Djeca koja odrastaju uz narcisoidne roditelje često se suočavaju s emocionalnim obrascima koji mogu utjecati na njihovu sliku o sebi i odnos prema drugima. Takvi roditelji obično stavljaju vlastite potrebe ispred dječjih, očekujući stalno divljenje, potvrdu i poslušnost. Njihove riječi nerijetko ostavljaju dubok trag jer se iza prividno bezazlenih rečenica krije poruka koja umanjuje djetetovu individualnost i emocionalnu sigurnost.
Prema savjetnicima za obiteljske odnose, način na koji roditelji komuniciraju s djecom često postaje osnova njihova samopouzdanja u odrasloj dobi. Dakle, ovo su neke od rečenica koje djeca narcisoidnih roditelja često slušaju.
Ova rečenica stvara kod djeteta osjećaj krivnje i odgovornosti za emocije roditelja. Djeca tada uče potiskivati vlastite potrebe kako bi "popravila" raspoloženje drugog. Različiti savjetnici upozoravaju da ovakav emocionalni pritisak stvara temelje za kasniji strah od sukoba i potrebu da stalno udovoljavaju drugima. S vremenom dijete gubi osjećaj gdje završava njegova odgovornost, a gdje počinju tuđe emocije.
Usporedbe unutar obitelji ostavljaju duboke posljedice na djetetov osjećaj vrijednosti. Ova rečenica šalje poruku da ono što dijete jest nije dovoljno dobro. Mnogi stručnjaci ističu da takve usporedbe stvaraju rivalstvo i trajnu sumnju u vlastite sposobnosti. Djeca koja ih često slušaju kasnije u životu teže razvijaju samopouzdanje i autentičnost.
Ova izjava zvuči kao podsjetnik na roditeljsku žrtvu, ali zapravo potiče osjećaj dužnosti i emocionalni dug. Dijete počinje vjerovati da mora stalno dokazivati zahvalnost i da ljubav treba zaslužiti. Iza takvih rečenica često se krije potreba roditelja za kontrolom i potvrdom, a ne iskrena briga. Takav odnos sprječava dijete da razvije zdravu neovisnost.
Iako se može činiti kao izraz ljubavi, ova rečenica kod djeteta izaziva strah i ovisnost o roditelju. Ona poručuje da vanjski svijet nije sigurno mjesto i da će bez roditeljske prisutnosti biti odbačeno. Takve izjave često sprječavaju emocionalno odvajanje i stvaranje samopouzdanih odnosa u odrasloj dobi. Dijete tako uči poistovjećivati ljubav s kontrolom.
Odbacivanje dječjih emocija stvara dubok osjećaj nesigurnosti i zbunjenosti. Kada roditelj umanjuje osjećaje, dijete uči da njegova emocionalna iskustva nisu važna. Stručnjaci ističu da to može dovesti do problema u izražavanju emocija i do sklonosti povlačenju. S vremenom, dijete počinje sumnjati u vlastitu percepciju stvarnosti.
Način na koji roditelji razgovaraju s djecom oblikuje njihovu emocionalnu stabilnost i sposobnost povezivanja s drugima. Prepoznavanje ovih rečenica prvi je korak prema prekidanju obrasca koji se može prenositi iz generacije u generaciju.