Foto: Privatna fotografija
EKSKLUZIVNO za Index Rouge, Ivan Tandarić iz slavnog dizajnerskog dvojca ELFS piše o Euroviziji i svojim favoritima!
BERGEN 1986. moj je prvi Eurosong. Na njemu je nastupala Doris Dragović, koja je te godine na eurovizijskoj pozornici izvela klasik "Željo moja". Ja sam s roditeljima za prvi maj bio u vikendici pa smo na malom crno-bijelom televizoru gledali taj prijenos. Doris je nastupala druga, a ja sam vjerojatno već na trećoj pjesmi zaspao...
Tridesetak godina kasnije, prvi puta Eurosong nisam pratio preko televizije, nego sam imao priliku vidjeti kako to sve izgleda izbliza. Kako nisam najbolje pratio prodaju karata (išla je u tri kruga, kada su se kroz sat vremena rasprodale sve karte), prijavio sam se za press akreditaciju, koju sam dobio bez obzira na prvotno odbijanje (nekad se upornost isplati). Tako smo u petak oko podneva konačno krenuli iz Zagreba put grada na lijepom plavom Dunavu, koji je na par dana postao prijestolnica čitave Europe. Čim smo stigli, vidjeli smo da Beč "živi" Eurosong. Na svakom koraku bile su reklame, zastavice, a sve je vrvilo od kostimiranih fanova, sa zastavama svojih zemalja. Ni kiša koja je neprestano padala, nije uspjela pokvariti euforiju među fanovima, koji su zbog jednog televizijskog showa doputovali iz čitave Europe. Dok nas prisutstvo brojnih Njemaca, Šveđana i Španjolaca nije čudila, izarazito nam je drago bilo vidjeti ljude ogrnute u australsku zastavu, jer za razliku od nas, kojima je trebalo tri sata vožnje do Beča, oni su doslovno došli na drugi kraj svijeta. Nakon što smo se akreditirali, dobili smo hrpetinu goodie bagova od organizatora i raznih delegacija, koje sitnim poklonima i opširnim press materijalom žele skrenuti pozornost na sebe. Zanimljivo je da većina tih zemalja na kraju nije ni prošla u finale, tako da je računica jasna: više se isplati poslati dobru pjesmu, nego uložiti samo u promo materijal.
Nakon dva polufinala koja su prošla bez većih iznenađenja, osim što se u finale nisu plasirali Finci, koji su zbog činjenice da je riječ o bandu osoba s Downovim sindromom izazivali veliki interes medija, iskristalizirali su se favoriti. Neke zemlje poput Slovenije i Azerbejdžana krenule su tonuti na kladionicama, dok su Belgija, Latvija, Srbija i Izrael postale hitovi među kladioničarima.
Kako u petak nismo uspjeli ući u dvoranu na generalnu probu koju ocijenjuju nacionalni žiriji, odlučili smo na crno nabaviti karte za finale, no to se pokazalo kao nemoguća misija, jer je ispred dvorane bilo mnogo ljudi s natpisima da žele kupiti kartu, a preprodavača nigdje. Kada samo napokon pronašli jednog, taj je imao za prodati samo jednu kartu (a nas je u društvu bilo troje) i to po regularnoj cijeni od 290 eura. S obzirom da je već bilo 20.30, nismo baš imali mnogo vremena da se odlučimo gdje ćemo gledati show. Na brzinu smo otišli na šank popiti jednu s nogu i uputili se u press centar, u kojemu više nije bilo mjesta za stolovima, pa smo s ukrpali nekoj ekipi Njemaca koja je sjedila na podu. Ogrnuti hrvatskom zastavom izazivali smo simpatije na svakom koraku, zaustavljali su nas i ponavljali "Croatia come back!" Yeah, 'ko da se mene pita, mislim si.
I tako napokon je počeo show, svi novinari plješću i zabavljaju se. Kada nastupa njihova zemlja grupa novinara iz te zemlje ponosno ustaje, mašu zastavama, plešu i pjevaju u glas sa svojim predstavnikom.
Sjećam se kako su me prošli trnci u trenutku kada su do nas Francuzi ponosno i dostojanstveno u isti glas pjevali svoju pjesmu, koja je na kraju skupila svega četiri boda, al zato su im svi akreditirani novinari uputili gromoglasan pljesak kao da su pobjednici. Nekako sam u tome trenutku konačno shvatio onaj izraz kako je važno sudjelovati, jer ionako ne mogu svi pobjediti, a netko neminovno mora završiti kao posljednji. Ovaj put su bez bodova ostale čak dvije zemlje, domaćini Austrijanci i Njemica Anne Sophie, koja je nakon natjecanja na svom Facebook profilu objavila šaljivi video, u kojem referen pobjedničke pjesme pjeva kao "we are the zeroes of our time..", uz komentar da je netko morao biti posljednji, no da je i ovako zadovoljna, jer joj se broj fanova na društvenim mrežama u jednom danu povećao za deset tisuća. Moram priznati da mi se sviđa njen duh: treba znati dostojanstveno i gubiti, a ako je imalo realna mogla je procijeniti da s ovom pjesmom i nastupom stvarno nije trebala imati veća očekivanja.
Nakon svih nastupa, a u finalu je nastupalo 27 zemalja, iskristaliziralo se da su kladionice uistinu dobro procijenile favorite, a oni su i pobrali najveći pljesak među akreditiranim novinarima. To se u konačnici pokazalo i nakon glasovanja kada je devet zemalja uspjelo skupiti čak 80 posto svih bodova. A tih devet zemalja su redom, Izrael s 97 bodova. Za vrijeme njegovog nastupa čitava dvorana je bila na nogama, svi su pjevali, plesali i navijali, a pjesma je bila i ogroman hit u Euroklubu (gdje se održavao after party). Da nisu nastupali s nezahvalne treće pozicije, plasman bi vjerojatno bio i bolji.
Kad sam već spomenuo Euroklub, u njemu smo vidjeli jedno poznato lice, Christianu Uikizu, jednu od finalistica davnog Story Supernova Music Talents showa, koja je izvodila obrade eurovizijskih hitova.
Iz mase pjesama izdvojila su se i dva romantična dueta, norveški i estonski, koji su vjerojatno jedan drugome oteli dio glasova. Estonski je pritom bio zanimljivije režiran i imao je foru da na kraju pjevač neprimjetno nestane sa scene.
Šestoplasirana je ove godine Latvija, koja od 2008. nije nastupila u finalu, a često su završavali čak i bez bodova u polufinalima. Ove godine predstavljala ih je Aminata Savidago, čiji je otac porijeklom iz zapadnoafričke države Burkine Faso. Njen egzotični izgled sjajno je nadopunio pomalo eksperimentalnu pjesmu, koja je vrlo lako mogla ostati neshvaćena, no Europa je ovaj put prepoznala posebnost ove pjesme.
Australija je bila apsolutni hit među fanovima i novinarima, a pokazalo se i diljem čitave Europe, jer je skupila gotovo 200 bodova, što ih je smjestilo na sjajno peto mjesto (recimo kao našu Danijelu sa "Neka mi nesvane", 1998.).
Najnestandardniji nastup večeri svakako je bio onaj belgijski, zemlje koju rijetko viđamo u finalima Eurosonga, no ovaj put uspjeli su se potruditi da se nakon polufinala o njima priča čak i kao eventualnim pobjednicima i to sve zahvaljujući karizmi devetnaestogodišnjeg Loïca Notteta, koji je sam napisao pjesmu te osmislio cijeli nastup.
Prva tri mjesta bila su indentična kao i na kladionicama. Trećeplasirana Italija nije me pretjerano oduševila nastupom, ali svejedno uspjeli su skupiti gotovo 300 bodova. Dapače, oni su pobjednici televotinga, dok bi po glasovima žirija završili na šestom mjestu. Najemotivniji nastup večeri definitivno je imala prelijepa Ruskinja Polina Gagarina, koja je suvereno izvela svoju pjesmu "Million voices", zaradivši gromoglasan pljesak u dvorani, bez obzira što je pjevala kao predstavnica trenutno najnepopularnije zemlje natjecateljice. Tijekom glasanja uspjela je osvojiti preko 300 bodova, što nijednoj drugoplasiranoj pjesmi do sada nije pošlo za rukom.
Šestu pobjedu Švedskoj (drugu u četiri godine), donio je favorizirani Mans Zemerlov svojom pjesmom "Heroes", koja meni osobno zvuči preamerički. No, objektivno nastup mu je stvarno upečatljiv i potpuno drugačiji od konkurencije, a budimo iskreni ni izgled mu nije odmogao da skupi pokoji bod i na tu kartu.
Od ostalih treba izdvojiti definitivno Španjolku Edurne, inače ženu vratara Manchester Uniteda, Davida de Gee, koja je od svih favorita najlošije prošla, skupivši jedva skromnih 15 bodova, dovoljnih za 21. mjesto. Pljesak koji je dobila, dao je naslutiti da bi mogla jako dobro proći, čak joj je za vrijeme nastupa i suza kanula, ali to očito nije osvojilo srca Europljana.
Prokletstvo drugog mjesta nastavilo se i na primjeru Francuske, koja je također bila nagrađena jednim od najvećih aplauza, no bodovi su izostali. Zanimljivo je da drugoizvođene pjesme nikad nisu pobjedile, dapače uglavnom završavaju pri dnu tablice.
Moram spomenuti i predstavnicu Srbije, Bojanu Stamenov, koja je također izazivala velike simpatije, čak je i na kladionicama napravila veliki skok, no u konačnici osvojila je tek deseto mjesto, s velikim zaostatkom za devetoplasiranim Izraelom, a trećinu od 53 boda dobila je od zemalja bivše Jugoslavije. Na 13. i 14. mjesto plasirale su se Crna Gora i Slovenija, koja je dobila bodove od najviše zemalja, no uglavnom su to manji bodovi.
Za vrijeme show programa premjestili smo se u kafić, gdje su za stolom do nas sjedili autori ruske pjesme. Kako smo mi zdušno navijali baš za njihovu predstavnicu i svake bodove Rusiji pozdravljali snažnim pljeskom, za razliku od ostatka dvorane kojim Rusija nije bila pretjerano draga, ali iz nekih drugih razloga (Putin, gay prava, Ukrajina...), mi smo im bili jako simpatični. Šalili smo se kako Švedska svako pobjeđuje, jer su autori ruske pjesme ionako Šveđani. Glasanje je bilo napeto, više od polovice glasovanja vodila je Ruskinja, no nakon što ju je Šveđanin sutigao ubrzo je stvorio dovoljnu prednost da je već tri žirija prije kraja postalo jasno tko je pobjednik. Rusija ili Švedska, meni zapravo svejedno, nakon popijenog šampanjca mi smo bili pobjednici, pa se hrvatska zastava vijorila kao pobjednička. U šali smo dobacivali kako ćemo biti sjajni domaćini, što je izazivalo smijeh kod svih uz protupitanje: "Što je sa Švedskom?". A ja njima hladno: "Švedska? Jel to uopće Europa!?"
Znam da je Hrvatska geografski, povijesno i kulturno dio Europe, i volio bi da ponovno bude dijelom ovog velikog televizijskog showa. Nezaboravan je osjećaj zajedništva među različitim narodima, okupljenima oko zabave kad se čitava Europa na jednu večer ujedini gledajući isti program. Moram li napomenuti da nije bilo nereda, tučnjava, vrijeđanja, neprijateljskog skandiranja, rasističnih, ksenofobnih ni homofobnih ispada, niti jedna zemlja se nije osramotila pijanim i nasilnim navijačima, nijedna stolica nije razbijena. Austrijanci su se pokazali sjajnim domaćinima, tri večeri televizijskog showa iskoristili su za veliku promociju svoje zemlje i turizma u svijetu. Šteta da u bliskoj i prijateljskoj Austriji nismo imali predstavnika, jer vjerujem da bi ga sjajno primili baš kao i nas.
Stoga apeliram na odgovorne ljude Hrvatske radiotelevizije, ministarstva kulture, ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice, neka čim prije vrate Hrvatsku na natjecanje, jer ne samo da je važno sudjelovati, važno je pokazati da postojimo, a vjerujem da imamo što i pokazati! Ukoliko na HRT-u ne postoji nitko zainteresiran, ovim putem im se nudim. Bio bi sjajan šef delegacije ;)!