Pismo gospodinu s blagajne: "Ja nisam zločesta mama, ja samo nemam prebijene da im kupim čokoladu!"

"OSJEĆALA sam se kao govno koje je htjelo pobjeći iz svoje kože, ali nisam imala kud. Izbora nažalost baš i nemam previše, ali drago mi je gospodine, i nadam se da ćete zapamtiti svoju lekciju koju vam je održao moj sin kada ste mene pred punom trgovinom optužili da sam zločesta mama koja svojim sinovima ne želi kupiti čokoladu. Naljutili ste čak i mog šestogodišnjeg sina kada vam je tako nevino odgovorio: "Moja mama nije nikada zločesta, ona samo nema novaca da nam kupi čokoladu!", ovako je započela pismo jedna naša čitateljica koja unatoč crnoj situaciji još nije došla do točke da bi javno vapila za pomoći, ali je jednostavno morala podijeliti s nama svoju priču kako bi ljudi koji ne razumiju što to znači nemati prestali zabadati svoj nos u tuđe stvari. Samo zato.  
 

"Nadam se da više nikada nikome iz nikakve fore nećete učiniti isto jer da ste se i ponudili da je vi kupite, moj ponos vam to ionako ne bi dao. 

Bilo je to neki dan, u trgovini u kojoj sam ja draga suseda, a moji sinovi uvijek rado viđeni gosti. Tu kupujem osnovno, za više ni nemam, a i ne treba nam. Imamo koliko imamo - dovoljno da nismo gladni. Čokolade, bombone, kinder jaja, čipseve i trešnje možemo nažalost zaboraviti. Jer i mi smo samo jedni od mnogih. Onih blokiranih. Onih s kojima se država i banke loptaju ko s ping pong lopticom, a vječito zabrinute službenice uvijek se narogušeno pitaju "Pa zašto svoje dugove niste namirili onda kada je trebalo? To vam je za doprinose? Imali ste obrt? Zašto niste plaćali doprinose? Zašto niste zatvorili obrt ako vam nije išlo?" 

Eh ga - išlo je toliko da se prehranimo, pa nismo imali državi za veeeliku čokoladu. 

Dakle, nisam imala onda, nemam ni sad, samo me onda nitko nije pritisnuo kamenim blokom kamata i ovrha pa smo se još pravili kao da imamo. Za najosnovnije. Stanarinu, nešto režija i životarenje do plaće na u međuvremenu nađenom honorarnom poslu. Sve dok uteg nije pao, omča se zategnula, a mi postali još veći čarobnjaci nego prije. 

Jer ako nam je prije bilo teško sklepati za ručak za dva dana od ukupno 17 kuna, sad to moramo napraviti s oko 3 kune. Mislite da je nemoguće? Nije. Čovjek preživi sve, izhendla najosnovnije, zaradi nešto na crno dok majka država okrene malo glavu. I da se. Tko je ikada bio u ovakvoj situaciji zna da se da. Ono - nigdar ne bu bilo da ne bu nekak bilo i tak to. Ali kada onda zaradite jednu ovakvu pljusku od potpunog neznanca koji nije imao loše namjere, samo jat ga, ne razumije niti će možda ikada razumjeti, onda suze nezaustavljivo krenu nizbrdo. 

Jer da, nitko drugi nije kriv za naše probleme, ali kada bi rješenje bilo barem malo fleksibilnije... 

Kada država barem ne bi imala milijun pravila koji nažalost nisu provedivi za svih 4 milijuna priča u Hrvatskoj, kada bi bankari imali barem mrvu suosjećanja, a ne da i od onih koji nemaju rade magarce za pultom gdje stranka njače 20 minuta da nema, a ona i dalje gluho nudi nove povoljne mogućnosti kreditiranja za koje ove jadno magare nema baš nikakav uvjet. 

Ili, da budem konkretnija. Da, divno je što ljudi u gabuli imaju mogućnost otvoriti zaštićeni račun s kojeg će im se skidati samo trećina primanja, samo što je sra... što zaštićeni račun mora biti baš tekući račun za sve oni koji imaju stalno zaposlenje i mogućnost primanja plaćice preko tekućeg računa. Jer kada ste honorarac jedino na što imate pravo je žiro račun koji ne može biti zaštićen ukoliko taj svoj honorar ne primate u njihovoj banci bar 80 godina (karikirano). U suprotnom, sav honorar od kojeg bi jedna magareća žrtva trebala platiti i zdravstveno i mirovinsko i stanarinu i kupit djetetu prokletu čokoladu ode državi jer je račun kao zdjelica meda ostao nezaštićen u brlogu gladnih medvjeda.

A odgovor banke glasi - žao nam je, ne možemo ništa učiniti. 

Baš taj odgovor čula sam i prošli mjesec kad su mi u drugoj banci odbili reizdati debitnu karticu koju imam godinama, otplaćujem godinama i živim od nje. Većini Hrvata to je poznati krug samofinanciranja kad svaki mjesec sretni date toj banci barem 100 kuna za kamate. Odbili su je reizdati, jer gospođo, niste baš uredno podmirivali svoja dugovanja. Znam da nisam. Dospijeće plaćanja je 23. u mjesecu, a plaća sjeda oko 29. I to je razlog? Paaaa - da. 

Ali nije to sve. Sve je to normalno dok vam ista ta banka ne ponudi jedno super novo rješenje: reprogram kredita da otplaćujete karticu koju su vam uzeli, ali oni su još toliko dobri pa nude i novu Master karticu! (U mislima je vidim kako joj se zacaklio zub na novom plastičnom rubu!) 

Sreća na mom licu trajala je jako kratko. Novu karticu? Uzeli ste mi plavu da bi mi dali rozu jer plavu nisam redovno otplaćivala pa očekujete da ću imati više sreće s rozom? Aha, da - pa vi samo želite da umjesto jednog velikog duga imam još jedan! Svaka čast banko, ali hvala, ne bih hvala. 

Ode ja radije na socijalno gdje nalazim na skroz isti pravilnik u koji se nažalost ne ukalupljujem. 

Pregrizla sam i to govno nekoliko puta i sve dok me susjeda nije uputila na baš tu i tu službenicu kojoj ćeš reći baš to i to, ali jat ga, ne pomaže ni takva štela. Ah, da, podstanari ste, ali niste prijavljeni na toj adresi (gazda to planira već godinama, ali nikako da iznađe vremena) teško da ćemo moći isposlovati umanjenje dugova za režije, ili nedo bog plaćanje istih. 

Mogli bismo i ovo i ono, da - svakako spadate u socijalno ugrožene obitelji. Da vidimo.... suprug još uvijek nema posao? Ne. Primanja imate? Da, ali ih nemam jer ih po novom popapa blokada. 

Ah, da. Hm. Bilo bi bolje da ih nemate. 

Ali imate pravo na jednokratnu pomoć, samo već smo malo tanki s budžetom, sad ćemo vidjeti da vam se isposluje barem par stotina kuna. Ali onda ne možete odmah isti mjesec tražiti isto! 

Hvala, ko da jeste. Ne znam koji da vam račun napišem pa da mi bar to uplatite, onaj zaštićeni tekući gdje mi sjeda samo dječji doplatak ili onaj s plaćom kojeg više ni medvjedi ne jedu. Bacili su zdjelicu, ispraznila se za 20 sekundi. A da čak ni jednu malu kocku čokolade nije ispljunula. 
 

I zbog svega toga, oprostite što sam svima vama zaplakala na ramenu, ali dragi gospodine, nemojte molim vas više nikada nikome na blagajni zapovijedati da djetetu kupi ovo ili ono.



Nemojte ni vi kupovati ništa. Gledajte svoja posla molim vas jer nikada, ali nikada ne znate što je ljudima u redu ispred i iza vas u glavi. I s čim se bore u svojim novčanicima. 
 

Vi stvarno niste krivi za moju situaciju, ali eto, okinuli ste me baš u najgorem trenutku. 

I zato sutra stanite u red, platite svoje i odite svojim poslom. I mi ćemo isto, ako ćemo uopće imati sredstava da posjetimo trgovinu.