Foto: Instagram, Fokus
Dim
TJEDNI su prolazili i iznenadila sam se kako su brzo stigli proljetni praznici. Nije više bilo tračeva, ni znatiželjnih pogleda i život nam se vratio u normalu. U podrumima Easterna već tjednima nije bilo borbi. Adam je odlučio kako će sve držati u tajnosti, pogotovo nakon uhićenja i mnogo pitanja o tome što se događalo one sporne noći na borbi. Travis je izuzetno nervozno iščekivao poziv za posljednju borbu u godini jer je zahvaljujući njoj planirao platiti većinu računa za ljeto i početak jeseni.
Snijeg se i dalje čvrsto držao za tlo, a u petak, prije praznika, na livadi je održana i posljednja borba u grudanju. Travis i ja projurili smo do kantine jedva izbjegavajući te smrznute projektile. Čvrsto sam stezala njegovu ruku; pokušavajući izbjeći snježne grude, kao i mogućnost da se strovalim na smrznuto tlo.
“Ma, neće te nitko pogoditi, Golube. Pa nisu blesavi”, rekao je Travis i naslonio svoj ledeni, crveni nos na moj obraz.
“Daj, shvati. Njihov cilj nema veze s njihovim strahom od tvog naglog temperamenta, Trav.”
Dok me pokušavao provesti kroz taj kaos, čvrsto me stisnuo uza se, trljajući rukom rukav mog kaputa. Naglo smo stali kad je skupina djevojaka počela vrištati jer su ih nemilosrdno izgrudali dečki iz bejzbolskog tima. Kad se put očistio, Travis me doveo do vrata živu i zdravu.
“Vidiš? Rekao sam ti da ćemo uspjeti”, nježno mi se nasmijao. Njegovo veselje nestalo je u sekundi jer je čvrsta gruda snijega udarila u vrata, točno između mojeg i njegova lica. Bijesno je pogledao prema livadi, ali kad je vidio kolika se masa studenata nabacuje grudama u svim mogućim smjerovima, njegova želja za osvetom naglo je splasnula. Otvorio je vrata, gledajući kako se snijeg cijedi niz obojena željezna vrata. “Ajmo unutra.”
“Dobra ideja”, kimnula sam.
Držao me za ruku i poveo prema redu za hranu, stavljajući nekoliko različitih jela na jedan pladanj. Blagajnica, već naviknuta na tu rutinu, više nije imala zbunjen izraz lica kao prije nekoliko tjedana.
“Abby”, kimnuo je Brazil pa namignuo Travisu. “Imate li vas dvoje kakvih planova za idući tjedan?”
“Ostajemo ovdje. Dolaze mi braća”, rekao je Travis, kojeg je to pitanje omelo u organizaciji našeg ručka. A upravo je slagao male tanjure ispred nas, na stol.
“Ubit ću Davida Lapinskog!” zavrištala je America, otresajući snijeg s kose dok se približavala.
“Kakav precizan pogodak!” Shepley se glasno smijao, a kad mu je America uputila pogled upozorenja, grleni smijeh pretvorio se u nervozno cerekanje.
“Htio sam reći... kakav šupak.”
Nasmijali smo se tome kako se Shep brzo izvukao. America je odmarširala u red za hranu, a on se požurio pratiti je u stopu.
“Kakav papak”, rekao je Brazil, s izrazom gađenja na licu.
“America je malo nervozna”, objasnio je Travis. “Idućeg tjedna upoznat će njegove roditelje.”
Brazil je kimnuo, a obrve su mu se skupile od čuđenja. “Znači, oni...”
“Aha”, rekoh, kimajući zajedno s njim. “Ozbiljno je.”
“Vau”, rekao je Brazil. Šok mu nije silazio s lica i dok je uzimao hranu; vidjela sam da je potpuno zbunjen. Svi smo bili mladi i Brazil nije mogao razumjeti Shepleyjevo ozbiljno vezivanje.
“Kad budeš imao nešto slično, Brazil, čuvat ćeš to”, rekao mu je Travis, smiješeći se prema meni.
Prostorijom se širilo uzbuđenje zbog spektakla koji se događao vani i posljednjih nekoliko sati nastave prije praznika. Kako su se mjesta punila, razgovor je prerastao u glasan žamor. Sa svakom minutom postajalo je sve glasnije jer su se svi u toj buci nastojali nadglasati. Do trenutka kad su se vratili za stol sa svojim pladnjevima, Shepley i America već su se pomirili. Ona je veselo sjela na prazno mjesto pokraj mene, pričajući o očekivanom susretu sa Shepovim roditeljima. Ona i Shep planirali su večeras krenuti prema njegovoj obiteljskoj kući. Bilo je to savršeno opravdanje za njezin neslavni monolog koji je slijedio.
Čeprkala je po kruhu i glasno razmišljala o tome što će spakirati, i koliko bi bilo dobro da nosi prtljage, i kako da ne ispadne pretenciozna. Činilo se da se zasad dobro drži.
“Rekao sam ti, dušo. Zavoljet će te. Voljet će te, kao što te ja volim”, rekao je Shepley, stavljajući joj kosu iza uha. America je uzdahnula, zatim se nasmiješila onako kako se uvijek smiješila kada bi osjetila olakšanje.
Travisov je telefon počeo vibrirati i to je trajalo toliko dugo da je prošetao nekoliko centimetara po stolu. On ga je ignorirao. Pričao je Brazilu o mojoj prvoj partiji pokera s njegovom braćom. Pogledala sam na zaslon mobitela, vidjela tko ga zove i potapšala ga po ramenu.
“Trav?”
Ne ispričavši se, odmah se okrenuo od Brazila i posvetio mi svoju pozornost. “Da, Golube?”
“Možda bi htio odgovoriti na ovaj poziv.”
Pogledao je svoj mobitel i uzdahnuo. “Ili možda ne.” “Moglo bi biti važno.”
Stisnuo je usne pa stavio mobitel na uho. “Reci, Adame?” Oči su mu šarale po prostoriji dok je slušao, povremeno kimajući. “Ovo je moja zadnja borba, Adame. Nisam još siguran. Neću ići bez nje, a Shep odlazi iz grada. Znam... Čuo sam te. Hmmm... To zapravo uopće nije loša ideja.”
Namrštila sam se, vidjevši kako se odjednom ozario zbog onoga što mu je predložio Adam. Kad je prekinuo razgovor, gledala sam ga s iščekivanjem.
“Bit će dovoljno da platimo stanarinu sljedećih osam mjeseci. Adam je dobio Johna Savagea. On pokušava postati profesionalac.” “Nisam ga vidio kako se bori. Ti jesi?” nagnuo se Shepley prema Travisu.
Trav je kimnuo. “Ali samo jednom. U Springfieldu. Dobar je.” “Sigurno ne i dovoljno dobar”, dobacila sam. Travis se nagnuo i nježno me poljubio u čelo, u znak zahvale. “Mogu ja ostati doma, Trav.”
“Ne”, odmahnuo je glavom.
“Ne želim da bezveze primaš udarce kao posljednji put, samo zato što si zabrinut za mene.”
“Ne, Golube.”
“Čekat ću te”, rekla sam, trudeći se djelovati sretnija s tom idejom nego što sam zapravo bila.
“Pitat ću Trenta da ide sa mnom. On je jedini kome vjerujem, pa se mogu koncentrirati na borbu.”
“Hvala puno, šupčino”, prigovorio je Shepley.
“Hej, ti si imao svoju šansu”, rekao je Travis, samo napola u šali. Shepley je razočarano pogledao ustranu. Još je osjećao grižnju savjesti zbog one noći u Hellertonu. Tjednima mi se, i to svakodnevno, ispričavao, a njegov osjećaj krivnje postao je podnošljiv jedino zato što je trpio u tišini. America i ja pokušavale smo ga uvjeriti kako nije on ništa skrivio, no Travis ga je svejedno smatrao odgovornim.
“Shepley, nisi ti bio ništa kriv. Pa ti si ga skinuo s mene, sjeti se”, rekla sam i ispružila ruku preko Americe kako bih ga potapšala. Okrenula sam se prema Travisu. “Kad je točno borba?”
“U neko vrijeme idućeg tjedna”, odgovorio mi je. “Želim da budeš tamo. Trebam te tamo.”
Nasmijala sam se i naslonila bradu na njegovo rame. “Onda ću biti tamo.”
Travis me otpratio do predavanja i čvrsto me uhvatio kad sam se nekoliko puta poskliznula na ledu. “Trebala bi biti pažljivija”, zezao me.
“A jesi naivan... To ja radim namjerno.”
“Čuj, ako želiš da te grlim, samo me trebaš pitati”, nasmijao se i privukao me k sebi.
Ljubili smo se i nismo marili za studente koji su prolazili pokraj nas, ni za grude snijega koje su nam letjele iznad glava. Dignuo me od zemlje i nastavio ljubiti, noseći me s lakoćom preko kampusa. Kad me konačno vratio na noge, ispred vrata moje učionice, odmahnuo je glavom.
“Kad budemo radili raspored za sljedeći semestar, bilo bi puno praktičnije da idemo na neka predavanja zajedno.”
“Pobrinut ću se za to”, rekla sam mu i poljubila ga još jednom pa otišla do svojeg mjesta.
Pogledala sam prema njemu, a on mi se još jednom nasmiješio pa otišao na svoje predavanje u susjednoj zgradi. Studenti oko mene već su bili naviknuti na naše besramno iskazivanje nježnosti, kao što su se njegovi na predavanjima naviknuli da kasni nekoliko minuta.
Bila sam iznenađena kako vrijeme leti. Predala sam posljednji test za taj dan i otišla prema Morganu. Kara je bila na svojem uobičajenom mjestu, na krevetu, dok sam ja pretraživala po ladicama kako bih uzela stvari koje su mi bile potrebne.
“Putuješ nekamo izvan grada?” pitala me.
“Ne, ali treba mi nekoliko stvari. Idem u kabinet za prirodne znanosti pokupiti Trava, a onda ću biti u njegovu stanu cijeli tjedan.”
“I mislila sam”, otpuhnula je, i dalje gledajući u knjigu. “Sretni ti praznici, Kara.”
“Mmmmmhmm.”
Kampus je bio gotovo prazan, ostalo je samo nekoliko ljudi. Kad sam se pojavila iza ugla zgrade, vidjela sam Travisa kako stoji ispred zgrade i dovršava cigaretu. Svoju izbrijanu glavu pokrio je pletenom kapicom, a jednu ruku grijao u džepu iznošene tamnosmeđe kožne jakne. Otpuhivao je dim kroz nos i gledao u zemlju, duboko zamišljen. Tek kad sam došla na nekoliko koraka od njega, primijetila sam koliko je u svojem svijetu.
“Hej. O čemu razmišljaš, dušo?” pitala sam ga. Nije uopće podigao pogled prema meni. “Travis?”
Podigao je glavu kad je prepoznao moj glas i zabrinut izraz lica u sekundi je postao ugodan smiješak. “Hej, Golube.”
“Sve u redu?”
“Sad je”, rekao je i privukao me k sebi.
“U redu, što ne valja?” pitala sam ga. Podignute obrve i namrštena, jasno sam pokazala svoju sumnjičavost.
“Samo razmišljam o sto stvari”, uzdahnuo je. Nestrpljivo sam čekala da mi objasni na što sve misli. “Ovaj tjedan, ta borba, to što ćeš ti biti tamo...”, nastavio je.
“Rekla sam ti da ću ostati doma.”
“Trebam te tamo, Golube”, rekao je, bacajući opušak na pod. Gledao je kako žar cigarete nestaje u duboku otisku u snijegu pa stavio svoje ruke oko mojih, vodeći me prema parkiralištu.
“Jesi li razgovarao s Trentom?” pitala sam.
Odmahnuo je glavom. “Čekam da mi odgovori na poziv.” America je spustila prozor i nagnula glavu iz Shepleyjeva chargera.
“Požurite! Užasno mi je hladno!”
Travis se nasmijao i ubrzao korak, otvarajući mi vrata da uskočim u automobil. Shepley i America opet su razgovarali o istoj temi o kojoj su razgovarali neprestano otkako je ona doznala da će upoznati njegove roditelje. Gledala sam Travisa kako gleda kroz prozor. Baš kad smo ulazili na parkiralište, zazvonio mu je telefon.
“Koji kurac, Trent”, odgovorio je. “Zvao sam te prije četiri sata. Nije baš da si, ono, strašno zaposlen pa mi se ne možeš javiti. Ma, daj. Slušaj, trebam uslugu. Idući tjedan imam borbu. Hoću da ideš sa mnom. Ne znam točno kad je, ali kad te nazovem, trebao bi biti tamo unutar sat vremena. Možeš to učiniti za mene? Možeš ili ne možeš, kretenu? Jer trebam te tamo da paziš na Goluba. Neki je se kreten zadnji put htio dočepati i... da.” Glas mu je postao zastrašujuće tih.
“Sredio sam to. Znači, ako te nazovem...? Hvala, Trent.” Travis je prekinuo vezu i naslonio glavu na sjedalo.
“Jel’ sad lakše?” pitao je Shepley, gledajući Travisa u retrovizoru. “Da. Nisam bio siguran kako bih to izveo bez njega.”
“Rekla sam ti”, počela sam.
“Golube, koliko ti puta moram reći?” namrštio se. Odmahnula sam glavom na njegov nestrpljiv ton. “Ne razumijem, zaista. Kako me prije nisi trebao na svojim borbama?”
Njegovi prsti lagano su dotaknuli moj obraz. “Prije te nisam poznavao. Kad nisi sa mnom, ne mogu se koncentrirati. Pitam se gdje si, što radiš... a kad si tamo, kad te vidim, mogu se usredotočiti. Znam da je ludo, ali tako je.”
“A ludo je upravo ono što mi se sviđa”, rekla sam mu i nagnula se kako bih ga poljubila.
“Očito”, promrmljala je America.
U sjeni Keaton Halla Travis me čvrsto držao pokraj sebe. U ledenoj noći moj hladni dah miješao se s njegovim i mogla sam čuti šaputanje onih koji su ulazili na sporedna vrata, nesvjesni da smo i mi ovdje.
Keaton je bila najstarija zgrada na Easternu i iako se Krug ovdje održavao i prije, nisam se tu osjećala ugodno. Adam je očekivao da će sve biti krcato, a Keaton nije imao baš prostran podrum. Cigleni zidovi bili su već dotrajali, a ispred njih stajale su skele; zgrada se obnavljala.
“Ovo je definitivno jedna od najgorih Adamovih ideja”, promrmljao je Travis.
“Sad je prekasno za promjenu”, rekla sam, pogledavajući prema skelama.
Travisov je mobitel zasvijetlio i on ga je rasklopio. Lice mu je bilo osvijetljeno plavom bojom zaslona i konačno sam mogla vidjeti one dvije zabrinute bore iznad njegovih obrva, za koje sam ionako već znala da su tu. Stisnuo je tipku pa sklopio mobitel, stišćući me jače. “Djeluješ nervozno večeras”, prošaptala sam.
“Osjećat ću se bolje kad taj glupi Trent dovuče svoje dupe ovamo.”
“Tu sam, cvilidreto”, rekao je tiho Trenton. U tom mraku jedva da sam mogla vidjeti njegov obris, ali na mjesečini je jasno blistao njegov osmijeh.
“Kako si, sister?” Zagrlio me jednom rukom, a drugom zaigrano udario Travisa.
“Dobro sam, Trent.”
Travis se odmah opustio i za ruku me poveo do stražnjeg dijela zgrade.
“Ako se pojave panduri i slučajno se moramo razdvojiti, nađemo se u Morganu, u redu?” rekao je Travis i meni i bratu. Zastali smo ispred otvorenog prozorčića u suterenu. Adam je već bio unutra i čekao nas.
“Ma, nemoj me zajebavati!” procijedio je Trenton kad je ugledao prozor. “Pa jedva da Abby stane kroz to...”
“Proći ćeš.” Travis ga je pokušao uvjeriti pa prvi spuznuo u tamu. Kao i toliko puta dosad, nagnula sam se naprijed, znajući da će me uhvatiti.
Čekali smo nekoliko trenutaka. Trenton je zaroktao dok se spuštao i sletio na pod, gotovo izgubivši ravnotežu kad je udario u beton.
“Imaš sreće što volim Abby. Ne bih ovo sranje radio ni za koga drugog”, prigovarao je, otresajući košulju.
Travis je skočio i brzim pokretom zatvorio prozor. “Ovamo”, šapnuo nam je i poveo nas kroz mrak.
Prolazili smo iz jednog hodnika u drugi. Stiskala sam Travisovu ruku u svojoj, osjećajući kako Trenton drži krajičak moje košulje. Mogla sam čuti kako mi pod nogama škripi šljunak. Oči su mi se širile, pokušavajući se naviknuti na tamu podruma, ali nigdje nije bilo ni tračka svjetla koje bi mi pomoglo u tome.
Nakon trećeg kruga Trenton je uzdahnuo. “Nikad nećemo izaći odavde.”
“Samo me slijedi. Bit će sve u redu”, rekao je Travis, iznerviran Trentonovim prigovorima.
Kad je do hodnika počelo dopirati svjetlo, znala sam da smo blizu. Tihi žamor gomile postupno je postao jasno frenetično izvikivanje imena i brojeva. Znala sam da smo stigli. Prostorija u kojoj je Travis čekao da bude pozvan, obično je imala jednu svjetiljku i jednu stolicu, ali ovdje, valjda zbog obnavljanja, sve je bilo natrpano stolovima, stolcima, kojekakvom opremom i namještajem koji je bio prekriven bijelim plahtama.
Travis i Trenton razgovarali su o strategiji za borbu dok sam ja samo izvirivala. Bilo je krcato i kaotično kao i posljednji put, ali u znatno manjem prostoru. Prašnjavi namještaj bio je naguran uz zidove kako bi se stvorilo što više mjesta za publiku.
Prostorija je bila tamnija nego inače. Pretpostavljala sam da je to zato što Adam želi biti oprezan i ne skretati preveliku pozornost na nas. Svjetiljke su visile sa stropova, stvarajući slabi sjaj. U polutami vidio se novac, podignut visoko u rukama nekih ljudi iz publike; klađenje je još bilo u tijeku.
“Golube, jesi me čula?” rekao je Travis, dodirujući mi ruku. “Što?” rekla sam, trepćući.
“Hoću da budeš blizu ovih vrata, u redu? Drži se Trenta cijelo vrijeme.”
“Neću se ni pomaknuti. Obećavam.”
Travis se nasmijao, i pojavile su se njegove savršene rupice u obrazima.”Sad ti izgledaš jako nervozno.”
Pogledala sam prema vratima pa opet prema njemu. “Nemam dobar osjećaj, Trav. Ne o borbi nego.... ovo mjesto mi stvara jezu.” “Nećemo biti dugo tu”, uvjeravao me Travis.
Zahvaljujući megafonu, prostorijom je odjeknuo Adamov glas.
Par toplih, poznatih ruku dodirivalo mi je lice. “Volim te”, rekao je. Zagrlio me i podigao s poda, grlio me i ljubio. Kad me spustio na pod, stavio mi je ruku pod Trentonovu. “Ne puštaj je iz vida”, rekao je bratu. “Ni na sekundu. Ovo će mjesto eksplodirati kad počne borba.”
“... pa pozdravimo večerašnjeg izazivača – JOHN SAVAGE!”
“Čuvat ću je životom, braco”, rekao je Trenton, tapšući me po ruci. “A sada sredi ovog tipa pa da idemo.”
“... TRAVIS ‘LUDI PAS’ MADDOX!” vikao je Adam u megafon.
Buka je bila zaglušujuća dok se Travis probijao kroz gomilu. Pogledala sam Trentona, koji je imao vragolast smiješak na licu. Možda nitko drugi ne bi to mogao primijetiti, ali ja sam vidjela ponos u njegovim očima.
Kad je Travis došao do središta kruga, progutala sam knedlu. John nije bio mnogo viši od njega, ali izgledao je potpuno drugačije od svih protiv kojih se Travis dosad borio, uključujući i čovjeka u Vegasu.
Nije pokušavao zastrašiti Travisa opakim pogledom kao ostali; proučavao ga je, pripremajući borbu u glavi. Koliko god da mu je pogled bio analitičan, oči su mu ujedno bile i luđačke. Znala sam i prije nego što je borba počela – Travis pred sobom ima više od tuče. Stajao je pred demonom.
Činilo se kako je i Travis primijetio tu razliku. Izostao je njegov uobičajeni smijeh. Umjesto toga, snažno je gledao u oči svojeg protivnika. Kad se oglasio početak, John je odmah napao.
“Isuse”, rekla sam, stišćući Trentonovu ruku.
Trenton se pomicao kao Travis, kao da su bili jedno. Ja sam se grčila sa svakim Johnovim zamahom, boreći se protiv poriva da žmirim. Nije bilo gubljenja vremena; John je bio spretan i precizan. Sve prijašnje Travisove borbe djelovale su lagane u usporedbi s ovom. Gola snaga koja je stajala iza ovih udaraca bila je nevjerojatna, kao da je cijela borba imala koreografiju i bila isplanirana i izvježbana do posljednjeg detalja. Zrak u prostoriji bio je težak i ustajao; prašina s namještaja digla se i gutala sam je svaki put kada bih uzdahnula. Što je borba dulje trajala, sve više sam se predavala onom svojem zlokobnom osjećaju. Nisam ga se mogla riješiti. No, lošem osjećaju unatoč silila sam se stajati mirno na mjestu kako bi se Travis mogao koncentrirati.
U jednom trenutku, hipnotizirano sam pratila spektakl u podrumu, kad me prekinuo neočekivani udar. Glava mi je poletjela ustranu, ali čvrsto sam se ukopala i nisam se dala mrdnuti s mjesta na kojem me ostavio Travis. Trenton se okrenuo i zgrabio za majicu jednog od dvojice tipova koji su bili iza nas pa ih obojicu bacio na pod kao da su krpene lutke.
“Mičite se ili ću vas ubiti!” zarežao je i na one koji su ih gledali. Čvrsto sam ga uhvatila za ruku i on me pogladio. “Čuvam te, Abby. Samo ti gledaj borbu.”
Travisu je dobro išlo, i uzdahnula sam kad mu je počela curiti krv.
Gomila je postajala sve glasnija, ali Trentonovo upozorenje držalo je ljude oko nas na sigurnoj udaljenosti. Travis bi zadao udarac, pogledao me, pa se opet brzo usredotočio na Johna. Njegovi su pokreti bili gipki, gotovo proračunati, i činilo se da točno predviđa Johnove napade prije nego što se on i odvaži udariti.
Na Johnu se točno moglo vidjeti kako gubi strpljenje. Rukama je zgrabio Travisa i pokušao ga srušiti na pod. Odjednom, gomila koja je okruživala improvizirani ring stisnula se oko njih; svi su se naginjali naprijed kako bi vidjeli borbu koja se nastavila na podu. “Ne mogu ga vidjeti, Trent”, vikala sam i propinjala se na prste.
Trenton je pogledao oko sebe pa odnekud izvukao Adamov drveni stolac. Jednim elegantnim pokretom prebacio me iz jedne ruke u drugu i pomogao mi da se popnem kako bih bila iznad svih ostalih. “Vidiš li ga sad?”
“Vidim”, viknula sam, držeći Trentonovu ruku radi ravnoteže. “Travis je iznad, ali John mu steže noge oko vrata!”
Trenton se propeo na prste i zaurlao: “Ajde Travis, sredi ga!”
Pogledala sam prema Trentonu, zatim se nagnula naprijed kako bih što bolje vidjela što se događa na podu. Odjednom je Travis opet bio na nogama, ali John se čvrsto držao nogama za njega. Travis je pao na koljena i udario Johnovim leđima i glavom o beton. Izgledalo je strašno. Johnove su noge postale mlohave i prestale su grčevito stiskati Travisa. Zatim je Travis podigao lakat i počeo nesmiljeno i uzastopce udarati Johna stisnutom šakom, i tako sve dok ga Adam nije odmaknuo i bacio crvenu krpu na Johnovo mlitavo tijelo.
Atmosfera u prostoriji dosegnula je vrhunac dok je Adam podizao pobjedničku, Travisovu ruku u zrak. Trenton je zagrlio moje noge, vrišteći od sreće zbog bratove pobjede. Travis me pogledao širokim, krvavim smiješkom. Desno oko već mu je počelo oticati.
Dijelio se novac i gomila je počela uzmicati, pripremajući se za odlazak. U kutu prostorije, točno iznad Travisa, primijetila sam svjetiljku kako se divlje trza naprijed-natrag. Iz nje je kapala nekakva tekućina i natapala plahtu koja je bila ispod nje. U želucu sam osjetila paniku. “Trent?”
Pogledao me i pokazala sam mu u kut. Točno u tom trenutku svjetiljka je pala sa stropa, razbila se i zapalila. “Sranje”, rekao je Trenton, držeći me za noge.
Ljudi koji su bili neposredno uz buktinju prestrašeno su odskočili, gledajući kako plamen gmiže po plahtama i prekrivačima. Vatra je zahvaćala jedne za drugima. Počeo je sukljati crni dim i odjednom je zavladala panika. Svi su počeli trčati, gurajući se prema jedinim vratima. Pogledala sam Travisa. Potpuni užas izobličio je njegovo lice.
“Abby!” Gurao je more ljudi pred sobom kako bi došao do mene i očajno vikao.
“Idemo!” vikao je Trenton i skinuo me sa stolca. Odjednom se začulo praskanje i s drugih strana prostorije. Zapalile su se i ostale svjetiljke i izazvale male eksplozije. Trenton me zgrabio za ruku i vukao za sobom. Pokušavali smo se probiti kroz gomilu. “Ne tamo! Moramo krenuti istim putem kojim smo došli!” vikala sam i opirala mu se. Trenton je gledao oko sebe i usred tog kaosa smišljao plan bijega. Pogledom sam tražila Travisa i vidjela kako se pokušava probiti do druge strane prostorije. Kako je nastupio kaos, gomila ga je odgurnula još dalje nego što nam je bio maločas.
Uzbuđeno navijanje koje je prije par minuta ispunjavalo prostoriju pretvorilo se u panično vrištanje od straha i užasa. Svi su se pokušavali probiti prema nekom izlazu. Trenton me dovukao do vrata, a ja sam pogledala iza sebe. “Travis!” vikala sam, posežući prema njemu. On je kašljao i tjerao dim.
“Ovim putem, Trav!” viknuo mu je i Trenton.
“Samo nju izvadi van, Trent! Izvuci Goluba van!” jedva je izgovorio od kašlja.
Trenton me pogledao potpuno zbunjen. Iz očiju mu je isijavao strah. “Ne znam gdje je izlaz.”
Još jednom sam pogledala Travisa, a iza njega su bili plamenovi koji su se širili oko nas. “Travis!”
“Samo idite! Stići ću vas!” Glas mu je bio prigušen kaosom, a ja sam zgrabila Trentonov rukav. “Ovim putem, Trent!”, rekla sam, osjećajući kako mi suze i dim žare u očima. Deseci uspaničenih ljudi stajali su između Travisa i njegova jedinog izlaza.
Držala sam Trentonovu ruku, odgurujući svakoga tko nam se našao na putu. Stigli smo do ulaza u prostoriju i pogledala sam ispred i iza sebe. Dva tamna hodnika bila su slabo osvijetljena vatrom iza nas.
“Ovuda!” povikala sam i povukla ga za ruku. “Jesi sigurna?” pitao je Trenton, a u glasu sam mu jasno čula i sumnju i strah.
“Idemo!” vrisnula sam i povukla ga za ruku snažnije. Što smo dalje trčali, prostorije su postajale sve mračnije. Nakon nekoliko trenutaka mogli smo disati malo lakše nego dotad, ali očajnički vriskovi nisu jenjavali. Bili su glasniji i divljiji. Ti strašni zvukovi iza nas pojačali su moju odlučnost, pa su mi koraci postali brzi i konkretni. Do drugog skretanja hodali smo kao slijepi kroz potpuni mrak. Jednom rukom pipala sam zid ispred sebe, a drugom rukom stiskala Trentona. “Misliš da je izišao?” pitao je Trenton.
Njegovo me pitanje trznulo, ali pokušavala sam odbaciti odgovor iz glave. “Nastavimo se kretati.” Opet me gušilo. Trenton se na trenutak opirao, ali kad sam ga ponovno povukla, odjednom je zasvijetlilo. Podigao je upaljač tražeći mali otvor kroz koji smo mogli izići. Slijedila sam svjetlo dok je on njime mahao po sobi, i uzdahnula kad sam vidjela put.
“Ovamo!” viknula sam i ponovno ga povukla.
Dok smo trčali preko sljedeće prostorije, sudarila sam se s ljudskim zidom i pala na pod. Tri djevojke i dva dečka, svi prljavih lica i širokih, uplašenih očiju, zbunjeno su me pogledali. Jedan se dečko sagnuo da mi pomogne ustati.
“Tu bi negdje trebali biti prozori kroz koje možemo izići!” rekao je.
“Upravo smo došli s ove strane. Tamo nema ničega” rekla sam mu i odmahnula glavom.
“Sto posto ste promašili. Znam da moraju biti tamo!” Trenton me povukao za ruku. “Idemo, Abby. Oni znaju put!” Odmahnula sam glavom. “Mi smo ovuda ušli s Travisom.
Sigurna sam.”
Stisnuo me. “Rekao sam Travisu da te neću puštati iz vida.
Idemo s njima.”
“Trent... išli smo tim putem... i tamo nema prozora!” “Idemo, Jasone!” viknula je djevojka.
“Mi idemo tamo”, rekao je Jason, gledajući u Trentona. Trenton me zgrabio za ruku i povukao. “Trent, molim te!
Ovim putem! Obećavam ti!”
“Ja idem s njima” rekao je. “Molim te, idi sa mnom.” Odmahnula sam glavom, a niz obraze su mi se počele slijevati suze. “Bila sam tamo! I tamo ne možemo izići!”
“Ideš sa mnom!” vikao je i povlačio mi ruku.
“Trent, stani! Idemo krivim putem!” vrištala sam.
Dok me vukao, noge su mi klizile po betonu. I kad je miris dima postao jači, otrgnula sam mu se i počela trčati u suprotnom smjeru.
“Abby! ABBY!” Trenton je bolno vikao za mnom. Nastavila sam trčati, držeći ruke ispred sebe kako bih napipala zid koji očekujem.
“Idemo! Ubit će te!” viknula je djevojka. Ramenom sam udarila u zid, zavrtjelo mi se i pala sam na pod. Puzala sam, drhtavom rukom pipajući po podu ispred sebe. Kad su moji prsti dodirnuli pregradni zid, nekako sam ustala. Pod prstima sam napipala rub vrata i krenula u sljedeću prostoriju. Tama je bila beskrajna, ali otjerala sam paniku trudeći se hodati ravno i stigla sam do sljedećeg zida. Prošlo je nekoliko minuta i osjetila sam kako strah u meni nekontrolirano raste. “Molim te”, rekla sam u tami, “daj da tu bude izlaz.”
Prošla sam kroz još jedna vrata i ugledala pred sobom srebrni trag svjetla. Mjesečina je ulazila kroz prozorsko staklo, a ja sam zajecala.
“T-trent! Tu je!” zazivala sam iza sebe. “Trent!”
Osvrnula sam se i vidjela kako se netko kreće u daljini. “Trent?” zvala sam ga, a srce mi je divljački lupalo. U samo nekoliko trenutaka vidjela sam sjene na zidovima i oči su mi se ispunile užasom kad sam shvatila da to nisu sjene ljudi, nego buktinje koja mi se približava. “O, moj Bože!” vapila sam i pogledala prozor. Travis ga je zatvorio za nama i bio mi je previsok da ga dohvatim. Pogledala sam oko sebe i tražila nešto na što mogu stati. Soba je bila puna drvenog namještaja koji je bio prekriven bijelim plahtama. Iste te plahte nahranit će plamen kad se prostorija bude pretvarala u pakao.
Zgrabila sam jednu od njih i povukla je sa stola. Dok sam je bacala na pod i gurala to staro drvo preko sobe, do prostora ispod prozora, oko mene se podigla prašina. Stavila sam stol uza zid i popela se na njega, kašljući od dima koji je lagano ispunjavao prostoriju. I dalje me do prozora dijelilo nekoliko desetaka centimetara. Mrmljala sam i razmišljala kako ga otvoriti; neuspješno sam pokušavala gurnuti tu bravicu naprijed pa natrag. Nije se htjela pomaknuti. “Ajde, jebemti!” vikala sam, podižući se na ruke. Zatim sam se nagnula unatrag i pokušala ga razbiti udarcem tijela. Kad mi ni to nije uspjelo, zabila sam nokte pod rubove prozora, sve dok mi se nije učinilo da su mi se počeli otkidati od kože. Krajičkom oka vidjela sam svjetlo i vrisnula, svjesna da je plamen zahvatio one plahte u hodniku u kojem sam bila još prije nekoliko trenutaka.
Pogledala sam kroz prozor i još jednom zabila nokte pod okvir. Metalni okvir zario mi se u meso, krv mi se slijevala po prstima, ali instinkt je prevladao sva druga osjetila i stisnula sam dlanove u šake, razbijajući staklo. Na prozoru se pojavila mala napuklina, zajedno s tragovima moje krvi koja je prštala sa svakim novim udarcem.
Udarila sam još jednom šakom, zatim skinula cipelu, udarajući njom svom snagom. Iz daljine se začulo zavijanje sirena i ja sam plakala, udarajući dlanovima po staklu. Nastavak života bio je samo nekoliko centimetara od mene, s druge strane stakla. Pokušala sam još jednom pa počela udarati dlanovima po prozoru. “Pomozite mi!!!” vrištala sam. Buktinja mi je bila sve bliže. “Neka mi netko pomogne!!!”
Iza sebe sam začula slabašan kašalj. “Golube?”
Okrenula sam se kad sam čula poznati glas. Na vratima iza mene stajao je Travis, a lice i odjeća bili su mu pokriveni čađom.
“Travis!” vrisnula sam. Skočila sam sa stola i otrčala prema mjestu na kojem je stajao, iscrpljen i prljav. Zabila sam se u njega, a on me zagrlio, kašljući da dođe do zraka. Ruke su mu uhvatile moje obraze. “Gdje je Trent?” pitao je, a glas mu je bio hrapav i slab. “On ih je pratio!” vrisnula sam, a suze su mi jurile niz lice. “Pokušala sam ga uvjeriti da krene za mnom, ali nije htio!”
Travis je gledao u buktinju koja nam se približavala i namrštio se. Zadržavala sam dah pa počela kašljati jer mi je dim napunio pluća.
“Izvući ću nas odavde, Golube.” Poljubio me u usta brzo i odlučno, zatim se popeo na vrh mojih improviziranih ljestvi. Gurnuo je prozor i iskrivio šarke, svi su mu se mišići napinjali dok se borio s prozorom. “Odmakni se, Abby! Razbit ću staklo!”
Bojala sam se i pomaknuti; ionako sam mogla napraviti samo jedan korak unatrag. Travis je skvrčio lakat kada je zamahnuo šakom, viknuvši dok je udarao u prozor. Okrenula sam se, štiteći lice svojim krvavim rukama dok se staklo raspadalo iznad mene.
“Idemo!” viknuo je i ispružio ruku. Zrak je već bio vruć od plamena i ja sam udahnula zrak dok me podizao s tla i gurao van. Čučala sam uz prozor dok je i Travis izišao, i pomogla mu da se digne na noge. Sirene su urlale s druge strane zgrade, a crvena i bijela svjetla vatrogasaca i policije plesala su preko ciglenih pročelja susjednih zgrada.
Dotrčali smo do skupine ljudi koja je stajala ispred zgrade, tražeći među prljavim licima Trentonovo. Travis je izvikivao bratovo ime, a glas mu je sa svakim novim uzvikom postajao sve beznadniji. Rasklopio je mobitel kako bi pogledao propuštene pozive, zatim ga je sklopio i na trenutak dlanom prekrio usta.
“Tre-eeeeeent!” stao je vikati iz petnih žila i izvijati vrat kako bi vidio što se sve događa oko nas. Oni koji su nekako uspjeli izići grlili su se i plakali iza vozila hitne pomoći, gledajući prestravljeno kako vatrogasci sa šmrkovima upadaju u zgradu, gase požar i razvlače za sobom cijevi.
Travis je nervozno rukama trljao glavu. “Nije izašao”, samo je ponavljao. “Golube, Trent nije izašao.”
Stao mi je dah kad sam vidjela kako mu, zajedno s čađom, niz lice klize suze. Pao je na koljena. Kleknula sam pokraj njega.
“Trent je pametan, Trav. Izašao je. Sigurno je pronašao drugi izlaz”, rekla sam, pokušavajući i samu sebe uvjeriti u to.
Travis mi se srušio u naručje i uhvatio me za košulju objema rukama. Zagrlila sam ga i šutjela. Nisam znala što bih drugo mogla učiniti.
Prošlo je sat vremena. Prvotni vriskovi i plač preživjelih i žamor promatrača pred zgradom posve su utihnuli i zamijenila ih je sablasna tišina.
Vatrogasci su svoju intervenciju privodili kraju; kad smo vidjeli kako su iz zgrade iznijeli još dvoje ljudi, zatim izlazili praznih ruku, naše nade gotovo su nestale.
Ekipa Hitne pomoći zbrinjavala je ozlijeđene i jurila u noć da im obradi opekline, a mi smo i dalje čekali. Pola sata poslije iznijeli su tijela onih koje se više nije moglo spasiti. Polegli su ih na tlo. Bilo ih je mnogo više nego što je bilo nas koji smo se uspjeli spasiti. Travis ni u jednom trenutku nije skidao pogled s vrata, čekajući da mu izvuku brata iz pepela.
“Travis?”
I ja i Travis okrenuli smo se istodobno i vidjeli Adama kako nam prilazi. Travis je ustao i povukao me sa sobom.
“Drago mi je da ste uspjeli.” Adam je djelovao potpuno izbezumljeno.
“Gdje je Trent?” Travis nije odgovorio.
Pogledi su nam se vratili na zgradu Keatona iz koje je i dalje izlazio gusti, crni dim. Zarila sam lice u Travisove grudi i čvrsto zatvorila oči. Samo sam se željela probuditi iz ove noćne more. “Moram... moram nazvati tatu”, rekao je Travis i očajno uzdahnuo dok je rasklapao mobitel. Nadala sam se kako će mi glas zvučati snažnije nego što sam se osjećala. “Možda da pričekamo još malo, Travis? Još ništa ne znamo.”
I dalje je piljio u mobitel. Usne su mu počele podrhtavati. “Ovo nije u redu. Nije ni trebao biti tu.”
“Bila je to nesreća, Travis. Nisi mogao znati da će se dogoditi ovakvo što”, rekla sam mu i pogladila ga po obrazu. Lice mu se zgrčilo, a oči je čvrsto zatvorio.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog bestselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte petkom u 10 sati u podrubrici Index Rougea - Lifestyle.