KAŽU da su naša osobnosti oblikuje već u djetinjstvu, ali upravo zato je posebno ironično što se rijetkih stvari sjećamo iz najranije dobi. Taj se fenomen može primijeniti na gotovo sve ljude, a čak ima i službeni izraz - dječja amnezija. Kako odrastamo, zaboravljamo ljude, događaje, pa čak i mjesta koja smo posjećivali dok smo bili djeca.
Što je dječja amnezija i kada se javlja?
Dječja amnezija je nesposobnost odraslih da se prisjete detalja i događaja koji su im se dogodili prije četvrte godine. Neki su istraživači otišli još dalje i otkrili da djeca prije sedme godine mogu pamtiti "60% ili više događaja iz svojih ranih godina", dok su 9-godišnjaci mogli dosegnuti samo 40%. To im je omogućilo da shvate da se, dok prolazimo kroz različite faze razvoja, manje sjećamo onoga što mu je prethodilo.
Naša su sjećanja usko povezana sa sposobnošću govora
Jedna od teorija zašto ne pohranjujemo svoja dječja sjećanja jest da u to vrijeme nismo mogli verbalno komunicirati. Kad dohvatimo uspomenu, koristimo se riječima i možemo je opisati s puno pojedinosti, za što je potreban jezik. Većina beba ne govori punim rečenicama prije navršene druge godine pa jednostavno nisu u stanju stvoriti kohezivnu memoriju.
Razvoj mozga igra veliku ulogu
Kako odrastamo, naš mozak mora odraditi puno "dizanja teških tereta" pa je jedno istraživanje zaključilo da mozgovi, "kada su zauzeti uzgajanjem puno novih stanica, ne pohranjuju uspomene koje bi inače bile dugoročne". Uz to, ne možemo se ni fizički prisjetiti svakodnevnih događaja prije 3-4 godine jer naše epizodno sjećanje još nije krenulo. Zbog toga imamo apstraktne uspomene poput toga u koji smo park često išli, ali ne i u koju slastičarnu nas je mama jednom vodila.
Naši roditelji ozbiljno mijenjaju način na koji se prisjećamo određenih događaja
Drugo istraživanje sugerira da su naši roditelji sposobni promijeniti narativ našeg djetinjstva. Odnosno, mi se obično bolje sjećamo događaja koje naši roditelji smatraju važnima. Ovo isto istraživanje pokazalo je da se djeca različito sjećaju istog događaja nakon što su o njemu razgovarali sa svojim očevima, a različito ako su razgovarali s majkama.
Sve se svodi na ono što je na nas ostavilo trajni dojam
Dječji psiholozi kažu da u konačnici djeca zadržavaju uspomene ispunjene osjećajima, pozitivnim i negativnim. Ovo otkriće čak omogućava maloj djeci da svjedoče na sudu. Dakle, veće su šanse da ćete se moći prisjetiti ranog sjećanja koje za vas ima najveći značaj i pokreće snažan emocionalni odgovor, piše Bright Side.