika da se Raiderse vidi u njihovom originalnom okruženju, koliko god ono djelovalo pomalo zastrašujuće. Iako ih dijeli samo jedan jako dugačak most, San Francisco ili The City je potpuno drugi svijet za Oakland ili The Town. The City je jedno od najbogatijih gradskih područja u SAD-u, a The Town jedno od deset najopasnijih. Samo nekoliko dana ranije bio sam na utakmici San Francisco Giantsa, čiji prekrasni stadion Oracle Park na samom moru izgleda poput šoping centra u usporedbi sa starim i trošnim Coliseumom na kojem su Raidersi ugostili Los Angeles Ramse u prvoj od četiri predsezonske utakmice.
I dok se na Oracle Parku može pojesti i popiti sve, od burgera i rakova do piva i žestice, a Giantsi su u posljednjih deset godina osvojili tri World Seriesa, u Oaklandu je situacija potpuno drukčija. Raidersi su uglavnom očajni, a svojim navijačima ne nude praktički ništa ni na terenu ni izvan njega. Iako šarmantan, Coliseum u usporedbi s ostalim stadionima u SAD-u izgleda grozno i staromodno. Pa ipak, Raider Nation spada među najodanije skupine navijača u Sjedinjenim Državama i ne mari toliko za rezultate koliko za osjećaj pripadnosti momčadi koja je u Oaklandu odavno puno više od obične NFL franšize.
Od osnutka 1960. godine, kao jedna od osnivačkih franšiza American Football League (AFL), koja će se 1969. godine spojiti s NFL-om, Raidersi su postali mjesto okupljanja i spajanja ljudi iz siromašnih i radničkih četvrti u Oaklandu. S godinama je momčad poprimala karakteristike okoline i postala sve ono što San Francisco nije bio; brutalna, opasna i agresivna. Tom imidžu pomogao je i legendarni trener (kasnije i vlasnik) Al Davis koji je s tipovima s nadimcima kao što su Mr. Aggressive, The Snake i Dr. Death osvojio tri Super Bowla, a pritom je bio redovito optuživan za strašno grubu i prljavu igru, što nije bilo daleko od istine. John "The Assassin" Tatum je 1978. godine u predsezonskoj utakmici slomio dva kralješka i trajno paralizirao mladog Darryla Stingleyja iz New England Patriotsa. John Matuszak je na putu do treninga na semaforu izvadio pištolj, spustio prozor i ispucao nekoliko metaka po znaku "stop". Ukratko, gadna momčad.
Spojili ih s bandama i gangsta reperima
Al Davis je od grada Oaklanda tražio poboljšanja na stadionu, osobito u vidu luksuznih loža koje bi se mogle dobro prodati. No grad je to odbio pa je Davis, nakon sudske tužbe sa svima živima, 1982. godine preselio Raiderse u Los Angeles, koji mu je obećao ono što Oakland nije mogao.
Ionako dovoljno omraženi, Raidersi su preko noći postali još zločestiji i opakiji. Memorial Coliseum, njihov novi dom, nalazio se u vrlo opasnoj četvrti Exposition Park pa su se navijačima priključili pripadnici latinoameričke i afroameričke populacije, koja je dominirala tom četvrti. Uskoro su se s Raidersima počeli poistovjećivati i gangsta reperi poput N.W.A.-a i ostalo društvo iz Comptona koji su promicali prepoznatljivu crno-srebrnu kombinaciju Raidersa i dodatno im pokvarili imidž. NFL je shvatio da bi takva podrška mogla narušiti reputaciju lige pa je vodstvo čak razmatralo opciju angažiranja jednog od repera koji bi pokazao da se klupske boje mogu nositi i bez sudjelovanja u kriminalu.
Nakon što mu L.A. nije ispunio obećanja, Davis je 1994. godine vratio Raiderse u Oakland, a s njima je došla i reputacija koja se idealno uklopila u sve opasnije četvrti Towna. Oakland je Davisu obećao da će poboljšati infrastrukturu na stadionu i da će izgraditi cijelu novu tribinu (koja će kasnije ironično biti prozvana Mount Davis) i grad je investirao 200 milijuna dolara u povratak Raidersa, iznos koji će građani plaćati i nakon što se franšiza sljedeće godine preseli u Vegas.
Iako je ovo bila utakmica predsezone, na Coliseumu u Oaklandu skupilo se 48.715 gledatelja, potpuno suprotnih onima koje možete, recimo, vidjeti u San Franciscu. Spomenuta ekipa s parkinga na tribini ne izgleda toliko zastrašujuće, ali nekolicini nije najbolje legao tip koji se uz ogradu prešetavao u dresu Toma Bradyja. Za početak je pobrao zvižduke cijelog sektora, a situacija se ozbiljno zakomplicirala nakon što se okrenuo prema tribini i počeo brojati koliko Brady ima naslova prvaka. Nekoliko ozbiljno istetoviranih domaćih navijača ustalo je sa svojih mjesta i zaprijetilo da će krenuti prema njemu pa je lažni Brady brže-bolje pobjegao s tribine. Za nerede na europskim stadionima ovo zvuči smiješno, ali u američkim uvjetima to je skoro nezamislivo.
Navijači kao duša franšize
Upravo su navijači najvažniji dio Raidersa i oni koji su praktički otjerali svoju momčad iz Oaklanda. Naime, Raidersi su godinama na dnu ljestvice po postotku popunjenosti maksimalnog kapaciteta stadiona, a jedan od razloga je i reputacija domaćih navijača zbog kojih navijači drugih momčadi ne dolaze često u Oakland. Prema pravilima NFL-a, ako franšiza ne proda više od 85 posto kapaciteta stadiona 72 sata prije početka utakmice, u regiji iz koje ona dolazi onemogućit će se prijenos domaće utakmice. Tako Raidersi u čak 60 posto slučajeva od povratka u Oakland nisu bili na televiziji u gradu i okolici.
Nije pomogao ni Mount Davis koji se pokazao kao spektakularni promašaj pa je ta golema tribina od 2013. godine na utakmicama Raidersa pokrivena velikom crnom plahtom jer nema nikakve šanse da se prodaju ulaznice za nju. Tribina je previsoko i s nje se ništa ne vidi, a na bejzbol utakmicama Oakland Athleticsa, s kojima Raidersi dijele stadion, ne vidi se trećina terena.
Prije utakmice su me upozoravali da bi moglo biti neugodno na stadionu. Nisam imao baš nikakvih problema, ali bilo mi je jasno zašto navijači iz ostalih gradova, blago rečeno, ne vole dolaziti u Oakland. Na ulazu u WC stajao je Latinos koji je vidno bio član neke bande. Odjeven samo u bijelu potkošulju i kosom zalizanom unazad, bio je potpuno prekriven tetovažama. To, naravno, ne mora ništa značiti, ali kad vidiš one velike brojeve istetovirane na vratu i čelu, jasno je da nije riječ o tinejdžerskoj inspiraciji. Kao da je kontrolirao tko ulazi i tko izlazi, a pritom je dobacivao nešto sličnim dečkima na drugom kraju WC-a.
Bilo je tu još likova koje ne biste željeli sresti u nekoj zabačenoj ulici u Oaklandu, ali i jako puno onih koji će odlaskom Raidersa najviše izgubiti. Bile su tu cijele obitelji s klincima, svi redom odjeveni u "silver & black", kojima Raidersi evidentno znače kao meni, recimo, Dinamo. Bilo je i starijih ljudi koji su tu sigurno bili kad je momčad Ala Davisa osvajala Super Bowlove i svi oni koji Raider Nation čine jednom od najodanijih navijačkih baza u SAD-u. Las Vegas je udaljen gotovo 900 kilometara, ali očekuje se da će velika većina navijača iz Oaklanda putovati na utakmice, baš kao što su to činili i osamdesetih dok je njihov klub igrao u Los Angelesu. Danas su u L.A.-u i Ramsi i Chargersi, ali na ulici ćete vidjeti puno više dresova i majica Raidersa, iako je franšiza iz grada otišla prije 25 godina.
Oaklandu je ostao samo bejzbol
Novac u Americi, a osobito u NFL-u, diktira apsolutno sve. Ako neka franšiza ne proizvodi dovoljno novca ili joj okolina u kojoj egzistira to ne omogućava, vlasniku je najmanji problem preseliti je u neki drugi grad. Tako će Raidersi od 2020. godine igrati u Las Vegasu, na novom, dvije milijarde dolara vrijednom stadionu, na kojem se vlasnik Mark Davis nada boljim rezultatima i na financijskom i na sportskom planu.
U samo godinu dana Oakland će ostati bez svoja dva najprepoznatljivija brenda, Golden State Warriorsa i Oakland Raidersa, koji žive jedni pokraj drugih, na desetak metara udaljenosti. S Oracle Arene, doma Warriorsa, već se skidaju slova "O R A C L E", a stari trošni Coliseum na kojem igraju Raidersi bit će još nekoliko godina dom MLB momčadi Oakland Athletics prije nego što i oni 2023. godine ne izgrade novi stadion.
"Raaaaaideeeeeers", prolomit će se tu i tamo stadionom kao podsjetnik na slavna vremena dok Raidersi pobjeđuju Ramse 14:3 u utakmici bez ikakvog naboja. Ipak, vidio sam nekoliko dobrih akcija i prvo NFL iskustvo uživo ću sigurno pamtiti.
Više od svih poraza od povratka u Oakland, a bilo ih je jako puno, navijače boli činjenica da Alov sin Mark Davis nije napravio ništa kako bi franšizu, koja je rijetka svijetla točka u životu Oaklanda, zadržao u njihovom gradu. No zločesti dečki iz Oaklanda i Los Angelesa su se na to naviknuli. Malo koja momčad u SAD-u ima takvu podršku a da za svoje temperamentne navijače nije napravila praktički ništa. Drugi put u svojoj povijesti kultni Raidersi odlaze iz Oaklanda.
Ovaj put su veće šanse da jednog dana zaigraju u Zagrebu nego da se ponovno vrate u svoj grad.