Montaža: Index
RAZGOVOROM s Petrom Krpanom nastavljamo naš serijal "Hrvatski (anti)junaci SP-a".
Svi se sjećate njegova dva "mrtvaca" u istom napadu protiv Rumunjske u osmini finala '98 i oba promašaja, hvatanja za glavu i Ćirinog psovanja u bradu, nakon što je Krpanu dao zadnjih 15-ak minuta u utakmici nokaut-faze, kao i da neki ni do danas nisu tadašnjem izborniku oprostili što je Krpana vodio na SP.
Krpana, legendu HNL-a zbog dugovječnosti, golova i imidža, navijači brojnih klubova za koje je igrao pamte i po požrtvovnost i borbenosti, a te osobine koje je kao golobradi (tada još ne gologlavi) tinejdžer pokazao u ratom zahvaćenom Osijeku, natjerale su vođu brončane generacije, kapetana Zvonimira Bobana, na ovakav odgovor na pitanje "Tko je najveći heroj generacije '98?":
"Jedini pravi heroj te generacije je Petar Krpan. Jer dok smo mi u ratu zarađivali po Milanu, Madridu, Njemačkoj i Francuskoj, on je kao maloljetnik branio Osijek s puškom u ruci."
"To je stvarno tako bilo. Ponosni sam nositelj spomenice Domovinskog rata. Nisam bio punoljetan kada sam za vrijeme rata bio u Gardi." počinje Krpan svoje memoare o mitskoj '98.
Općenito, malo koji igrač s toliko malo nastupa za Hrvatsku na SP-u (spomenutih 15-ak minuta sve je što je dobio) izazvao je toliko polemika. O Brončanima se ionako sve zna, pa se u razgovoru fokusiramo na Krpanov ratni staž i na to kako je dospio među Ćirine sinove.
Ali, kako bi sve bilo po pravilima "Kucamo na vrata nezaboravljenih asova", u uvodu moramo pitati gdje ste danas, što radite?
"Izašao sam iz nogometne akademije koju sam pokrenuo s Markom Babićem, a završio sam Akademiju HNS-a i naslijedio Ivicu Grnju na mjestu instruktora za Slavoniju i Baranju. Ostao sam u nogometu i uživam u radu s djecom."
Iz aktualnog uživanja, vraćamo se u ratne patnje; rođeni ste u srpnju 1974. Dakle, doista ste bili maloljetni kada je u Osijeku bjesnio najgori rat?
Kao tinejdžer sam oko pola godine bio u obrani grada. Za razliku od mnogih vršnjaka, koji su otišli nastaviti školovanja na sigurnom; u Mađarskoj, Dalmaciji, Istri, meni nije padalo napamet da odem iz Osijeka. Želio sam ostati tu, pa makar u podrumu, ali zapovjednik Šaban rekao mi je "Nećeš ti biti u podrumu, ideš s nama" i na kraju sam zadužio pušku i išao na prvu crtu.
Ostao sam tu s mojim prijateljima Dragom Babićem, pokojnim Šabanom, zapovjednikom kojeg su ubili pod nerazjašnjenim okolnostima.
Tako je. Šaban je legenda bio i ostao, o tome svjedoči bista koja je u čast njemu tamo podignuta. Koliko je bio cijenjen kao vojnik i s druge, neprijateljske strane, svjedoči i priča koju smo čuli tih dana, da je Arkan, koji je bio u obližnjem okupiranom selu Tenji, zabranio napade na Osijek dok ne pokopaju Šabana.
Vi ste za razliku od Šabana i preko 1700 ostalih osječkih civila i vojnika, preživjeli ratni pakao u Osijeku?
Tako je, imao sam sreće. Preživio sam svoj staž na bojištu i koliko god to bilo teško vrijeme za grad i sve nas, meni je to na kraju lijepa uspomena za cijeli život.
Niste o tome pričali, kako je uopće Boban saznao za vaš ratni put?
Nikad se tim nisam želio hvalisati, ali Zvonimir Boban je čuo za tu priču i toliko se oduševio s njom, da je nakon toga inzistirao da on na SP-u iz poštovanja prema meni nosi moju akreditaciju, a da ja nosim njegovu. Rekao mi je: "Ja sam kapetan i moraš me poslušati!"
Priču što sam radio za vrijeme rata prenio je pokojnom predsjedniku Tuđmanu kada nam je došao u posjetu u Francuskoj. Njegova reakcija bila je "Moolim?! Što je Krpan bio?!"
Sličnom nevjericom reagirali su mnogi kada su vas vidjeli na popisu putnika za SP i odmah su krenule priče da je Osijekov predsjednik Novalić platio Ćiri za to, što mu se onda isplatilo vašim transferom u inozemstvo?
"Onima koji su plasirali takve priče mogu samo reći kako sam te zadnje dvije sezone u Osijeku odigrao fenomenalno i da sam nekoliko sjajnih ponuda iz inozemstva dobio i prije nego što sam se našao na popisu za SP."
Na širem spisku završili ste nakon što vas je Ćiro zamjetio na utakmici Hrvatske i selekcije koju su izabrali novinari?
"Točno, nakon te utakmice, oduševljen mojom igrom i brzinom, Ćiro mi je dao nadimak "Srebrni metak", počeo se ozbiljno raspitivati za mene i pratiti me. Bilić mi je na toj utakmici govorio "daj mali prestani više trčati".
Na ruku vam je išlo i otpadanje napadača zbog više (pri)sile?
Tako je. Otpala su dva napadača koja su te sezone igrala u sjajnoj formi. Prvo otpadne jedan napadač, pa drugi i eto mene na popisu Bog te!
Bokšić je teško ozlijedio koljeno, Cvitanovića je Ćiro otjerao s priprema zbog nediscipline i da se to s njima nije dogodilo, ja uopće ne bih išao u Francusku. Ali, splet tih, po njih nesretnih okolnosti i činjenica da sam odigrao sjajnu sezonu, u kojoj me pratilo dosta uglednih klubova iz inozemstva, presudio je da se nađem na spisku.
Ozljede konkurenata omogućile su vam put na SP, ali u inozemstvo ste se prodali krasnim golom europskom velikanu nakon prvenstva?
Ja sam sa šireg spiska na kraju ostao na konačnom, jer Ćiro je spao na samo četiri napadača: Šuker, Vlaović, Kozniku i ja. Na SP me definitivno poslao učinak na pripremnoj utakmici protiv Australije, kada sam u pobjedi 7:0 sudjelovao s tri asistencije u 20 minuta.
A nakon SP-a odigrao sam odličnu utakmicu u pretkolu Kupa Uefa protiv Anderlechta, na kojoj sam zabio najdraži gol u karijeri za pobjedu Osijeka 3:1. Sve to omogućilo mi je odmah zatim transfer u Sporting Lisabon, a tako veliki klub ne dovodi igrače na lijepe oči
Tko zna u kako velikom klubu bi završili i da je ušao onaj zicer protiv Rumunjske. Sigurno ste tisuću puta prošli tu situaciju pred očima?
Boban je dobio loptu na desnoj strani i odigrao povratnu za mene. Ja sam išao špicom brzo riješiti, ali Stelea je obranio, pa mi se odbijanac vraća i Stelea opet brani.
I onda sam dobio od Bobana: "Majku ti Krpice, bježi nazad, trč nazad!!!"