Foto: Guliver Image/Getty Images
UZBUĐENJE koje je čak i neutralnom promatraču ili kroničaru događanja na ovoj utakmici izazvalo zadnjih pola sata (točnije produžeci) utakmice Belgije i SAD-a, ne može se opisati nekome tko je nije gledao, dok ga onome tko je toj drametini svjedočio, ionako ni ne treba dočaravati.
> Tijek fantastične utakmice Belgija - SAD 2:1
Bila je to jedna od onih utakmica koje pamtite cijeli život. Odrednica što se tiče osjećaja nogometne ljepote, neizvjesnosti i "svega onog zbog čega volimo nogomet", kako bi se maštovito reklo.
"Gdje si bio kada su u Brazilu igrali Belgija i Amerika?"
Nije bitno za koga ste na toj utakmici navijali, jer cijelo vrijeme od 90. do 120. minute jedino nismo htjeli da ta utakmica "ikada" završi, koliko je bila luđački brza, raskošno sadržajna i više nego knjiški ili filmski napeta, jer nema boljeg scenarista od života, a dramu poput one koju su postavili Howard, De Bruyne, Green, Lukaku... ne bi sastavili ili režirali najbolji pisci ili sineasti.
Noć kada su Ameri na najteži način shvatili zašto je nogomet najbolji od sportova
Osim što smo sigurni je kako bi u slučaju da su Amerikanci uspjeli izjednačiti, pa onda na penale i proći, taj "Bijeg u pobjedu" doživio i holivudsku ekranizaciju, jer posljednjih dana tamo su svi poludjeli za nogometom. Sada je pitanje kako će primiti ovaj poraz, koliko god on herojski bio, jer u Americi se cijene samo pobjednici.
U ovoj utakmici brojke ne lažu: Belgijanci su na gol pucali 39 puta, Howard je imao 15 obrana...
U četvrtfinale zasluženo da ne može zasluženije ide Belgija, koja je na gol suparnika pucala 39 (!) puta (tek šest manje od rekordnog broja šuteva koje je na talijanski gol poslala Zapadna Njemačka u "Utakmici stoljeća" na SP 1970.), od čega 17 u okvir gola, a pokušavajući slomiti junački otpor suparnika, izveli su i 19 kornera.
Amerikanci se također nemaju čega stidjeti, posebno njihov golman Tim Howard, koji je obranio 15 udaraca u okvir svojih vrata, što je rekord u povijesti SP-a, pri čemu treba naglasiti kako je barem dvije trećine lopti koje je hvatao, odbijao i branio pred svojom mrežom, bilo iz kategorije 100-postotnih prilika. Howard je jako dobar golman, ali njegov golmanski učinak i dojam na ovoj utakmici govore kako je to bila jedna od najboljih vratarskih predstava u povijesti.
Uvijek ćemo pamtiti Yedlinove prodore i Greenov gol, sličan Mikijevom 2002. Talijanima
Howard je bio najbolji, ali kako ne istaknuti "izvjesnog" DeAndrea Yedlina, 20-godišnjeg beka Seattle Soundersa "izvornoameričkog, afroameričkog i latvijskog porijekla", koji je ušao nakon pola sata umjesto ozlijeđenog Fabiana Johnsona, do tada drugog najboljeg američkog igrača na turniru, ali kojeg je Yedlin potpuno zasjenio s barem dvadeset prodora po strani, koja je postala njegova slučajno i prisilno i na kojoj je ruglu izvrgavao Vertonghena i Hazarda, kada se nedvojbeno sjajni, ali ništa manje sebični i lijeni genijalac udostojio pomoći defenzivnom kolegi na lijevoj strani?
Kako ne dati počasni spomen Julianu Greenu, 19-godišnjem ljevokrilnom napadaču s Tampe na Floridi, koji je u osam mjeseci u Bayernu igrao ukupno dvije minute, ali je onda po ulasku u igru u produžecima ove utakmice zabio za povratak Amerikanaca u igru i to volejem poput onog Rapaićevog Talijanima 2002.
Amerikanci pokazali što znači "karakter", kojeg su puna usta svim nogometašima
Osim što nismo vidjeli bolje utakmice na ovom SP-u, nismo svjedočili ni predanosti, posvećenosti, hrabrosti kao što su ih pokazali reprezentativci SAD-a. To je u punom smislu riječi bio "karakter", kojeg su svim nogometašima puna usta i nije ovo slavljenje gubitnika i zanemarivanje pobjednika. Belgija je, kako smo istaknuli, imala desetke prilika, ali heroji ove utakmice su Amerikanci.
Borili su se kao lavovi, ali bez trunke prljavštine. Njihovi igrači, koji su osim Dempseya i Howarda velikom većinom prosječni, dali su sve od sebe i više od toga i do kraja bili podređeni momčadi i ginuli jedan za drugog. To je, osim postizanja gola, također smisao kolektivne, momčadske igre. Amerikanci nemaju brzance, igrače koji će kvalitetom napraviti razliku, ali imaju neviđenu borbenost i "svi za jednoga, jedan za sve" pristup.
Belgija ima glavne igrače najboljih svjetskih klubova, ali Amerikanci imaju borce koji ginu jedni za druge
Belgija je puna superzvijezda, glavnih igrača iz najvećih svjetskih klubova, ali toliko njenih nositelja igre nije bilo ni blizu na razini: Hazard je razočarao na još jednoj utakmici na SP-u, istaknuo se tek sebičnošću i odbijanjem da pomogne Vertonghenu, kojeg je Yedlin ubijao na lijevoj strani. Fellaini je najbolje partije u Evertonu davao kao polušpica, a ovdje je bio jednako loš kao središnji vezni ili drugi napadač. Mertens je nevjerojatno loše izvodio sve prekide i Belgija je proigrala tek njegovim izlaskom.
Za ovu utakmicu ne mogu se napraviti sažeci
Kako je uopće došlo do toga da ovako uzdižemo 30 minuta omraženih produžetaka, tijekom kojih igrači i inače jedva stoje na nogama, a posebno nakon sprintersko-maratonskih 90 minuta koji su im prethodili? Kako su ovi produžeci i regularni dio donijeli toliko prilika da se za ovu utakmicu ne može napraviti sažetak kraći od 45 minuta?
Zato što smo u prvih 15-ak minuta produžetka od Romela Lukakua vidjeli više nego na cijelom turniru, zato što su zahvaljujući njemu Belgijanci prvi gol zabili iz 32. udarca na vrata na ovoj utakmici, ali i Amerikancima, koji su se nakon 0:2 na početku drugog produžetka vratili zahvaljujući svom fanatičnom pristupu, ali i Wimotsu koji im je ti dopustio jer nije mijenjao potpuno izdahnule Fellainija i Witsela.... ma zato što je tih pola sata bilo esencija nogometa i gotovo!
Belgija pokazuje da ovo je najveća generacija od '86.
Na kraju moramo pohvaliti i Belgiju. Mnogi govore kako do sada nisu imali pravog protivnika i da su se do Amerike prošetali, ali ovi podaci otkrivaju o kako se kvalitetnoj reprezentaciji radi; protiv Alžira gubili su 0:1 i na kraju preokrenuli na 2:1, Južnoj Koreji zabili su i pobijedili 1:0 s igračem manje, a pogledajmo minute u kojima su na ovom SP-u postizali golove: 70., 80., 88., 77., 93. i 105.!
Zagrljaj vođa dvije velike momčadi
Tako da je završna scena; zagrljaj Klinsmanna i Wilmotsa, dva velika igrača i po svemu sudeći odlična trenera, nakon utakmice na centru travnjaka u Salvadoru, najbolja za kraj ove priče. Jer njihovi igrači i momčadi večeras su stvarno dali SVE.