MARSEILLE je poznat kao grad u kojem se isprepliću moderna i antička arhitektura, životi lučkih radnika i bogatih menadžera, prljava luka, geto zone te idila Provanse i Azurne obale. Grad u kojemu dolazi do miješanja svih mogućih europskih kultura s onima sjeverne Afrike. Kao takav, sinonim je za suprotnost, nestabilnost, promjenjivost.
U takav grad savršeno se uklapa i nogometni klub Marseille. Još od sredine 90-ih kada ga je skandal s namještanjem utakmica njegovog slavnog vlasnika Bernarda Tapiea izbacio iz Ligue One, samo nekoliko godina nakon što je postao jedini francuski klub koji je osvojio Ligu (ili Kup) prvaka, Marseille nije u mogućnosti pronaći viziju koja bi vratila klub u vrh europskog nogometa.
Najbliže je tome bio krajem mandata vlasnika Roberta Louisa Dreyfusa (direktora Adidasa) kada je 2010., godinu dana nakon njegove smrti, osvojio zadnju titulu prvaka Francuske u posljednjih 30 godina. Međutim, taj Marseille nije bio niti blizu da ugrozi samu elitu europskog nogometa u Ligi prvaka, a nakon Dreyfusove smrti ubrzo se ponovo financijski i sportski raspao.
Nova nada
Šest godina kasnije preuzeo ga je Amerikanac Frank McCourt koji je netom prije toga prodao svoj MLB klub, LA Dodgerse. Odmah po dolasku predstavio je Champions Project, plan razvoja kluba kroz ulaganje od 200 milijuna eura u sljedeće četiri godine. Došli su novi trener, novi sportski direktor, vratile se legende poput Dimitrija Payeta, Steva Mandande i Patricea Evre, a trošilo se i na transfere.
Trošilo se do te mjere da je Marseille tri puta zaredom na kraju sezone bio u minusu kada su se zbrojili prihodi i rashodi pa se aktivirao UEFA-in famozni financijski fair-play koji im je ograničio budžete za naredne sezone. Ulaganja su se ipak pretvorila u rezultate tijekom mandata trenera Andree Villas-Boasa.
Portugalac je preuzeo klub tijekom sezone 2018./2019. zaostajući za PSG-om više od 30 bodova. Stabilizirao je ekipu i sljedeće sezone Marseille pretvorio u prvog pratitelja Parižanima te nakon sedam godina lošijih rezultata završio na drugom mjestu. Isto je nastavio i u sezoni 2020./2021. - u 20. kolu bio je na samo šest bodova od PSG-a i prvog mjesta.
A onda je u sljedećih osam utakmica pobijedio samo jednu i završio na devetom mjestu. Villas-Boas se tada posvađao s cijelom upravom kluba te zaradio ružan otkaz, a nezadovoljni navijači upali su u trening-kamp i napravili štetu od nekoliko stotina tisuća eura. U trenutku kada je i više nego pozitivan trend bio očit, Marseilleu se još jednom dogodio Marseille.
El Loco #2
U takvoj situaciji za vatrogasca izabran je Jorge Sampaoli. Argentinski trener poznat je kao veliki ekscentrik koji ponekad luđačkim ponašanjem i gestikulacijama podsjeća na Diega Simeonea. Po dolasku u Marseille, magazin France Football dao mu je nadimak El Loco (Luđak) #2. Međutim, nadimak se nije odnosio samo na ponašanje.
Naime, Sampaoli je veliki štovatelj lika i djela Marcela Bielse, originalnog El Loca. Slično kao i Bielsa, Sampaoli preferira napadački, proaktivan nogomet u kojemu njegova ekipa ima kontrolu nad utakmicama, što se prilično kosi s njegovim karakterom zbog kojega ponekad ne može niti sam sebe kontrolirati. Baš zbog toga idealno se uklapa u sredinu kakva je Marseille.
Razlike u odnosu na Villas-Boasov reaktivni nogomet odmah su se vidjele. Marseille se prebacio iz defenzivne 4-2-3-1 u vrlo ofenzivnu 3-1-4-2 formaciju gdje su krilne bekove (wing-backove) obično igrala dva klasična krila. Prosječni posjed lopte se podigao s 51% na 58% i Marseille je počeo pobjeđivati. Do kraja sezone Sampaoli je uspio vratiti Marseille do petog mjesta koje vodi u Europa ligu.
Na terenu se odvija nogometno ludilo
Unatoč UEFA-inim kaznama, Marseille je prošloga ljeta nastavio s ulaganjima. Doveo je desetak novih igrača, većinom kroz posudbe kako bi izbjegao nove sankcije, ali istovremeno pružio Sampaoliju konkurentnu ekipu. Dobar trend se nastavio pa Marseille godinu nakon raspada opet drži drugo mjesto iza PSG-a. Međutim, Marseille nije samo rezultatska i financijska stihija.
Marseille je i ludnica koja se događa na terenu. Marseille je i taktički detalj koji je ove sezone uveo Sampaoli, a koji do sada nismo imali prilike viđati u ovako ekstremnom obliku na ovako visokoj razini nogometa.
U potrazi za što boljom kontrolom posjeda lopte i prve faze napada, Sampaoli je odlučio maksimalno iskoristiti svoga vratara tako što mu je dao dozvolu da igra kao treći stoper i sudjeluje u igri praktički na centru terena.
VIDEO: Arena Sport
Da ovo nisu izolirani slučajevi potvrđuje grafika ispod koja prikazuje zadnje tri Marseilleove utakmice. Vratar Pau Lopez tijekom cijele sezone upućuje oko 30 dodavanja po utakmici, a tek 25% njih su duga dodavanja. Trenutno postoje vratari u ligama Petice koji imaju više dodavanja po utakmici, no niti jedan od njih nije ni blizu sudjelovanja u izgradnji napada ovoliko daleko od vlastitog gola.
Da bi stvar bila još luđa, Pau Lopez je tijekom perioda igranja za Betis i Romu bio itekako poznat po svojim padovima koncentracije zbog kojih bi često pravio individualne greške i koštao svoje ekipe osvojenih bodova. Iako se oduvijek činio solidan s loptom u nogama, pravo je čudo koliko se do sada dobro snašao u ovako ekstremnoj ulozi. Do danas nije imao niti jednu veću pogrešku u predaji lopte.
Ima li od ovoga ikakve koristi?
Dokle god Pau Lopez ne griješi, ovakva taktika je za Marseille pun pogodak. Kako je Lopez sada “treći stoper” u izgradnji napada, jedan od stopera iz 3-1-4-2 formacije je postao napadač pa Marseille sada zapravo u napadu igra 3-1-4-3 (!) iako na grafikama to obično izgleda kao 4-3-3 formacija.
Osim što je ova promjena dozvolila jednog dodatnog igrača u napadu, posjed se dodatno povećao na 62% i Marseille je po tom parametru druga ekipa Ligue One. Uz Lopeza najčešće napad grade dva stopera, Duje Ćaleta-Car i William Saliba koji su također vrlo dobri s loptom u nogama.
Još jedan detalj u kojemu se očitava Bielsin utjecaj na Sampaolija je to što rade igrači na stranama pri izgradnji napada. Oni su zapravo potpuno fluidni i nemaju zacrtanu poziciju, već imaju uloge. Ovisno o okolnostima, jedan uz aut-liniju drži širinu, jedan okupira prostor između protivničkih linija, a jedan se nudi kao opcija za prijenos lopte od stopera.
FOTO: Arena Sport
Protiv takvog sustava obrane uvijek imaju jednog igrača manje, stoga nema im smisla igrati visoki presing, već se povlače u duboki blok kako bi smanjili prostor iza posljednje linije. To je sve što Marseille želi. Tada kreće strpljivo prebrojavanje s jedne na drugu stranu, često upravo preko Lopeza, sve dok se ne pronađe taj jedan slobodan igrač na krilu ili u međuprostoru.
U kontekstu Ligue One, gdje ne postoje ekipe s vrhunskim visokim presingom kojim bi uspjele pritisnuti Marseilleovu prvu fazu izgradnje napada i Paua Lopeza, Sampaolijev eksperiment se za sada pokazao uspješnim. Marseille igra kako njegov vizionar na klupi želi, ima kadar za to, a ima i rezultat - drugi je na tablici iza nedostižnog PSG-a.
Sve osim uobičajenog kluba
Testiranje ovakve taktike za sada ne predstavlja velik rizik. Tek treba vidjeti hoće li se Sampaoli usuditi ovo raditi ako sljedeće sezone Marseille zaigra u Ligi prvaka protiv ekipa s nekoliko razina jačim kadrom i vrhunskim presingom.
Kako god ovaj eksperiment završio, Marseille još jednom pokazuje da je sve osim uobičajenog kluba. S jedne strane, mogao bi pomaknuti granice nogometne taktike i biti predvodnik minirevolucije, dok je s druge strane potpuno realan scenarij u kojem se El Loco #2 posvađa s upravom i zaradi otkaz nakon što Pau Lopez u sljedećoj utakmici primi gol s centra. Jer to je Marseille.