Screenshot: Youtube
ZORAN MOKA SLAVNIĆ, legenda jugoslavenske košarke, razbjesnio se na komentare iz Hrvatske, kako je Toni Kukoč prije njega trebao biti primljen u Kuću slavnih.
Osim po nebrojenim titulama, poznat je i po tome da nema dlake na jeziku: "Maloumnike uz Hrvatske bih javno pitao znaju li što je krsni list ili kako oni to već zovu. Pa Kukoč je 19 godina mlađi od mene! Pa što se plaše da neće ući? Nisu ušli ni Đorđević i Danilović, koji su njegova generacija, pa nije čudo što nije ni on!" naljutio se Moka i poručio "komšijama":
"Hrvati me trebaju ljubiti u dupe, jer sam za njihovu košarku uradio više nego svi oni zajedno. Pa ja sam napravio Dražena, Rađu, Kukoča. To su moja djeca" zaderao se preko Dunava.
Slavnić time želi reći da je za vrijeme svoje prve etape u Šibenci (1979-81), bio igrač-trener, nakon ulaska kluba u 1. jugoslavensku košarkašku ligu u sezoni 1979/80 i sljedećoj. On doista je taj koji je uveo Dražena u seniorsku momčad, još kao 15-godišnjeg kadeta, koji je prvi prvenstveni koš zabio u 6. kolu protiv OKK Beka u Beogradu.
Moka se u Šibenik vratio 83/84, sada samo kao trener i tada nije mogao "napraviti" Dražena Petrovića, jer je baš te sezone Dražen služio vojni rok u JNA.
Ova Slavnićeva izjava, kako je "napravio" Dražena, bitno odudara od njegovih prijašnjih kad bi ga pitali na tu temu: "Molim vas, nemojte me svrstavati u one trenere koji se svako malo jave i kažu da su oni stvorili nekog košarkaša. Ne, ja nikoga nisam stvorio, nikoga! Dražena su stvorili otac i majka, Jole i Biserka!"
Time što je splitsku Jugoplastiku vodio 1985-87, Slavnić sebi prisvaja zasluge i za razvoj dvojice tamošnjih velikana.
Slavnić nije ostao dužan ni Slavku Cvitkoviću, košarkaškom komentatoru HTV-a:
"Rekao sam mu: "Alo, ustašo, rat je završen". A tako sam postupio zato što je on na proslavi "Oluje" sjedio na tenku i u derilijumu plakao. To vam je kada neko hoće da bude veći katolik od pape".
Cvitković je inače iz Karlovca, grada koji je u srpskoj agresiji prilično razrušen od granatiranja i raketiranja, uz ogromne civilne i vojne žrtve, pa ako je i zaplakao od sreće zbog uspješne hrvatske vojno-redarstvene akcije kojom je to okončano, sigurno nije bio jedini.