U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
KADA se priča o najvećem tenisaču svih vremena, već se dugi niz godina spominju tri imena. Novak Đoković, Roger Federer i Rafael Nadal dominirali su sportom osvojivši 65 od 75 Grand Slam titula između 2004. i 2023. godine. Njihove argumente za taj status ostavit ćemo za neku drugu priliku.
U ženskoj konkurenciji ta se priča uglavnom svodi na Margaret Court, tenisačicu s ukupno najviše pojedinačnih Grand Slam naslova (24), Serenu Williams, tenisačicu s najviše Grand Slamova u Open eri (23), Steffi Graf koja je osvojila 22 Grand Slam naslova te je jedina tenisačica u povijesti koja je svaki od tih turnira osvojila barem četiri puta i koja je provela najviše tjedana na broju 1 (377 tjedana) te Martinu Navratilovu koja je kombinirano s parovima osvojila 59 Grand Slam titula.
Devet je tenisačica osvojilo devet ili više pojedinačnih Grand Slam naslova, no samo jedna od njih nikad nije izgubila finale. Dominacija Maureen Connolly kratko je trajala jer je sa samo 19 godina doživjela nesreću i na vrhuncu karijere morala stati, ali te 3-4 sezone koje je odigrala na seniorskoj razini bile su povijesno dobre, zbog čega je njezina priča jedna od prvih i najvećih "what if" priča u povijesti tenisa.
Maureen Catherine Connolly rođena je 17. rujna 1934. u San Diegu. Njezin otac Martin, poručnik i časnik za sport u američkoj mornarici, napustio je obitelj kada je Maureen imala tek četiri godine, a majka Jessamine, neuspješna koncertna pijanistica i crkvena orguljašica, preuzela je brigu i odgajala kćer s puno truda, ali malo sredstava.
"Moje posljednje sjećanje na oca bilo je kad sam bila bolesna. Pogledao me je, nasmiješio se i rekao mi da će mi kupiti čokoladni sladoled s orasima kad se oporavim. Nikada nismo čuli ništa od njega, nikada nismo znali kamo je mogao otići", prisjetila se jednom prilikom.
Jessamine je željela da njezina kći postane velika glazbenica i plesačica kakva ona sama nikada nije imala priliku postati pa ju je vodila na satove baleta, pjevanja i sviranja klavira, no Maureenina prva ljubav bilo je jahanje. Za to je njezinoj majci ipak nedostajalo novaca.
Ključan trenutak za početak njezine teniske avanture bio je meč između Genea Garretta i Arnieja Saula, dvojice lokalnih tenisača, na terenima "University Heights". Očarana njihovom igrom, brzo je shvatila da je to ono čime se želi baviti.
Desetogodišnja Maureen promatrala bi tenisače iza ograde, a pojava male djevojčice koja viri pokraj terena natjerala je jednog od njih, Wilbura Folsoma, da ju pozove da mu dodaje loptice. Folsom je primijetio talent pa ju je naučio osnovama, kako servirati, kako udarati forhend i bekhend te kako se pravilno kretati. Iako je počela igrati lijevom rukom, Folsom ju je trenirao tako da igra desnom. Ta drastična promjena bila je izazovna, no nije ju spriječila da postane sjajna igračica.
Svijet tenisa u to vrijeme bio je dosta zatvoren, obilježen klasnim razlikama. Zahvaljujući lokalnim donatorima i potpori trenera Folsoma, Maureen je ubrzo privukla pozornost kalifornijske teniske zajednice.
U društvu bez financijskog luksuza, imala je nešto jeftiniji teniski reket koji je njezinu majku koštao 1.50 dolara što bi danas iznosilo otprilike 30-ak dolara. Za razliku od većine vrhunskih mladih tenisačica koje su trenirale u privatnim teniskim klubovima, Maureen je igrala na javnim terenima u vlasništvu i pod upravom grada San Diega.
Njezino rano djetinjstvo obilježila je kombinacija osjećaja napuštenosti i intenzivne želje za afirmacijom. Očev bijeg i majčine ambicije stvorile su tenisačicu žestokog stava. Ona nije voljela tenis onoliko koliko je mrzila gubiti. Sa samo 10 godina bila je u strahu da je nitko neće voljeti ako izgubi meč.
Takav mentalni sklop stvarao je mržnju prema svim protivnicama. "Bila je poput ostalih djevojčica - mala, vitka i hihotava, odraslima se obraćala iz poštovanja, ali na terenu je to bilo nešto sasvim drugo", svjedočio je Joe Brooks, jedan od teniskih novinara tog vremena.
Prvi turnir odigrala je 1945. u La Jolla Playgroundu gdje je s još uvijek 10 godina, igrajući u kategoriji do 13 godina, došla do finala. Tamo je izgubila od starije djevojčice po imenu Ann Bissell. "Maloj Mo", kako je bio njezin nadimak koji joj je dao sportski novinar iz San Diega zbog usporedbe s vatrenom moći broda američke mornarice USS Missouri, poznatog kao "Veliki Mo", od tada je u glavi bila samo osveta.
"Nisam bila obična djevojčica, a tenis je za mene, čak i tada, bio puno više od obične igre. Poraz je bio nepodnošljiv. Nije se mogao otjerati suosjećanjem roditelja. Poraz se mora osvetiti! Pobijediti Ann Bissell postao je moj jedini cilj u životu", opisala je Maureen u svojoj autobiografiji "Forehand drive".
Maureen je sljedeći turnir osvojila igrajući na domaćem terenu, no to nije bilo dovoljno jer Bissell nije igrala. Na revanš je čekala do 1946. godine kada ju je pobijedila u finalu Harper Ink turnira s 2-0 u setovima.
Folsom je podučavao Maureen najbolje što je mogao. Vježbala je s dječacima, udarajući jednako snažno i trčeći jednako brzo kao i oni, ali da bi njezina karijera otišla na višu razinu, trebao joj je novi trener.
Sljedeću fazu razvoja karijere obilježava suradnja s Eleanor "Teach" Tennant, jednom od najpoznatijih teniskih trenerica toga doba, koja je prije Maureen trenirala Grand Slam pobjednike poput Alice Marble, Bobbyja Riggsa i Pauline Betz. Njih dvije upoznale su se 1948. i tada su započele sa zajedničkim radom. Maureen je bila željna učenja, a Tennant je znala da je dobila potencijalnu zvijezdu u ruke.
Teach joj je postala druga majka. Učila ju je o životu, prehrani i tenisu. Njihov rad brzo je donio plodove što je rezultiralo s 18 titula i nizom od 56 uzastopnih pobjeda u mlađim kategorijama spomenute godine.
Tennant je također poticala antagonizam koji je Maureen osjećala prema svojim protivnicama. Smatrala je da tenis nije igra, već borba. "Eleanor Tennant pridonijela je mom kompleksu mržnje. Vjerovala je da se ne treba sprijateljiti s protivnicama, da trebam ostati distancirana. To sam prevela u mržnju prema svojim neprijateljima. Ona sigurno nije imala pojma da će sjeme mržnje procvjetati u mojim grudima s tako tamnim cvijetom", napisala je u svojoj autobiografiji.
Maureen Connolly je 1949. godine, 20 dana prije svog 15. rođendana, debitirala na Grand Slamu. Debi je bio pobjednički nakon što je sa 6:3, 6:1 pobijedila Marjorie Norris u prvom kolu US Opena, no zaustavljena je u drugom kolu nakon što je bolja od nje bila Barbara Scofield sa 6:4, 6:3.
Godinu dana kasnije je na US Openu također prošla prvo kolo pobijedivši Adrianne Ayares sa 6:2, 6:2, ali ponovno je kobno bilo drugo kolo. Ovog puta bolja je bila druga nositeljica Doris Hart, koja će joj od idola postati najveća rivalka u sljedećim godinama, sa 6:2, 7:5.
Taj će poraz ostati zapamćen kao njezin posljednji poraz na Grand Slamovima jer je nakon toga ostvarila nevjerojatnih 50 pobjeda u nizu na najvećim teniskim turnirima.
Connolly je 1951. godine na US Open stigla sa sedam titula i omjerom 37-3. Prva četiri kola prošla je dominantnim pobjedama od 2-0 u setovima, a u polufinalu ju je čekao sraz s Hart, koja ju je svladala 20-ak dana ranije u polufinalu turnira u Manchester-by-the-Sea što je bio njihov jedini međusobni meč te godine.
Prije tog meča, Teach je pripremila posebnu taktiku kako bi dodatno rasplamsala Maureenin bijes prema Hart. Bojala se da Maureen nema šanse, pa joj je rekla da je čula Doris kako je naziva razmaženim derištem. Bila je to laž, ali je djelovala.
"Nikad nikoga nisam više mrzila u životu! Okrenula sam se protiv nje, ali unatoč bijesu i pokušaju da očerupam lopticu, izgubila sam prva četiri gema", prisjećala se Connolly. Taj bijes i želja Male Mo da uništi protivnicu doveli su do preokreta. Osvojila je sljedećih šest gemova zaredom i prvi set dobila sa 6:4, a istim rezultatom i drugi.
Connolly je tako izborila finale u kojem je pobijedila Shirley Fry sa 6:3, 1:6, 6:4 postavši pritom najmlađa tenisačica koja je osvojila US Open. Imala je tek 16 godina, 11 mjeseci i 19 dana, a taj status imala je do 1979. godine kada je Tracy Austin osvojila titulu sa 16 godina, 8 mjeseci i 28 dana. Lansirana je među najveće zvijezde američkog sporta i prije 17. rođendana.
Osvojeni US Open bio je početak dominacije koja će trajati do 1954. godine. 1952. je prvi put nastupila na Wimbledonu te ga je osvojila usprkos problemima s ozljedom i rastanku s trenericom. Nakon što je osjetila laganu bol u ramenu, Maureen je posjetila lokalnog liječnika koji je rekao da ima malo burzitisa i da će joj mast biti dovoljna za oporavak.
Tennant je pak htjela još jedno mišljenje. Njih dvije su posjetile kiropraktičara koji je tvrdio da Maureen ima puknuti mišić. Teach, ne želeći da njezina zvjezdana učenica riskira daljnje ozljede, rekla je novinarima da će Maureen propustiti turnir.
Maureen se nije složila i, u dotad neviđenom potezu, sazvala je konferenciju za novinare i rekla novinarima da Tennant više ne predstavlja njezine stavove. Connolly je osvojila turnir pobijedivši u finalu Louise Brough sa 7:5, 6:3.
Međutim, otpuštanjem trenerice izgubila je važnu i vrijednu figuru u svom životu. U svojoj autobiografiji joj se ispričala, no njezina kći tvrdi kako više nikada nisu razgovarale. Nakon trijumfa na Wimbledonu, njezin novi trener postao je Australac Henry Hopman koji ju je vodio sljedeće dvije godine.
On i njegova supruga pomogli su joj da promijeni stav prema protivnicama. Nell Hopman ju je posjela prije egzibicijskog meča u Australiji i objasnila da njezin tenis neće patiti ako odbaci mržnju i strah. Maureen se nije složila.
Ipak, kada se suočila s prijateljicom Julie Sampson, shvatila je da više ne može mrziti svoje protivnice. Umjesto toga, usredotočila se samo na svoje instinkte i reflekse. Prvi put u svojoj karijeri, Connolly je u potpunosti uživala dok se natjecala na teniskom terenu.
Nakon Wimbledona osvojila je i US Open, a San Diego ju je kući dočekao s paradom počasti. Otprilike 15-ak tisuća ljudi okupilo se kako bi vidjelo tenisku zvijezdu. Odjevena u bijelu haljinu vozila se na stražnjem sjedištu bijelog kabrioleta, a gradonačelnik John D. Butler proglasio je 9. rujna 1952. Danom Maureen Connolly. Pristaše su organizirale Fond za zahvalnost Maureen Connolly s 564 donatora te je dobila i konja kao znak zahvalnosti za ono što je učinila za grad.
Godina 1953. bila je Maureenina godina koja je upisana u sportske anale. Odigrala je 72 meča, izgubila samo dva i osvojila sva četiri Grand Slama. Time je postala prva tenisačica u povijesti koja je u jednoj godini osvojila sve najveće teniske turnire, a taj uspjeh ponovile su još samo Margaret Court 1970. i Steffi Graf 1988.
U finalu Australian Opena pobijedila je Sampson, dok je u finalima Roland Garrosa, Wimbledona i US Opena bila bolja od Hart i to svaki put s 2-0 u setovima. O razini dominacije dovoljno govori to da je na ta četiri Grand Slama izgubila tek jedan set; prvi u meču četvrtfinala Roland Garrosa od Susan Partridge.
Nova sezona donijela je samo nastavak dominacije. Nakon poraza u polufinalu prvog turnira u La Jolli, Connolly je nanizala nevjerojatne 42 uzastopne pobjede uz samo jedan izgubljeni set te je osvojila sedam naslova uključujući Wimbledon i Roland Garros.
Djelovala je nezaustavljivo, imala je devet Grand Slam naslova na svom kontu u samo četiri prave sezone seniorske karijere i polako se spremala za novi US Open kojim bi postala tek druga tenisačica u povijesti s dvoznamenkastim brojem Grand Slam titula nakon Helen Wills Moody koja je između 1923. i 1938. godine osvojila 19 naslova.
Najtragičniji trenutak u dotadašnjem životu Maureen Connolly dogodio se 20. srpnja 1954. godine, samo nekoliko tjedana nakon što je s 19 godina osvojila treći uzastopni naslov na Wimbledonu i bila na vrhuncu svjetske slave. Tog dana, dok je jahala svog konja Merryboya, doživjela je dramatičnu nesreću koja će u potpunosti promijeniti njezin život i uništiti slavnu karijeru.
Jahala je uz cestu i pokušala zaustaviti konja dok im se kamion s miješalicom za beton približavao. Konj se uplašio i zavrtio u kamion zgnječivši pritom njezinu nogu. Medicinska sestra se slučajno nalazila u blizini događaja te joj je požurila pomoći. Brzo je prevezena u bolnicu Mercy gdje je operirana nakon višestrukih prijeloma noge.
Doktor je novinarima nakon operacije rekao da Maureen neće moći igrati mjesec dana, no nije naslućivao da će ju ta ozljeda koštati karijere. Iako je imala svu ambiciju i snagu volje potrebnu za rehabilitaciju, nije mogla prevladati ozljede. Uzimala je satove baleta kako bi povratila snagu i agilnost, a ubrzo se pokušala vratiti i na teniski teren.
Mislila je da bi se mogla vratiti natjecanju sve dok u egzibicijskom meču u siječnju 1955. nije pokušala stići jednu skraćenu lopticu i osjetila probadajuću bol u desnoj nozi. Znala je što to znači. Sljedećeg mjeseca je s tugom objavila da je njezina karijera završila sa svega 19 godina, a tri godine nakon nesreće Vrhovni sud Kalifornije dosudio joj je 95.000 dolara odštete nakon što je tužila tvrtku čiji je kamion bio uzročnik nemilog događaja na ulicama San Diega.
Nesreća je označila prekretnicu nakon koje se nikada više nije vratila natjecateljskoj teniskoj karijeri, ali je nastavila živjeti život duboko povezan sa sportom, edukacijom i podrškom mladima. Nakon završetka karijere ponekad je igrala revijalne mečeve na jedan set, a postala je i radijska i televizijska komentatorica.
Connolly se 1955. udala za Normana Brinkera s kojim je dijelila ljubav prema konjima. On je bio dio olimpijske konjičke reprezentacije na Igrama u Helsinkiju 1952. godine te reprezentacije koja je nastupila na Svjetskom prvenstvu u modernom petoboju 1954.
Maureen i Norman su imali dvije kćeri, Cindy i Brendu, no njihov sretni zajednički život nije dugo potrajao jer ih je ubrzo zadesila nova tragedija. Par godina nakon što je rodila drugo dijete, Connolly je 1966. godine dijagnosticiran rak jajnika.
Godinama je bila podvrgnuta zahtjevnim terapijama i operacijama, no i tijekom borbe s bolešću nastavila je pisati tekstove, pojavljivati se na promocijama sporta te je razvila i zakladu. Zajedno s prijateljicom Nancy Jeffett osnovala je Maureen Connolly Brinker Tennis Foundation (MCBTF), organizaciju čija je svrha bila pomoći juniorima da uspiju na teniskoj sceni, osobito onima iz manje privilegiranih sredina koje je Connolly dobro poznavala iz vlastitog djetinjstva.
Borba je trajala tri godine. 4. lipnja 1969. treći je put operirana kako bi joj se uklonio tumor iz želuca, no rak je potom metastazirao i ona je preminula 21. lipnja 1969., sa svega 34 godine.
"Nemam lijepe uspomene na tenis. Taj sport može biti težak ako mu posvetite cijeli život. To vas može učiniti ogorčenim ako u glavi imate samo treninge i mečeve. Tenis je sjajna igra, ali ga napuštam bez žaljenja", rekla je Connolly nakon što je napustila tenis zbog teške nesreće.
Njezino ime rijetko se spominje u raspravama o najboljim tenisačicama svih vremena, iako je imala jedan od najvećih vrhunaca u povijesti sporta. Njezina ostavština u svjetskom tenisu ostaje velika unatoč tragično kratkoj karijeri. Osvojila je devet pojedinačnih Grand Slamova uz dva u ženskim te jedan u mješovitim parovima, a pamti se i kao prva tenisačica te jedna od samo tri koje su osvojile kalendarski Grand Slam u povijesti ženskog tenisa te je još uvijek jedina koja je osvojila sva četiri najveća turnira bez izgubljenog seta.
Njezin nadimak Mala Mo kasnije je nosila legendarna Monika Seleš nakon prvih uspjeha u ranoj fazi karijere. Paralela sa Seleš neizbježna je upravo zbog kombinacije tinejdžerske dominacije, snažnog karaktera i iznenadnog prekida karijere izazvanog vanjskim utjecajem.
Seleš je svoj prvi Grand Slam osvojila sa 16 godina, a do napada nožem u Hamburgu 1993. osvojila je osam Grand Slamova iako je još uvijek bila tinejdžerica. Seleš se za razliku od Connolly uspjela vratiti tenisu nakon duge pauze, osvojila je i još jedan Australian Open kao i olimpijsku broncu, no to je daleko od onoga što je moglo biti da se tragedija nije dogodila.
Njihove karijere vrlo su slične jer su obje osvojile po devet Grand Slamova, bile dominantne u ranoj fazi karijera, no nesreće su ih zaustavile u postizanju još većih rezultata. Tenis je u oba slučaja izgubio ono što je moglo biti desetljeće dominacije i rušenja svih poznatih rekorda. Connolly će zauvijek ostati upamćena kao prva "what if" priča u povijesti tenisa.