Foto: Screenshot
NAKON više od dvije godine od prve presude u aferi "Offside", Vrhovni sud je u cijelosti potvrdio presudu iz prosinca 2011. kojom su dvojica optuženika osuđena na uvjetne, a ostatak (od njih petnaest) na zatvorske kazne od šest do deset mjeseci, uz povrat nezakonito stečenih 1,2 milijuna kuna.
Bio je to najveći kladioničarski skandal u povijesti hrvatskog sporta, sve dok ga nije nadmašio "Širkanopoli" krajem 2011. godine.
Jedno od zaštitnih lica cijele afere bilo je ono Marija Čižmeka, čija je životna priča prebačena i na televiziju te iskorištena u Crnoj knjizi FIFProa kao upozorenje i škola budućim i aktivnim nogometašima.
Povodom današnje odluke Vrhovnog suda, kojom se antagonisti "Offsidea" vraćaju na početak, podsjećamo na Čižmekov tekst objavljen na portalu Igralište.hr nekoliko dana nakon što je prvi put čuo da će 10 mjeseci provesti u zatvoru.
"Prošlo je nekoliko dana otako je izrečena presuda za sudionike afere Offside. Dugo je trajalo iščekivanje - skoro godinu dana. I konačno je došao taj dan, sutkinja je izgovorila riječi koje su mi okrenule život, presuda od 10 mjeseci zatvorske kazne.
Zar je moguće da nakon dvadesetak godina nogometne karijere završim na ovakav način? Ljudi dobiju otkaz, nađu bolje radno mjesto, a ja završavam sa zatvorom. Pitanje je da li ću ikada kročiti na nogometno igralište i odigrati koju tekmu kao nogometaš ili samo kao rekreativac koji će sve to zaliti sa par zidarskih piva u društvu nogometnih veterana...
Zapravo je zanimljivo kako smo mi ljudi čudna vrsta, naime dok sam aktivno igrao, nisam mogao popiti kavu a da se oko mene ne nađe pet, šest 'prijatelja'. Danas je situacija sasvim drugačija - isplivalo je ono dobro društvo, a svi oni koji okreću glavu kada me vide na cesti, mogu i dalje nastaviti okretati jer su mi učinili uslugu - zapravo su otkrili tko su.
Ja nemam grižnju savjest, već po stoti put ponavljam: snosit ću odgovornost i izvući ću se. Znam da sam kao čovjek odgajan u skromnosti i poštenju te ne saginjem glavu ni pred kim, ali život je katkad nepredvidiv i ne znate što nosi sutra. Koliko god se trudili nije lako sve imati pod kontrolom... U svojim ranijim kolumnama govorio sam samo o tome kako nam je država natovarila dugove klubova, ali nisam govorio gotovo ništa o tome kako je došlo do afere Offside, odnosno zašto sam uopće pristao namjestiti tih šest utakmica. Nakon petnaestogodišnje časne karijere, čovjek u jednom trenutku shvati da se jedva održava na površini i da je samo pitanje trenutka kad će potonuti: izgubili smo sve šanse za ostanak u Prvoj HNL, klub je bio u sve goroj situaciji, kucali smo na sva vrata, iscrpili sve mogućnosti – nikog nije bilo briga za naše nedaće… I jednog dana shvatiš da plaću nećeš nikad dobiti a da će država i dalje inzistirati na 250.000 kn duga. I nekako postaneš očajan i samom sebi kažeš - kad su me baš svi ostavili na cjedilu, kad su se već klubovi skoro svih obveza elegantno riješili, neću za sebe ništa uzeti, ali barem ću podmiriti dio troškova koje su mi klub i država natovarili.
Tko god je pratio sudski proces, zna da smo se predomišljali, odustali od namještanja nekih utakmica… ne želim niti pokušati opisati kako sam se osjećao kad sam prvi puta namjerno promašio loptu… Kao da sam pljunuo na čitavu karijeru, ali kad si utopljenik, hvataš se za slamku. Misliš, bit će to samo jedna utakmica… a jedna se pretvori u šest… i kod sedme kažeš - dosta je, neću više, pa makar nikad ne platio sve te dugove… Ali bilo je kasno. Namještanje utakmica bilo je najgori potez u mom životu. I policija i većina ljudi misle da smo mi kupovali nekakve listiće u kladionicama i okrenuli silnu lovu, ali to je učinio netko drugi, negdje daleko od Hrvatske.
Novac od namještanja odavno sam skoro u potpunosti vratio državi, a dugovi koje sam tim novcem planirao podmiriti i dalje rastu. Kolege i ja smo udaljeni iz nogometa i tako smo izgubili svaku realnu šansu da zaradimo toliki novac i vratimo dugove. Namještanja utakmica bilo je i drugdje, ali svugdje su krivično gonjeni samo organizatori. Nogometaši su dobili samo financijske i sportske sankcije. Naše zatvorske kazne su skoro jednake kao one koje su dobili organizatori, koji su dobro zaradili.
Poznavao sam uistinu mnogo ljudi koji bi mi vjerojatno i pomogli da su okolnosti prihvatljivije za njih, jer kako vidim, trenutno se većina njih izmiče ili dobaci 'ej stari, drži se, važno da si zdrav' ili 'ma daj, znam ti ja lika koji je dobio godinu pa se izvukao'. Dobro je da i kažu nešto, barem se trude, za razliku od nekih koji - čim zinem - oni su već u autu ili kao telefoniraju. Baš neobično, a grlili su me i tapšali po ramenu kada sam bio 'netko'..
Ne krivim nikoga, samo sam širom otvorio oči ili kako se kaže progledao te shvatio kako ljudi mogu biti okrutni. Sve je to jako dobra škola koja će mi pomoći da znam kako ići dalje i s kime.
Borac sam oduvijek i nije me strah, priznajem da sam odgovoran za kazneno djelo. Svim primjerom upozorit ću buduće mlade sportaše da im ne padne na pamet takvo što. I to je zapravo jedina prava stvar koja će se dogoditi, a svi vodeći će se sami razotkriti. Takvo je pravilo, ili po Balaševiću 'netko to od gore vidi sve, povlači te konce igra se'.
Deset mjeseci je tu za sada i trebam se pripremiti te odraditi svoju misiju. A nakon toga – ah, ne znam niti sam, ali sigurno neću kukati jer uistinu, kada se osvrnete, ima i gorih sudbina… ili se samo tješim… ali činjenica je da nije to najgora stvar na svijetu. Rekla bi moja supruga 'ma daj, kako sam ja za vrijeme opsade Vukovara tri mjeseca sjedila u podrumu, moći ćeš i ti u zatvoru'. Možda ima pravo - ma tko mi daje za pravo da kukam?! Što je - tu je, idemo dalje - rekli bi naši...