Tito protiv Staljina: Najveća utakmica u povijesti nogometa na Olimpijskim Igrama

Ulaze u legendu: Horvat, Beara, Stanković, Crnković, Zebec, Bobek, Ognjanov, Mitić, Vukas, Boškov, Čajkovski

POVODOM početka jakog nogometnog turnira u Londonu, podsjećamo na najveće drame u povijesti nogometa na OI, utakmice Jugoslavije i SSSR-a (5:5), koja se prije 60 godina igrala na Igrama u Helsinkiju, točnije 20. srpnja 1952. u Tampereu.

Dvoboj mrskih neprijatelja koji su do jučer bili najveći prijatelji

Nakon rezolucije Informbiroa, Titov i Staljinov medeni mjesec prerastao je u neprijateljstvo, pa se utakmica jakih reprezentacija SSSR-a i Jugoslavije (k tome još na teritoriju Finaca, dojučerašnjih sovjetskih ratnih neprijatelja) očekivala s ogromnim zanimanjem.

Nakon Drugog svjetskog rata i sve do 60-ih, pobjeda na Olimpijskim Igrama bila je jednako važna i prestižna kao i trijumf na SP-u, pa su na OI nastupale najjače, seniorske reprezentacije zemalja, a ne kao danas U-23, pojačane s tri starija igrača.

Ovaj sastav se recitira kao "Voćka poslije kiše"

Sastav jugoslavenske reprezentacija iz Helsinkija, u kolektivnoj navijačkoj memoriji poznate i kao "olimpijska", naizust je znao ne samo svaki ljubitelj nogometa, nego i svako dijete. Bez konkurencije, riječ je o najjačoj ekipi u povijesti bivše zajedničke države:

Beara (Hajduk) ; Stanković (Zvezda), Crnković (Dinamo) - Čajkovski (Partizan), Horvat (Dinamo), Boškov (Vojvodina) - Ognjanov (Zvezda), Mitić (Zvezda), Vukas (Hajduk), Bobek (Partizan), Zebec (Partizan).

Bitno je napomenuti kako su Čajkovski, Bobek i Zebec nastupali za Partizan, ali su rođeni Zagrepčani, koji su nakon Drugog svjetskog rata prešli u armijski klub.

Kvalifikacijski krug Juga je odradila superironom pobjedom 10:1 protiv Indije, u kojoj su od hrvatskih igrača Branko Zebec zabio četiri, a Bernard Vukas dva gola. Po dva su još dodali Rajko Mitić i Tihomir Ognjanov.

Slijedio je susret osmine finala protiv SSSR-a, a da susret najvišeg rizika prođe u najboljem redu, za suca je određen Arthur Ellis, jedan od najboljih engleskih sudaca u povijesti.

Od Vladivostoka do Pule, svi su čekali vijesti iz Helsinkija

SSSR i Jugoslavija bdiju pored zvučnika koji na trgovima gradova javljaju promjene rezultata iz Finske. Najbolja Jugoslavija u povijesti je do 46. minute vodila 4:0 golovima Mitića, Ognjanova, Zebeca i Bobeka. Vsevolod Bobrov izjednačuje u 53. minuti. Ali, Zebec samo pet minuta poslije povećava na činilo se, nedostižnih 5:1 i taj rezultat stoji sve do 75. minute. Tada "Rusi", predvođeni Bobrovim (koji zabija još dva, Trofimov i Petrov po jedan) rade jedan od najvećih povrataka u povijesti nogometa i u 15 minuta postižu četiri gola, od čega dva u posljednjoj minuti!

Dva dana kasnije uslijedio je revanš. Neuništiv i svestrani Bobrov je i ovdje zabio gol, sada za vodstvo SSSR. Inače, on je istovremeno bio i hokejaški reprezentativac svoje zemlje, a dvije godine ranije je za dlaku izbjegao smrt. U padu aviona koji je vozio hokejaše, gotovo svi su izginuli, a Bobrov se spasio jer je u zadnji tren odabrao putovanje vlakom.

Međutim, njemu i suigračima nije bilo spasa nakon što su Mitić, Bobek i Čajkovski preokrenuli na konačnih 3:1 za Jugoslaviju.

Staljin je zabranio medijima objavu poraza od Jugoslavije: Rezultat je izašao u novinama nakon njegove smrti, godinu dana poslije meča!

S obzirom da je SSSR na OI ispraćen s očekivanjem zlata, a na kraju je prerano ispao od mrskog neprijatelja, sovjetska propaganda je nadmašila samu sebe u tretiranju ovog razočarenja: Rezultat utakmice protiv Jugoslavije nije se smio spominjati u medijima niti kao informacija! Rezultat je na kraju objavljen, ali nakon Staljinove smrti, godinu dana poslije meča!

Jugoslavija je nakon toga briljirala: Nakon Rusa, pali su Danci 5:3 (Čajkovski, Ognjanov, Vukas, Bobek, Zebec), Zapadna Njemačka 3:1 (Mitić 2, Čajkovski), ali u finalu nije mogla protiv glasovite mađarske "Zlatne konjice" (Ferenc Puskas, Sandor Kocsis, Nandor Hidegkuti, Zoltan Czibor, Jozsef Bozsik, Gyula Grosics) koja osvaja zlato pobjedom 2:0 (Puskas, Czibor).

Jugoslavija je pala u finalu, junak Bobrov puno prije, ali su na kraju osvojili zlato

Najveći junak ove priče, Bobrov, ipak je na kraju osvojio olimpijsko zlato i to četiri godine poslije. Ali ne s nogometnom reprezentacijom SSSR-a, koja se Jugoslaviji osvetila pobjedom 1:0 u finalu u Melbourneu, nego s hokejaškom na ZOI '56. u Cortini d'Ampezzo!

Happy end dočekala je i Jugoslavija: Nakon tri uzastopna poraza u finalu (London 1948. od Švedske 1:3, Helsinki 1952. od Mađarske 0:2, Melbourne 1956. od SSSR-a 0:1), konačno 1960. u Rimu pobijedila je  (3:1) Dansku za dugo čekano olimpijsko zlato.