Debakl protiv Poljske prizvao sjećanja na najbolnije poraze hrvatskih rukometaša

HRVATSKA rukometna reprezentacija izgubila je od Poljske u četvrtfinalu SP u Kataru 24:22 i tako izgubila šansu da se bori za jednu od medalja. Poraz posebno boli kad vidimo kako se otvorio ždrijeb te da bi Hrvatskoj u slučaju da je prošla Poljsku za finale i minimalno srebro bilo potrebno pobijediti Katar.

 

Međutim, Hrvatska je protiv Poljske izgubila, i to više nego zasluženo. Naravno da nije sramota izgubiti u četvrtfinalu svjetskog prvenstva od dobre reprezentacije kao što je Poljska, no sramota je način na koji su hrvatski reprezentativci dopustili Poljacima da se na kraju vesele. Kao što je sramota za reprezentaciju rasprodaja kroz godine stečenog ugleda u rukometnom svijetu. A tu rasprodaju smo gledali od početka turnira, makar se ona kamuflirala pobjedama nad ekipama drugog i trećeg razreda svjetskog rukometa.

 

Bez sumnje, ovaj poraz od Poljaka jedan je od najtežih u hrvatskoj povijesti, premda minimalan, itekako je velik jer je napokon razotkrio svo prljavo rublje koje se godinama na uspjesima Balićeve generacije pokušavalo sakriti.

 

Ipak, ako želimo biti pozitivni i tražiti neke svijetle točke ovog poraza, naravno, ako takvih uopće i ima, onda možda ovaj poraz pokrene promjene jer je evidentno da hrvatski rukomet posljednjih godina, sporo, ali sigurno, sve više tone u provaliju.

 

Inspirirani porazom od Poljske prisjetit ćemo se nekih od najtežih i najbolnijih poraza u sad već 21-godišnjoj povijesti hrvatskih nastupa na velikim natjecanjima.

 

 

Hrvatska se prvi put pojavila na velikim natjecanjima na EP u Portugalu 1994. I odmah osvojila medalju, broncu u dramatičnom meču protiv Danske. Sljedeće godine na SP na Islandu osvojeno je srebro, a kruna jedne velike generacije, koju su predvodili Patrik Ćavar, Pipe Smajlagić i Zlatan Saračević, bilo je olimpijsko zlato osvojeno u Atlanti 1996. No, nije trebalo puno da se sa svjetskog vrha padne na samo dno. Već godinu dana poslije na Svjetskom prvenstvu u Japanu Hrvatska je doživjela debakl.

 

Da neće biti dobro, pokazali su nastupi već u grupi. Uvjerljivi porazi od Rusa i Mađara te mršavi remi s Kubom bili su uvertira za totalni krah koji je uslijedio u osmini finala  protiv Španjolske kad su hrvatski rukometaši pali bez ispaljenog metka u meču protiv Masipa, Garalde, Urdangarina i ostatka društva. Nakon tog prvenstva uslijedio je niz od punih šest godina u kojima je hrvatski muški rukomet bio zatočen u svojevrsnoj crnoj rupi. Na EP u Italiji 1998 uslijedio je još jedan krah, a poraz od Rusije 29:14 bila je kruna nemoći te generacije. Nastavak muka uslijedio je na SP u Egiptu 1999.

 

 

Nastup u grupi na Svjetskom prvenstvu u Egiptu čak i nije bio toliko loš. Klasičan i uvjerljiv poraz od Rusije bio je i unaprijed uračunat, no pobjeda nad Mađarskom i remi s jakom Norveškom Hrvatskoj su osigurali poziciju broj dva i poslali je na SR Jugoslaviju u osminu finala. Mnogi su smatrali da je Hrvatska u tom meču favorit, međutim Jugoslaveni su propisno našamarali hrvatske rukometaše održavši im pravu rukometnu lekciju.

 

 

Pitate se otkud jedan ovako minimalan i u ''nebitnoj'' utakmici za plasman poraz u zbirci najbolnijih hrvatskih poraza. Zbog toga što je ta utakmica odlučivala o posljednjem putniku na OI u Sidney 2000. godine. Hrvatska je u dramatičnom dvoboju izgubila i nije imala priliku braniti zlato osvojeno u Atlanti četiri godine ranije. 

 

No, na ovom turniru hrvatski rukometaši čak i nisu igrali toliko loše kao prijašnjih godina. Pobjede nad Norveškom, Njemačkom i Ukrajinom te remi s Francuskom ipak nisu bili dovoljni za barem drugo mjesto u grupi. Poraz od Španjolaca i pobjeda Francuske nad Španjolcima nisu Hrvatskoj dali da se plasira među prve dvije najbolje reprezentacije u grupi te da tako uđe u polufinale. Umjesto toga, za Sidney su igrali protiv Slovenije, a kako smo već napisali, na kraju su se veselili susjedi.

 

 

Svjetsko prvenstvo u Francuskoj možda je na najplastičniji način pokazalo kad je hrvatski rukomet u pitanju koliko je mala granica između briljantnog i katastrofalnog. U grupi su hrvatski rukometaši s lakoćom pobijedili Španjolsku, remizirali s Njemačkom, da bi u meču u kojem im je trebao samo bod za prvo mjesto u grupi izgubili od Južne Koreje 38:33. Ipak, i drugo mjesto je vodilo na autsajdera Ukrajinu u osmini finala. Nitko Ukrajince previše nije ozbiljno shvaćao i svima su misli bile već u četvrtfinalu. No, s tim se nisu slagali Ukrajinci, koji su nakon dva produžetka dograbili veliku pobjedu 37:34.

 

 

Što dodati? Tri utakmice, tri poraza i posljednje mjesto u Europi. No, dok su porazi od Njemačke i Francuske bili još donekle i pristojni, onaj od SR Jugoslavije bila je prava blamaža. Nakon turnira klupu je napustio Josip Miljković, a generacija Balića, Metličića, Kaleba i Šprema proglašena je izgubljenom. Svi iole ozbiljni rukometni stručnjaci bježali su od klupe reprezentacije kao da je kužna, a onda je na nju sjeo anonimni Lino Červar. Ostalo je povijest.
 

 

Da postoji neka sportska pravda ili da je rukomet po svojoj popularnosti barem približno ravnopravan nogometu, onda bi za hrvatskom rukometnom reprezentacijom 2007. svijet lio suze, baš onako kako se plakalo za Socratesovim i Zicovim Brazilom nakon poraza od Italije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982.

 

Balić, Metličić, Lacković i ekipa igrali su te 2007. na rukometnom Mundijalu daleko najljepši, najspektakularniji rukomet na svijetu. Bila je to rukometna "joga bonito". U Portugalu i Ateni Červarovi igrači možda i jesu bili zlatni, no u Njemačkoj su bili najbolji, najzreliji.

 

Međutim, kako to često biva u sportu, ne pobjeđuju uvijek najbolji te, kao što je Rossijeva Italija nezasluženo izbacila Brazil, tako je Omeyerova Francuska, također u četvrtfinalu, pobijedila "rukometni Brazil".

 

Nitko ne kaže da Francuska u tom četvrtfinalu nije zaslužila pobjedu, štoviše, od prve minute bilo je jasno kako će ta utakmica završiti – nikako drugačije doli slavljem Tricolora. Omeyer je zaključao vrata, Dinart je uništio Balića, Lacković i Metličić su pucali ćorke i svojem arhetipskom neprijatelju zabili smo samo 18 golova.

 

Deset utakmica, devet pobjeda, jedan poraz i samo peto mjesto. Šteta, velika šteta.

 

 

 

Opet Francuzi i opet poraz. Bila je to utakmica na nož, kao i svaka utakmica Hrvatske i Francuske. Jake obrane, puno udaranja i malo golova. Gotovo da smo u Zagrebu gledali reprizu četvrtfinala sa SP u Njemačkoj 2007., kad je Francuska slavila 21:18.

 

 Prvo poluvrijeme je otvorio Čupić golom, no za svaki gol su obje reprezentacije doslovno morale krvariti. Na kraju prvih 30 minuta rezultat je bio 12:11 za Hrvatsku, premda je bilo prilika da se i igrači Line Červara odvoje. Promašen sedmerac Čupića i dva čista zicera Gorana Šprema dali su nadu Francuskoj da u nastavku mogu okrenuti susret u svoju korist.

 

Nažalost, tako je i bilo. Francuzi su zaigrali još agresivniju obranu, danski sudački par im je to puštao, a na vratima im je briljirao Omeyer. U tim trenucima ni Francuzi nisu u napadu bili nešto posebno spektakularni, no oni su tu i tamo nešto i zabili, dok je Hrvatska potpuno stala. Više od deset minuta nismo zabili gol, a protiv Francuza to znači samo jedno – poraz. Hrvatska je u napadu bila sasvim jalova, beskrajna dodavanja kao izlika za bezidejnost, a kad je Narcisse probušio Alilovića za 21:18 bilo je jasno da je zlato na hrvatskom tlu samo nedosanjani san.

 

 

 

Rekli smo kako je Hrvatska na SP u Njemačkoj 2007 igralo daleko najbolji rukomet na svijetu i samo jedan loš dan, Karabatić, Dinart i Omeyer bili su krivci za samo peto mjesto na svijetu. No, što reći za olimpijski turnir u Londonu 2012. Kao nikad nitko prije Hrvatska je gazila sve svoje protivnike. Nepodnošljivu lakoću pobjeđivanja na svojoj su kožu osjetili Južna Koreja (+10), Srbija (+8), Mađarska (+7), Španjolska (+5) i kao šlag na tortu, u jednoj od najspektakularnijih utakmica u povijesti rukometne igre i moćna Danska (nevjerojatnih +11).

 

U četvrtfinalu je u jednoj tučnjavi na terenu svladan i Tunis i izboreno je polufinale, protiv koga drugog doli Francuske.

 

Hrvatska je, zbog dotadašnje forme obiju momčadi, bila blagi favorit, ali dogodilo se nešto sasvim drugačije. Francuska je startala izrazito moćno, Omeyer je u prvih desetak minuta imao gotovo 90% obrana i Hrvatska nije imala nikakvo rješenje za francusku obranu. Ono što se do tada događalo tek u posljednjih 15-ak minuta, ovaj put se dogodilo na samom početku utakmice i Francuska je imala uvjerljivu igru, siguran rezultat i psihološki slomljenu Hrvatsku za protivnika.

 

Na poluvrijeme se otišlo samo s 2 pogotka razlike, ali u drugom poluvremenu se vidjelo koliko je Hrvatska slomljena - imali su nekoliko prilika za priključak, ali Omeyer i tehničke pogreške, kombinirane s trenerskim greškama izbornika Goluže (u trenucima kad hrvatska igra nije imala ni glavu ni rep ''zaboravio'' je da mu na klupi sjedi Ivano Balić) dovele su do toga da se Francuska odlijepila na nedostižnih +5. Do kraja utakmice, Hrvatska je uspjela smanjiti na 3 gola razlike, tako da je na kraju završilo 25:22, ali zapravo se dogodilo to da Francuska nikada nije bila uvjerljivija, koncentriranija i bolja u utakmici protiv Hrvatske i potpuno je zasluženo izborila finale.