NE BI BILO BAYERNA DA NIJE BILO ĆEVAPA Kovač dolazi u slavni klub koji su stvorila dva hrvatska genija

BIVŠI kapetan i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije i aktualni trener Eintrachta iz Frankfurta, 46-godišnji Niko Kovač u novoj će sezoni biti trener Bayerna s kojim je dogovorio trogodišnju suradnju, od 1. srpnja ove do 30. lipnja 2021. godine, objavio je u petak njemački klub na svom službenom internetskom portalu.

 

Niki Kovaču će se u svojstvu pomoćnika pridružiti i njegov 44-godišnji brat Robert, koji taj posao obavlja i u Eintrachtu.

 

"Iznimno smo uzbuđeni što smo uspjeli angažirati Niku Kovača kao novog glavnog trenera Bayerna", izjavio je sportski direktor njemačkog nogometnog velikana Hasan Salihamidžić te dodao:

 

"Niko je igrao za Bayern, poznaje vodstvo i strukturu kluba, njegovu DNK. Uvjereni smo da je on pravi izbor za Bayernovu budućnost."

 

Niko Kovač je kao igrač u Bayernu boravio od 2001. do 2003. godine te u 34 nastupa u Bundesligi postigao tri pogotka. U Bayernovu dresu su Niko i njegov brat Robert osvojili Interkontinentalni kup 2001. godine i naslov prvaka Njemačke 2003.

 

Prema pisanju njemačkog dnevnika Bilda, Bayern je platio 2,2 milijuna eura odštete Eintrachtu kako bi svog sadašnjeg trenera oslobodio ugovorne obveze za sljedeću sezonu.

 

Ne treba ni potencirati kolika je ovo čast za Kovača. Bayern je sam vrh svjetskog nogometa. Iznad njega ne postoji više. Možda netko preferira španjolske divove, nekome su možda pojam nogometa United ili Liverpool, a fanovi Serie A tvrdit će da su Milan ili Juve plafon. Svi koji to kažu su u pravu. Jer navedeni klubovi zaista jesu sam vrh, ali Bayern je njima rame uz rame. Stvar je samo afiniteta i navijačkog odabira.

 

FC Hollywood, kako ga zovu zbog blještavila, moći, bogatstva i slave, u Njemačkoj već godinama nema pravu konkurenciju. Prohujala su vremena kad je Borussia mogla zagorčati život Bavarcima. Bundesliga se svela na borbu za drugo mjesto jer Bayern ima monopol na naslov. Bavarci su čak 28 puta bili prvaci Njemačke. Ove sezone to će napraviti 29. put. 18 puta podigli su pokal namijenjen osvajaču domaćeg kupa, a pet puta bili su prvaci Europe. Uz Ajax i Juventus, jedini su klub koji je sva tri europska trofeja (Kup/Liga prvaka, Kup pobjednika kupova i Kup UEFA) osvajao po starom sustavu.

 

 

Bayern je institucija, jedan je od najvećih njemačkih izvoznih proizvoda s armijom navijača po cijeloj kugli zemaljskoj. Međutim, do sredine šezdesetih Bayern ne samo da nije bio najbolji klub u Njemačkoj, nije čak bio ni prvi u gradu. U Munchenu su svi navijali za Zehcigere (Šezdesetaši, na bavarskom), a Bayern je u to vrijeme bio umjetan, nebitan klub, koji je tek tražio prostor za značajniji iskorak. I našao ga je kad su u Bavarsku stigla dva Hrvata, koji su od provincijskog kluba u samo deset godina stvorili prvaka Europe i jedan od najvećih klubova na svijetu.

 

No krenimo redom.

 

Prije nešto više od pola stoljeća njemački nogomet nije bio institucionaliziran kao što je danas. Bundesliga tada još nije postojala, a prvak se dobivao nakon doigravanja u kojem bi sudjelovali pobjednici pet regionalnih liga. Tek 1963. osnovana je Bundesliga, a u nju se nije moglo upasti tek tako. Klubovi su dobivali bodove za rezultate u prvenstvima i kupovima unatrag deset godina, a petorici regionalnih prvaka bilo je zajamčeno mjesto. Za našu priču jako je bitno pravilo koje je tada vrijedilo da jedan grad nikako ne smije imati više od jednog predstavnika u Bundesligi. Kako su Zehcigeri te sezone osvojili regionalnu ligu Bavarske, jasno je bilo da za Bayern u jedinstvenoj ligi mjesta nema. 

 

 

Ipak, uprava Bayerna nije odustajala i plan im je bio pod svaku se cijenu što prije izboriti za svoje mjesto u eliti, a da bi to postigli kontaktirali su Zlatka Čajkovskog. Za one koji ne znaju tko je bio Čik (taj nadimak je dobio zbog svog niskog rasta. Bio je visok svega 163 centimetra, što je mnoge asociralo na opušak od cigarete), reći ćemo da je ovaj rođeni Zagrepčanin bio jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena. Prije rata bio je član HAŠK-a, a 1946. državnim je dekretom (navodno, kako je nastupio za reprezentaciju NDH, dobio je uvjet - ili u Partizan ili pred streljački vod) zajedno s još nekolicinom vrhunskih zagrebačkih nogometaša prebačen u Beograd, kako bi postao član Partizana, tek oformljenog armijskog kluba.

 

Čik je bio član čuvene reprezentacije Jugoslavije koja je na Igrama u Helsinkiju osvojila srebrnu medalju nakon poraza u finalu od Puškaševe Mađarske. Tu reprezentaciju mnogi kroničari smatraju za najbolju u povijesti bivše države. 1953. nastupio je u momčadi FIFA-e protiv Velike Britanije (4:4), zajedno s Bernardom Vukasom, Vladimirom Bearom i Brankom Zebecom. Toliko je dobar igrač bio Čik. Od 1955. do 1958. igrao je za Köln, a igračku karijeru je 1960. zaključio u Hapoelu iz Haife. Diplomirao je za zvanje nogometnog trenera na Njemačkoj sportskoj akademiji u Kölnu, u klasi profesora Hennesa Weisweilera i 1961. sjeda na klupu Jaraca s kojima je već sljedeće sezone osvojio naslov prvaka Njemačke. 

 

Tada je uslijedio poziv predsjednika Bayerna Wilhelma Neudeckera:

 

''Dođi, imamo jako puno talentiranih klinaca u juniorima.''

 

Čik je u to vrijeme bio jedan od najmlađih i najtalentiranijih trenera u Njemačkoj, mogao je birati klub u koji će otići i pravi misterij je zbog čega je odabrao poluprofesionalni klub iz Munchena.

Navodno - prije nekoliko je godina Bild je izbacio tu priču - za sve je bila kriva Čikova žena Rada.

 

 

Čajkovski je bio veseljak, dobričina, a red u kući držala je njegova supruga koju je nerijetko čak i pred medijima zvao Komandant. Legenda kaže da je Čik na stolu imao sjajnu ponudu Barcelone, ali Rada je jednom rečenicom stopirala odlazak u Kataloniju. 

 

''U Barceloni nema ni ćevapčića ni ražnjića, ali u Münchenu ima'', rekla je Rada i tako postavila temelje najvećem njemačkom klubu.

 

Čajkovski je u pet godina koliko je proveo u Bayernu napravio čudo. Kako je imao nos za prepoznati mlade igrače, u prvu momčad ubacio je golobrade Franza Beckenbauera, Gerda Mullera i Seppa Maiera te je na njima gradio budućnost kluba. Najprije je Bayern uveo u Bundesligu (1965.), a potom je osvojio dva kupa i Kup pobjednika kupova (1967.).

 

 

Nakon osvajanja prvog europskog trofeja za Bayern, Čik je skupio kofere i otišao u Hannover. Međutim, premda je promijenio boju dresa, Bayern je ostao njegov klub.

 

Te sezone sudbina je htjela da je u zadnjem kolu Hannover gostovao kod Bayerna kojemu je pobjeda trebala za prvi naslov prvaka Njemačke. 

 

''Pobijedili smo 2:1, a Čik je poslije utakmice uletio u našu svlačionicu i suznih očiju povikao: 'Moji dečki!' i stao slaviti naslov s nama'', ispričao je prije dvije godine Franz Beckenbauer u intervjuu za FourFourTwo. ''On je od mene napravio pravog igrača, kao i od Maiera i Müllera. On je imao najveći utjecaj na naš klub, kao i Branko Zebec. Trenirali su me veliki treneri, Ernst Happel i Udo Lattek, ali njih dvojica bili su najveći. Hrvati su stvorili veliki Bayern!''

 

Trener koji je naslijedio Čajkovskog na klupi bavarskog giganta i koji je Bayernu donio prvi državni naslov bio je njegov klupski i reprezentativni suigrač Branko Zebec.

 

 

Stariji, koji su gledali Zebeca na travnjaku, kažu kako je teško procijeniti, je li bio veći igrač ili trener. Kao igrač bio je silovit, nezaustavljiv, opasan, osvajač olimpijske medalje, član čuvene nogometne generacije iz bivše države, kao trener slovio je kao oštar, beskompromisan taktičar kojem su disciplina i tjelesna pripremljenost bile opsesija.

 

Zebec je bio trener Dinama koji je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967. godine, premda je momčad u finalu vodio još jedan velikan iz Helsinkija 1952., Ivica Horvat. Zebec se neposredno prije finala protiv Leedsa posvađao s upravom i bez puno riječi, skupio je svoje stvari i otišao je u Munchen, gdje je do kraja izbrusio jednu od najboljih generacija svih vremena.

 

Nakon Bayerna preuzeo je Stuttgart, a onda se 1972. vratio u Hrvatsku, gdje je sjeo na klupu Hajduka. Zebec je stvorio temelje momčadi koja je s Ivićem harala jugoslavenskim nogometom tijekom 1970-ih. S Hajdukom je osvojio Kup 1973. godine i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova iste godine, u kojem je eliminiran tek u polufinalu protiv engleskog Leeds Uniteda.

 

Potom je preuzeo Hamburg Sport Verein s kojim je bio prvak 1979. godine i došao do finala Kupa prvaka, usput eliminiravši i splitski Hajduk u čuvene dvije utakmice četvrtfinala. Izgubio je u madridskom finalu od engleskog Nottingham Foresta.

 

Zebec je bio težak tip. Tvrdoglav, teškog karaktera. Sklon alkoholu. Kad bi vidio da uprava ne stoji iza svake njegove odluke, da sluša igrače, a ne njega, bez riječi bi otišao. Tako je otišao iz Dinama, tako je otišao iz Bayerna, Dortmunda, Eintrachta…Zato i nije imao veću karijeru, a mogao je. Morao je, jer bio je najbolji na svijetu.

 

Kaiser Franz danas će reći da ga je otkrio Čik, a nogometu naučio Zebec. Ipak, upravo je on tražio da diktator Branko napusti Bayern. Beckenbauer je tada bio jedna od najvećih zvijezda svjetskog nogometa i puna mu je kapa bilo despotskih metoda hrvatskog trenera. Želio je Latteka, dobio je Latteka, a her Udo je s Bayernom pokorio Europu. S Bayernom koji mu je ostavio Branko Zebec. Sudbina ih je kasnije opet spojila. U Hamburgu, u koji je Beckenbauer došao u smiraj igračke karijere, kako bi od najboljeg trenera na svijetu naučio još neke stvari prije nego li će se i on okušati na klupi.

 

Dok je vodio HSV, prva zvijezda momčadi bio je Englez Kevin Keegan, dvostruki osvajač Zlatne lopte (1978., 1979.). Keegan je bio sjajan igrač, ali boem. Blaža verzija Georga Besta. Zebec ga je stalno nemilosrdno kažnjavao i ta priča je tjednima, pa i mjesecima bila glavna tema njemačkih sportskih žurnalista.

 

Keegan je godinama kasnije pričao o svojim iskustvima sa Zebecom:

 

 

''Branko Zebec nije bio samo taktički genij, nego i diktator što se tiče discipline, a iznad svega je inzistirao na fizičkoj pripremi. Kapetan Peter Nogly i ostali veterani koji su se trudili strancima zagorčati život, nakon Zebecova dolaska više nisu imali ni volje ni snage za ogovaranja, jer su bili zauzeti preživljavanjem brutalnih Zebecovih treninga. I ja sam jednog dana pokucao na vrata ureda direktora kluba, Gunthera Netzera, i rekao mu: 'Želim doista otići, ovaj trener je lud'''.

 

Premda se bojao Zebeca i njegovih surovih metoda, Keegan se kasnije često znao zahvaliti hrvatskom treneru. Jer baš pod Zebecom Keegan je bio najbolji igrač Europe.

 

''Morao sam se zahvaliti Branku Zebecu. Nikad na treninzima nisam toliko trčao, ali nikada nisam bio ni tako uspješan. Baš zbog Zebeca sam se zaljubio u njemački nogomet. Sjećam se da mi je znao govoriti stalno jedno te isto: ‘Možeš imati loš dan i promašiti gol, ali ne smije ti se dogoditi da ne možeš trčati. Mirne duše mogu reći, da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene'''.

 

Umro je 26. rujna u svom rodnom Zagrebu 1988. godine, bizarnom nesrećom – ugušio se komadićem mesa s roštilja kojeg je spremao za svoje prijatelje nakon što su zajedno odgledali jednu utakmicu.