Jedna od najboljih strana odrastanja uz brata ili sestru jest što imate barem jednu osobu koja uistinu razumije vaše korijene. S njima u pravilu dijelite roditelje, dom, ista pravila i ključne uspomene, pa se čini logičnim da upravo oni najbolje znaju što vas pokreće i zašto ste postali osoba kakva jeste. Ipak, u razgovoru se često pokaže da se braća i sestre istih događaja iz djetinjstva sjećaju na potpuno različite načine.
U tehničkom smislu, nitko nije u krivu jer svatko život doživljava iz vlastite perspektive, što izravno oblikuje sjećanja. Iako ta činjenica ne može spriječiti povremene obiteljske rasprave, razumijevanje koliko su takva razilaženja uobičajena može pomoći da ona ne naruše odnose, piše YourTango.
Tko je bio miljenik
U obiteljima s više djece lako se može javiti osjećaj da roditelji jedno dijete favoriziraju. Može se činiti da je to dijete "zlatno" i da ne može pogriješiti, dok ostali za sve snose posljedice. Većina roditelja tvrdi da nemaju miljenike, ali favoriziranje se može pojaviti i nesvjesno.Psiholozi za to koriste pojam "diferencijalni roditeljski tretman" kojim opisuju emocionalni utjecaj takvog ponašanja na svako dijete i njihov međusobni odnos.
Lako je razviti subjektivni dojam da ste vi autsajder koji se ne može mjeriti sa "savršenim" bratom ili sestrom, dok oni možda misle isto za vas. Ako se prihvati da su postupci roditelja govorili o njima samima, a ne o vrijednosti djeteta, lakše je prevladati osjećaj zamjeranja i pokazati međusobnu empatiju.
Pritisak zbog uspjeha
Količina pritiska koji su roditelji vršili oko školskog uspjeha česta je tema neslaganja među braćom i sestrama. Mnogi roditelji vrše pritisak na djecu jer se nadaju da će ih to potaknuti na rad, no takav pristup lako može postati toksičan i izazvati suprotan učinak. Ako jedno dijete smatra da je drugo prolazilo bez ikakvih obaveza dok je ono bilo pod stalnim nadzorom, s vremenom se može razviti ogorčenost.
Mnogi se sjećaju da su za njih vrijedili drugačiji kriteriji nego za ostale, što je posebno izraženo ako su roditelji imali različita očekivanja ovisno o talentima djeteta. Čak i uz najbolje namjere, takve situacije mogu ostaviti trajne posljedice.
Raspodjela kućanskih poslova
Kućanski poslovi neizbježan su dio odrastanja. Iako ih djeca uglavnom ne vole, uče ih odgovornosti i samostalnosti, ali to je teško objasniti devetogodišnjaku koji mora iznijeti smeće.
Budući da djeca u pravilu ne vole obaveze, njihova percepcija često je iskrivljena. Lako mogu povjerovati da je njihova količina zaduženja nepravedna u usporedbi s drugima, zbog čega su sjećanja o tome tko je radio više ili teže poslove prilično nepouzdana.
Sjećanje na sreću
Istraživanja pokazuju da su ljudi s pozitivnijim sjećanjima na djetinjstvo u pravilu fizički i mentalno zdraviji. Međutim, ono što je za jedno dijete bilo pozitivno iskustvo, njegov brat ili sestra mogu pamtiti kao nešto što uopće nije bilo zabavno.
Čak i naizgled univerzalno sretni trenuci, poput obiteljskog izleta, za jedno dijete mogu biti vrhunac djetinjstva, dok drugo može pamtiti samo strah od vožnje u lunaparku. Iako ste vrijeme provodili zajedno, vaši karakteri, raspoloženja i osjetljivost utječu na konačnu bilancu dobrih i loših iskustava. Važno je znati da na osjećaje o djetinjstvu utječu i mnogi faktori koji nemaju izravne veze s obitelji.
Roditeljske svađe
Rijetkost je da djeca nikada ne vide roditelje kako se prepiru, a da je tako, ne bi bila pripremljena za stvarni svijet. Ipak, često i intenzivno svjedočenje svađama može dugoročno naštetiti mentalnom zdravlju djeteta. Odrasli situacije shvaćaju drugačije od djece.
Ono što djeca dožive kao svađu može biti znatno drugačijeg intenziteta od onoga kako su to doživjeli roditelji. Isto vrijedi i za braću i sestre. Neki možda uopće ne obraćaju pozornost na prepirke, dok drugi osluškuju svaku riječ. Razlika u godinama ovdje je bitan faktor jer starije i mlađe dijete nemaju istu sposobnost razumijevanja situacije.
Kršenje pravila
Braća i sestre često se ne slažu oko toga tko je rjeđe bio kažnjen, čak i kada su oboje kršili pravila. Rijetki će za sebe reći da su bili povlašteni i da su roditelji prema njima bili blaži. Ponekad su ljudi toga svjesni, pa im je to čak i smiješno.
Iako roditelji tvrde da su prema svima bili jednako strogi, istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da su roditelji stroži prema starijoj djeci. Ovo je jedna od točaka oko koje su braća i sestre vjerojatno u pravu, pogotovo ako je među njima veća razlika u godinama.
Različite kazne
Slično prethodnoj točki, nije neobično da se jedan brat sjeća strogih kazni, dok drugi smatra da su roditelji bili popustljivi. Budući da je svako dijete drugačije, ne postoji univerzalna formula za odgoj. Pametan roditeljski pristup uključuje prilagodbu posljedica, osobito ako je među djecom velika dobna razlika. Međutim, djetetu koje dobiva kaznu takav pristup može izgledati nepravedno.
Izgled obiteljske kuće
Svoja sjećanja često doživljavamo kao činjenice, pa nas može iznenaditi kada se brat ili sestra sjećaju kuće drugačije veličine ili u drugačijem stanju. Ipak, nije sve što pamtimo nužno istina.
Naš mozak može stvoriti lažna sjećanja ako je neki aspekt uspomene jači od drugog ili ako se ne sjećamo savršeno svakog detalja. Drugim riječima, kuća se nikada nije smanjila ili povećala; braća i sestre jednostavno nemaju istu sliku u glavi.
Obiteljske financije
Količina novca kojom obitelj raspolaže je činjenica, ali način na koji članovi obitelji doživljavaju financijsku situaciju potpuno je subjektivan. Ono što se jednom djetetu činilo kao obilje, drugome je moglo biti nedovoljno, ovisno o željama. Djeca obično razvijaju vlastite stavove o novcu između pete i desete godine i ne moraju nužno slijediti primjer roditelja.
Također imaju različite hobije. Ako jedno dijete voli odjeću iz trgovina rabljenom robom i uživa u crtanju, može odrasti s osjećajem da su imali svega napretek. Istovremeno, brat ili sestra koji su željeli jahanje i skupe traperice mogu smatrati da je obitelj bila siromašna jer si to nisu mogli priuštiti.
Roditeljska podrška
Kao što djeca osjećaju različit pritisak, tako mogu doživjeti i različitu razinu podrške. Način na koji su roditelji prisutni u životu djece trajno ih oblikuje, ali djeca tu podršku ne interpretiraju uvijek onako kako su roditelji namjeravali.
To što je jedan oblik podrške odgovarao starijem djetetu ne znači da je bio najbolji i za mlađe. Svatko ima drugačije potrebe i prihvaća ljubav na svoj način. Roditelji ne mogu biti savršeni, pa se podrška u nekim razdobljima mogla činiti nedosljednom, čak i ako im to nikada nije bila namjera.