Come fly with me: The end

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

DVIJE godine i osam mjeseci je prošlo, sto četrdeset tjedana i isto toliko kolumni, koje sam podijelila s vama.

Bilo je tu svega, od života u Dubaiju, dobrih i loših strana posla stjuardese, predivnih destinacija, velikih promjena, selidbe na Istok, sretnih i ne baš tako sretnih dana daleko od doma, te jako puno dobrih, dragih, pozitivnih, zanimljivih ljudi koje sam upoznala putem, što kroz posao, što privatno, ali i zahvaljujući ovoj kolumni! Znate koji ste, jer znam da ćete ovo i pročitati :).

Isto tako, vi znate i zašto je ovo posljednja kolumna, a za one koji ne znaju razlog je povratak u Hrvatsku. Pune četiri godine su prošle otkad sam ju napustila i sada osjećam potrebu vratiti se. Hoće li to biti zauvijek, kako me ljudi vole pitati, ili ne, ne znam odgovoriti. Zapravo, znam, znam da neće biti "zauvijek", znam da će me uvijek nešto vući negdje drugdje, negdje dalje, jer je još toliko mjesta na ovom svijetu koje bih željela iskusiti, kao što sam i Tajvan ovih nekoliko mjeseci. Neće biti "zauvijek", zato što se moji crvići u guzi nikada neće smiriti, a tabani me nikada neće prestati svrbjeti. Mislim da ne moram naglasiti koliko me ova riječ zauvijek plaši i stegne u želucu, kada ju netko izgovori!

Nakon hektičnog života u Dubaiju, odlučila sam doći na Tajvan odmoriti se. Doći ovdje, posložiti kockice u glavi, biti sama sa sobom i svojim mislima i s ljudima koji mogu i jesu bili objektivni u davanju savjeta. Željela sam iskusiti život u nekoj sasvim suprotnoj društvenoj i kulturnoj okolini od prijašnjih. Bojala sam se da bi dolazak u Zagreb, odmah nakon Dubaija bio previše za mene, u emocionalnom smislu! Trebao mi je prijelazni period, nazovimo to tako. I drago mi je da sam se odlučila na to, presretna sam da sam došla ovdje i isprobala, vidjela da mogu, još jednom krenula iz početka, ponovo prodisala i došla k sebi, ne žaleći jedne odluke koju sam donijela ni minute koju sam proživjela. 

Upravo zbog tog osjećaja te osjećaja slobode, živjeti onako kako ja želim, a ne onako kako se od mene očekuje, kako bih možda morala ili trebala, zbog toga me nije strah vratiti se u Hrvatsku, dok svi pišu i pričaju o tome kako ljudi i dalje odlaze iz nje ili mi govore da sam luda što želim natrag. Način na koji ja gledam na to je vrlo jednostavan: ili će mi se sve posložiti onako kako bih ja htjela i ostat ću "zauvijek" ili neće i ponovno ću otići. Jednostavno! Kofer će uvijek biti u stanju pripravnosti, makar samo da me podsjeti da je ta opcija uvijek otvorena... Za takvu odluku treba samo malo hrabrosti, malo ludosti, vjere u sebe i puno potpore ljudi koji te vole, ako imaš to možeš sve! (mig- mig onima, koji se dvoume).

Imala sam priliku proputovati svijet brže nego što sam ikada mislila da će biti moguće. Imala sam priliku živjeti u različitim kulturama i naučiti puno više, nego što bih ikada naučila sjedeći doma i čitajući samo o tome. Imala sam priliku upoznati sebe, proširiti vidike, razviti emocije i naučiti razmišljati na neke druge načine. Imala sam priliku upoznati ljude, koje možda nikada ne bih, pronaći prijatelje na nebrojeno raznih mjesta, a u isto vrijeme održati kontakt s onima, koji me čekaju da se vratim doma. Doživjela sam neprocjenjiva iskustva i zabilježila ih riječima i fotografijama, za slučaj gubitka pamćenja nekada u budućnosti :). I zahvalna sam na svemu tome što se dogodilo do sada, i na dobrom i na lošem te se nadam da me isto čeka i sa svakim sljedećim korakom, koji ću napraviti. Možda je nekada potrebno staviti ružičaste naočale i sjesti na ružičasti oblak, družiti se s jednorozima i dobrim vilama i vjerovati da će sve biti baš onako kako ti to želiš! Ako ne tako, biti će onako kako treba biti.

The end.

Pssst! Ako želite i dalje pratiti Teine avanture, pronađite ju na Instagramu pod imenom comeflywithmeblog!