Ekskluzivni intervju s Pavlom Svircem, najpoznatijim književnim hipsterom

RIJETKO se na književnoj sceni pojavi sasvim originalan lik.

 

Puno se toga piše i objavljuje svakodnevno, ali većina pisaca slijedi zadane obrasce te književnost stoji na mjestu i postaje učmala. To se očituje smanjenim interesom za domaću književnost te se mladi okreću stranim autorima kako bi pronašli ono što ih zanima i dotiče. Ipak, s vremena na vrijeme, generacija dobije svoj glas, i to u nekom neočekivanom obliku. Originalnost se ne može glumiti, potrebno je biti istinit i iskren.

 

Ako u gornji tekst dodamo i zdravu dozu humora, dobit ćemo književno stvaralaštvo Pavla Svirca, poznatijeg pod imenom "Književna Groupie". Pavle je upravo objavio svoju novu knjigu "Kako bit hipster", i to u prestižnoj Egmontovoj biblioteci Puls. S njim smo dogovorili susret na tajnom mjestu (uskoro će se saznati na kojem, ali tek kad Pavle pronađe neko novo o kojem se još ne priča) kako bismo porazgovarali o svemu što bi moglo zanimati hipstere i one koji žele postati dijelom te misteriozne supkulture.

 

 

 

Najveća tajna domaće scene je da možeš uspjeti čak i ako si nitko i ništa, ako si rođen u provinciji. Sve je u imidžu i sve je u tome kako se postaviš kad stigneš u Zagreb. Zagreb je najotvoreniji mogući grad u Hrvatskoj. Ako si u svom gradiću u provinciji slovio za zadnjeg ridikula, za ružno pače kojemu se sve kokoši, pijetlovi smiju, Zagreb za tebe može postati labuđe jezero u kojem ti gordo plutaš s ostalom braćom labudovima-umjetnicima. Jedino što si i labudovi često znaju počupat perje, pa moraš pazit s kim ćeš se počupat. Kad tek uploviš u jezero, baru, važno je da se ustremiš na glavnog labuda, malo ga potkačiš, okrzneš kljunom da se vidi da si prijetnja i onda će te uzeti u jato da te smire. Ako pak nemaš muda za to kljucanje možeš i drugom, suprotnom metodom, a to je da se umiljavaš glavnom labudu i onda ćeš malo po malo u njegovoj sjeni i ti rasti. Ja sam se služio s oba ova oružja, kao nindža kad u jednoj ruci maše katanom, a u drugoj peruškom za glađenje jaja.

 

 

Kao što kaže Haksli, nitko nije otok. Nitko ne može uspjeti sam. Ne možeš uspjeti u ničemu ako se u jednom trenutku s nekim ne povežeš, a onda, kad se počneš uzdizati, te s kojima si se na početku povezivao možeš polako odbacivati, baš kao što planinar kad se penje na Himalaju malo po malo odbacuje s leđa preteške stvari iz ruksaka. Ja sam se odmah po dolasku u Zagreb lukavo stacionirao u stan preko puta kafića Limb, tamo se u to vrijeme još znalo promaći koliko toliko bitnih novinara, pisaca. Prišmajhlao sam im se na šanku, malo po malo s njima krenuo pit, organizirao kod sebe u stanu oskudne aftere. Tako sam kroz godinu dana upoznao sve bitnije osobe iz svijeta umjetnosti, medija, pa čak i politike. Doduše, nije to tako lako kako izgleda. Koliko me to stajalo mamurluka, riganja, neugodnih situacija, neprospavanih noći, slušanja pijanih ispovijesti. Ne može to svako istrpit, trebaš za to bit stvoren, trebaš bit spreman žrtvovat jetru, psihu... I dan danas nisam u stanju procijenit koliko sam u toj igri dobio, a koliko izgubio, da li je uloženo proporcionalno dobitku. Moja najveća prednost je da nisam imao izbora, ili to ili bi završio na baušteli, a za bauštelu nisam sposoban jer imam tanke, ženske ruke i od rada mi je zlo. Tanke, ženske ruke također su preduvjet za rasnog književnog hipstera. Ako imaš prejake ruke, a želiš bit hipster, onda ti se podsmjehuju da spadaš u red onih drvosječa-hipstera koji, kad na te jake ruke puste duge, guste brade, fakat podsjećaju na drvosječe.

 

 

Budim se oko jedanaest ujutro. Ako sam u noći izmiješao previše alkoholnih pića, stanem nad školjku i trudim se ispovraćat taj otrov iz organizma. Onda uzmem neki suhi bio-kreker da mi proradi želudac. Pojedem uz to i neku nešpricanu voćku (jabuku, krušku, šljivu) da u organizam unesem zdravlje. Uz laganu retro muziku (Danijel Popović, Tajči, grupa Riva) pokušavam obavit najosnovniju tjelovježbu: uzmem metlu i podižem je. Tako održavam formu, a ne vidi se da bildam, da sam neki tupan koji bilda i napucava mišiće. Nakon što mi prorade vlakna iz krekera i voća, obavim nuždu i krenem na špicu. Motam se po knjižarama, kafićima do navečer. Onda čekam da mi se javi netko od dosadnjakovića sličnih meni da vidimo ima li koje otvorenje izložbe, kakva promocija; ako ima super, tamo pijemo, zajebavamo se, ostvarujemo kontakte. Ako nema, idemo pit u Krolu, Krivi put, Sedmicu ili Kolaž. I tako iz dana u dan. Katkad poneko od nas hipstera pukne od takvog besmislenog života pa zabrije na planinarenje, odlaske u prirodu. I to je to. Dosta vremena provedem i brinući se za svog mačka Bodlera s kojim nadoknađujem svoje očinske osjećaje. 

 

 

Prodavati knjigu na biciklu od vrata do vrata jebeno je inspirativno, upoznao sam tako hrpu zanimljivih ljudi koji su me ostavljali kod sebe na nedjeljnom ručku... Upoznao sam tako hrpu doktora, zubara, advokata, evo zadnje i jednog učitelja mačevanja koji me nagovara da se besplatno kod njega upišem na taj sport, to bi mi ispunilo vrijeme, osnažilo duh i maklo me iz birtija. A bilo bi i jebeno za imidž, hipster koji zna mačevat i ide na natjecanja, kako jebeno kul i retro za jednog književnog hipstera, mogao bih i književne kritičare koji me raspizde izazivat na dvoboje kod toplane... Također, na taj način upoznao sam i doktora ljepote Močinića kod kojeg mnoge glumice idu na tretmane mršavljenja i uljepšavanja, a on je zaslužan i za moj mladenački imidž, za to što uvijek izgledam svježe i što su mi stidne dlake podšišane i voskom ufitiljene baš kao i brk i brada. Doduše, s godinama sam se umorio, dobio trajni muskulfiber od bicikliranja i nalaženja s ljudima po periferiji, oduzme mi to i pun kurac vremena. Kulminiralo je i to što su mi na mojoj novoj adresi u Dubravi i maznuli bicikl koji sam jeftinom šifrom zaključavao pred vratima. Dobio sam slom živaca. I kako to biva, kad na jednom mjestu izgubiš, na drugom dobiješ. Tako sam na Interliberu slučajno nabasao na urednika u Egmontu Davora Uskokovića. Odmah smo kliknuli na bazi vanjskog izgleda; jer i on ima hipstersku bradu, podužu, hipstersko valovitu kosu i retro naočale. A ima i naviku koja mi se svidjela; da s klijentima i potencijalnim autorima odlazi na ukusne, francuske, bezglutenske palačinke u hipsterske palačinkarnice koje po gradu i periferiji niču kao kiosci za otkup zlata u doba financijske krize. Trudio sam se s Uskokovićem što duže radit na rukopisu, jer svaki susret s njim donosio mi je i novu palačinku (bez gej aluzija, molim).

 

 

Odmalena svakako ne. Dok sam bio mali, hipsteri u Hrvatskoj još nisu postojali... Ili u neku ruku jesu... Na Đakovačkim vezovima... Muškarci u narodnim nošnjama nosili su crne šeširiće baš kakve nose današnji hipsteri. Znam da sam svog djeda Baju ubio od moljakanja da mi nabavi jedan takav šeširić... Ali nije mi nabavio. Pa mi je ostala trajna želja za tim šeširićem. Da bi me onda prije tri godine voditelj kluba Jabuka Stiv Viduka poveo sa sobom na INmusic na Jarun. Došli smo tamo, a po livadi sjedi hrpa mladića, djevojaka i svi imaju te nekakve šeširiće za kakvim sam žudio u djetinjstvu. Sjede na travi te djevojke s cvjetnim rajfovima u kosi i mladići s tim šeširićima... Piju sokove, vino, hrskaju bio-bio kekse, živo raspravljaju o muzici, knjigama, filmovima. Osjećao sam se kao da sam umro i završio u raju. Viduka mi je tad objasnio da su to sve hipsteri. Prezirno se izražavao o njima. A ja sam se među njima osjećao kao gore spomenuto ružno pače koje se nakon dugih godina našlo među labudovima i spoznalo da je i ono samo labud. Napokon sam pronašao svoje jato. Otad se upinjem postati hipster. A najveću satisfakciju sam doživio kad je na kvizu „Potjera“ bilo pitanje o meni. Da pogode da li je Pavle Svirac „Književna Groupie“, „Književni Hipster“ ili nešto treće. Svi natjecatelji stisnuli su „Književni Hipster“, jedino je lovkinja Morana znala da sam „Književna Groupie“. Ali po meni je ona jedina pogriješila, a ovi dugi pogodili – da, ja sam književni hipster.

 

 

Prije svega neka počnu s Andersenovom bajkom o ružnom pačetu. Onda neka čitaju romane o odrastanju Gorana Tribusona i Mome Kapora. Onda neka u pubertetu pređu na Bukovskog i bitnike. Također neka usporedno provare i Kamija i Kafku. Onda Dostojevski, Gogolj, Tolstoj, Tomas Man. Popratit to s malo Nabokova i Danila Kiša. Upratit i Markeza, naučit kako se fantastični elementi uzidavaju u realizam. A to su već prije mogli naslutit i iz Kafkinog „Preobražaja.“ I onda završit na Mišelu Uelbeku, Svetlani Aleksievič i Karlu Oveu Knausgardu – suvremenim piscima koje iznimno, odnosno jebeno cijenim i koju su mi ulili sigurnost da književnost nikada ne može umrijeti, da su one pizdarije o smrti književnosti i potrošenosti tema teško sranje kojem su se domislili netalentirani poststrukturalisti ili kako sebe već nazivaju ti imbecili.

 

 

Ma, to je ljetos... U „Alkatrazu“ sam upoznao jednu Norvežanku koja je dobra s Knausgardovom ženom, sada već bivšom ženom – otrgnuo se Karl Ove iz okova braka i sad će ponovo o čemu imat pisat. Uglavnom, upao sam u spiku s tom Norvežankom, pili smo, rundali, baš se olešili... I onda je ona rekla u pijanstvu da ako hoću, možemo nazvat mog dragog Knausgarda, ima ona njegov broj. Naravno da sam htio, pogotovo u tom alkoholnom ushitu. A bilo je već negdje iza ponoći. I krene ga ona zvat na Vocap. Protrnuo sam. Pogotovo kad se Knausgard javio. Nešto mu je ta ženska na norveškom izgovorila u mobitel, a onda tutnula mobitel meni u ruke. Sve što sam uspio izgovorit bilo je: „Haj, Karl Ove, a jem Pavle Svirac, kroejšn vrajter, autobiografik vrajter...“ On ni riječi, ali čuo sam kako diše s druge strane. Tako smo čitavu minutu šutili, kao neki ljubavni par koji je došao na tu razinu da jedno drugom osjećaje izražava čak i šutnjom. U toj šutnji rekao mi je više nego da je ne znam šta brbljao... Ma, jeben, neponovljiv doživljaj koji me napunio energijom da nastavim sa svojim radikalno-autobiografskim pisanjem u kojem ne marim previše ako povrijedim svoje bližnje.