Rouge preporuka za vikend: Roman koji je dignuo veliku prašinu u javnosti

Foto: Promo

AKO vas zanimaju duboke emocije koje mladi ljudi proživljavaju u svojim tinejdžerskim godinama, ovo je knjiga za vas.

Prije nekoliko godina pojavio se autor koji je turbulencije osjećajnog svijeta mladih toliko dobro prenio na papir da su ga rado čitali i odrasli (ako ne i više od tinejdžera). Autor se zove John Green, a nakon uspjeha njegovih romana, pojavilo se mnoštvo knjiga koje su se pokušale baviti realitetom mladi ljudi. No, većini ne uspijeva predočiti snagu emocija jedne mladenačke duše i čitatelji često ostaju razočarani. Upoznajte Nicolu Yoon, autoricu koja, ne samo da je uspjela u svojim nakanama, nego je napisala knjigu koja je postala trenutačni klasik.

Uzbudljivo i svevremensko debitantsko ostvarenje koje je diglo veliku prašinu u javnosti, uključujući filmsku ekranizaciju (u našim kinima u svibnju!), roman "Sve, baš sve" govori o Madeline Whittier, ozbiljno alergičnoj osamanestogodišnjakinji koja je cijeli život provela u kući – u „balonu“ – zbog specifičnog zdravstvenog stanja. Jedino društvo pravile su joj njezina mama liječnica i njegovateljica Carla i zbog toga su joj iskustva vrlo ograničena. Ali kada se pojavi novi i zanimljivi susjed Olly, sve ono što je Madeline prihvaćala u svojoj situaciji odjednom eksplodira. Način na koji je roman napisan, poput dnevnika s ilustracijama, popisima želja i nagrada te Maddyinim kratkim recenzijama knjiga, daje mu jednu vrlo osobnu notu. Maddy i Olly su kao likovi, u ovoj knjizi, potpuno zaživjeli. Njihovi razgovori će vas nasmijati, ali ne samo zbog tinejdžerskih tema. Ima tu i nekog crnila i boli koja raste. Životne lekcije i filozofije nisu ništa novo, ali u ovoj su knjizi predstavljene tako da vas natjeraju da prestanete čitati i razmislite o vlastitom životu. Posebno teorija kaosa. Kad biste mogli promijeniti jedan jedini trenutak, biste li dobili željene rezultate? Prema teoriji kaosa NE. Što nas vodi do drugog ključnog trenutka u knjizi koji kaže „ne živiš ako ne žališ“. Uhvatite ovaj trenutak – knjiga je izašla baš prije filma, tako da dobitak može biti dvostruk! – i poklonite samima sebi emocije tinejdžerskog doba koje, zatomljene, zauvijek ostaju u nama, a ovakve knjige pomažu nam da ih iznova proživimo.

Kako bismo vam što više približili prekrasan svijet ove autorice, u nastavku donosimo intervju s Nicolom Yoon!

Kombinacija pripovjedača i „interpolacija“ poput liječničkih nalaza, dnevničkih zapisa i odrezaka računa/ulaznica čine vašu knjigu još više realističnom. Kako ste odlučili koji će dijelovi priče najbolje funkcionirati kroz pripovijedanje, a koji kao ilustracije?

Pokušala sam se fokusirati na to da proza bude oskudna, ali upečatljiva i to što je više moguće. Htjela sam da čitatelj dobije osjećaj nekonvencionalnog načina promatranja svijeta, kao što to Maddy čini. Kada bih osjetila da dio priče može proći kao ilustracija, popis želja ili natuknica iz rječnika, prepustila sam se tome. Nije uvijek upalilo i postoji popriličan broj odbačenih dijelova, ali pokušala sam uključiti što je više moguće ovakvih elemenata.

S obzirom na to da Maddy većinu vremena provodi zatvorena u kući, jeste li osjetili klaustrofobiju pišući knjigu? Jeste li se ikad natjerali da ostanete i sami zatvoreni na određeno vrijeme kako biste dobili dojam konstantne zatvorenosti?

Pa, počela sam pisati knjigu kad mi je kći imala samo četiri mjeseca. U tom vremenu sam provodila dosta vremena s njom u kući pa sam se možda i osjetila pomalo klaustrofobičnom bez da sam to shvaćala!

Možete li podijeliti s nama iskustvo suradnje sa suprugom koji je autor fascinantnih ilustracija u knjizi?

Bilo je izvrsno! Često smo prije razgovarali o suradnji na nekom projektu, ali ovo je bilo prvi put da smo to mogli i ostvariti. Kad je riječ o procesu, ja bih obično nacrtala prvotnu verziju ilustracije i pokazala mu. Zatim smo raspravljali o tome što sam htjela postići, a onda bi mi on nacrtao nešto prekrasno. Imam sreću što sam mogla surađivati s njim.

Sve, baš sve predivno je napisana knjiga, a jedan od naših omiljenih aspekata priče je humor. Glavna tema tužna je na mnoge načine, ali ipak, Madelinin pogled na svijet i njezina komunikacija s Ollyjem i Carlom puni su istinske radosti. Koliko je bilo važno ujednačiti mračne i laganije tonove priče? Je li to bio svjestan izbor ili je proizašlo iz likova dok ste pisali?

Hvala vam! Da, definitivno mi je bio važan humor. Madeline se nalazi u tragičnoj situaciji, ali ona je iskonski optimistična osoba. U određenom trenutku njezine mladosti, ona svjesno odlučuje hoće li se pomiriti sa svojom sudbinom ili se prepustiti životu punom jada. Odlučila je prigrliti svoju bolest i pronaći radost u svijetu kakvog poznaje.

Je li i vas iznenadio koji preokret u priči ili su oni bili zamišljeni od samog početka? Je li ikad postojala druga verzija knjige, s drukčijim slijedom događaja?

Začudo, točno sam znala kako priča treba izgledati od početka do kraja. To obično nije slučaj kod mene, ali ova priča je sama znala kako želi završiti.