Foto: 123rf
ŠTO god mislili o povezujućem roditeljstvu znajte da ono neće uništiti djecu. Neće od njih napraviti nesposobne male ljude, niti ih razmaziti. Ali hoće im činiti mnogo dobra. A tko još slučaj no nije čuo za pojam povezujućeg roditeljstva samo da vam objasnim da to nije neka velika stvar - to je odgoj u kojem se od prvog dana beba sluša malo više - prakticira se zajedničko spavanje, dojenje na zahtjev, ne pušta se bebu da puno plače i kasnije se uvode blage kazne s puno priče i jako malo discipliniranja.
To su osnove roditeljstva koje danas prakticiraju mnogi roditelji, ali je isto tako veliki broj onih koji ga smatraju lošim samim po sebi.
>>>Ugrožava li povezujuće roditeljstvo partnerski odnos između roditelja?<<<
"Mi o njemu nismo razmišljali, ono nam se jednostavno dogodilo s našom prvom bebom. Sada ih imamo četvero i prema onome što vidimo, naša su djeca ispala super. Daleko od toga da su idealna, ali su super, i ako to nije dokaz da povezujuće roditeljstvo ne stvara "razmažena, manipulativna bića koja ne znaju gdje im mjesto i gdje su im granice", onda ne znam kako to drugačije dokazati.", napisala je mama četvero djece i blogerica Huffington Posta Laura Hanby Hudgens.
"Kada kažem da nam se takav odgoj jednostavno dogodio, to doista i mislim. S prvom bebom nismo teoretski znali mnogo pa smo jednostavno djelovali onako kako nam se činilo najbolje. Zajedničko spavanje dogodilo se već nakon nekoliko noći kada sam shvatila da je meni lakše tako - da se bolje naspavamo i ja i beba. Dojenje na zahtjev učinilo mi se logično već od prvog dana s obzirom da nismo mogli ni uočiti nekakav ritam po kojem sam mogla biti sigurna da je beba sita ili gladna. Nošenje u slingu također se dogodilo usput - tako nam je oboma bilo lakše, a kada je beba broj 1 već bila dovoljno velika za normalnu komunikacija, a iza bebe jedan već su došle beba 2 i beba 3 - sasvim nam je bilo logično da ih sustavno učimo što je dobro, a što loše i da umjesto vike i discipline primijenimo blaži, i nama logičniji oblik odgoj, objašnjavanjem i ponavljanjem.
No, unatoč svemu tome što smo radili i za što smo mislili da je najbolje za nas i našu djecu, priznajem da sam svakodnevno negdje u podsvijesti vagala jesmo li se odlučili za dobru metodu. Jer ni naša djeca naravno nisu zlatna. Često sam znala pomisliti da smo ih možda malo previše vezali uz sebe. Da smo ih učinili puno ovisnijima o nama, u odnosu na neku drugu djecu koje viđamo, a priznajem - dobar dio grižnje savjesti stizao je u valovima zbog okoline koja nam je spočitavala naš odgoj. Okoline koja je ponekad dodatno pojačavala našu dilemu. Jer kada se samo sjetimo - itekako smo imali dileme. Naše prvo dijete nije se htjelo odvojiti od nas i silno je patio kada nije bio u našoj blizini. Drugo dijete nikako se nije htjelo naviknuti da spava samo, onda kada su na red već došli i beba 3 i beba 4. Dijete broj tri zato je stalno htjelo biti u našem krilu, a posljednji u nizu propričao je jako kasno. Možda zato smo što smo mu pružili sve prije nego je uopće naučiti tražiti nešto.
No, kada se danas osvrnemo na njihovo "povezano" djetinjstvo, sada kada je naše najstarije dijete već napustilo obiteljsko gnijezdo, a dijete broj 4 navršilo 12 godina, sada vidimo da su ispali skroz u redu. Sviđa nam se što smo s njima postigla, a iako ne mislim da je baš sve to zasluga povezujućeg roditeljstva, dio leži naravno i u njihovom karakteru i temeljnom obliku ponašanja koje su stekli promatrajući nas, ipak moram priznati da neke dugoročne dobre posljedice možemo zahvaliti upravo našoj metodi odgoja. I zato roditelji, ako ste i sami slični nama, a imate dileme, jer koji roditelj nema dileme, znajte - nije loše to što radite sa svojom djecom. Dugoročno gledano naša su djeca:
Ljubazna
Odgoj s blagim discipliniranjem temeljenim na puno razgovara, objašnjavanja i empatije moju je djecu učinilo empatičnijima i ljubaznima. Oni nisu savršeni, ali točno se vidi koliko se trude biti dragi, ljubazni i dobri prema drugima, koliko im je stalo do drugih.
Oni jesu neovisni
Jedna od najčešćih kritika koje smo mogli čuti tijekom odrastanje naše djece na principima povezujućeg roditeljstva tiče se upravo njihove samostalnosti, odnosno nesamostalnosti. I zato čisto da vam kažem - moja djeca jesu bila "privezana" uz nas dok su bili mali, ali danas na njima vidim jedino visoki stupanj samostalnosti i to zbog, smatram, visokog stupnja podrške koju dobivaju od nas.
Da, oni jesu nježni, u dobrom smislu te riječi
S obzirom da smo ih navikli na puno fizičke bliskosti, moram reći da su se naša djeca s vremenom malo udaljila od nas, znate, s vremenom su preselili u svoje krevete, svoje sobe i startali sa svojim životima, ali unatoč svojim sadašnjim godinama, i unatoč tome što se radi o dečkima, nikada nisu prestali tražiti naše društvo za maženje. Čak i sada kada su veliki puse su obavezan dio našeg dana, a svaki film počinje uzajamnim maženjem i traženjem najbolje poze u kojom ćemo uživati jedni uz druge. A koliko god nekome ovo možda zvuči nevažno, kada djeca malo odrastu svakoj će mami, vjerujete, nedostajati baš takvi trenuci nježnosti s djecom.
I dalje smo povezani - na zdrav način
Unatoč mišljenjima da roditelj ne bi trebao biti prijatelj svojoj djeci, moram priznati da kod nas to nije slučaj. Jer mi smo onaj tip roditelja koji je djecu naučio da se sve može riješiti razgovorom, empatijom i razumijevanjem i zato ne vidim dokaze da je loše biti takav "prijatelj" svojoj djeci. Kod nas je uvijek prisutna topla prijateljska atmosfera, s obostranim povjerenjem koje gradimo od njihovih početaka.
Oni su i međusobno jako povezani
Onako kako smo se prema njima ponašali ponaosob model je kojeg su oni sami neminovno primijenili i na svoj bratski odnos. Oni se doduše znaju i pošteno posvađati, potući, "zamrziti", ali u suštini, svaki takav konflikt završi brzo i prebrodi se zbog čiste ljubavi i međusobnog poštovanja.
Oni su sretni, a to je najvažnije
U svojim dugogodišnjim dilema znala sam se tješiti i drugom djecom, odnosno drugim obiteljima koji svoju djecu odgajaju sličnim principom, i znate li što smo i suprug i ja primijetili - djeca povezujućih roditelja doista se čine sretnijima od drugih. Sretnijima ne neki mirniji, zadovoljavajući način.
I da se razumijemo, ja sam mama, nisam ekspert za roditeljstvo, ali odgojem četvero djece sada znam da nismo pogriješili. Naša su djeca danas zadovoljna, poštuju nas i svijet oko sebe, ljubazni su i blagi, a opet toliko poletni kada se uzimaju za svoju stvar jer znaju da iza njih stoje roditelji koji će im pružati podršku, koji će im pomoći kada treba i maknuti se onda kada se moramo maknuti. Samostalnost je ono što ih danas sve skupa krasi unatoč mišljenju da su zbog povezujućeg roditeljstva trebali zauvijek ostati privezani uz nas. Daleko od toga."