Roditelji vole svoju djecu. Od trenutka kada se dijete rodi, većina roditelja obećava sebi da će ga štititi i učiniti sve kako bi im život bio što bolji. No voljeti dijete i pokazati mu tu ljubav nisu isto. U svakodnevnoj žurbi nije uvijek lako znati kako iskreno i djelotvorno izraziti tu ljubav, osim riječima.
Životne okolnosti, stres i osobna iskustva često ometaju roditelje u tome da uvijek postupaju najbolje. Ipak, postoji nekoliko jednostavnih i svakodnevnih ponašanja kojima se djetetu može jasno pokazati da je voljeno i sigurno, i kad mu to izravno ne kažete.
Savjetnica za osobni razvoj Mitzi Bockmann ističe da djeca žele biti saslušana, ne samo da ih se čuje, već i razumije. Kada su njezina djeca bila mala, njihova je kuća uvijek bila puna njihovih prijatelja. Tek kasnije je shvatila da razlog nije bio u kolačima koje je pekla, već u tome što ih je znala slušati.
Djeca često imaju puno toga za reći, no odrasli su zaokupljeni vlastitim problemima i obavezama pa često ne čuju ono najvažnije. Iako dio dječjih priča može djelovati nebitno, ponekad se u jednoj rečenici krije ono što zaista trebamo čuti.
Biti prisutan, odložiti mobitel i usmjeriti pažnju na dijete, to je jedan od najvažnijih znakova ljubavi.
Bockmann podsjeća na vlastito djetinjstvo, kada su djeca imala više slobode, odlazila bi van, igrala se satima, padala, prljala se i učila kroz igru. Današnja djeca često su prezaštićena i preopterećena aktivnostima, što kod mnogih stvara tjeskobu i osjećaj pritiska.
Važno je dopustiti djeci da osjete slobodu bez stalne kontrole. Da voze bicikl do prijatelja, padnu i ustanu, sami otkrivaju svijet. Takva iskustva ključna su za razvoj samopouzdanja i snalažljivosti.
Roditelji se i dalje mogu uključiti, pružiti sigurnost, podršku i prostor za igru, ali bez potrebe da sve nadziru.
U svom radu, Mitzi Bockmann često susreće roditelje koji u trenucima dječjeg bunta reagiraju nezrelo, povrijeđeno ili ljutito. Navodi primjer majke koja je burne ispade svoje kćeri doživljavala osobno, umjesto da ih vidi kao znak da dijete prolazi kroz emocionalne teškoće.
Djeca trebaju mirnog, suosjećajnog i stabilnog roditelja, osobu koja zna prepoznati što im stvarno treba. Umjesto da reagiramo jednako nezrelo, Bockmann savjetuje da odgovorimo strpljenjem i nježnošću. To ne znači popuštanje, već pružanje osjećaja sigurnosti u kojem se dijete može smiriti i razvijati emocionalnu stabilnost.
Jedno osobno iskustvo snažno je oblikovalo Mitzi Bockmann, nakon diplome, dok je s ocem razgovarala o budućnosti i svojim planovima, on joj je rekao: "Mislim da ćeš imati prosječan život."
Iako je rečenica bila jednostavna, ostavila je trajan trag i utjecala na njezino samopouzdanje. Upravo zato naglašava koliko je važno podržavati snove djece, čak i kad nam se čine nerealnima.
Roditeljska vjera u dijete daje mu snagu da vjeruje u sebe. Studije potvrđuju da roditeljska podrška izravno potiče razvoj otpornosti i samopouzdanja. Nasuprot tome, nedostatak podrške može dovesti do osjećaja nesigurnosti i tjeskobe.
Bockmann ističe da su njezina djeca oduvijek znala kako će ih staviti na prvo mjesto. To je ponekad značilo žrtvovati karijeru, partnerske odnose ili osobne planove, ali zauzvrat su dobila neprocjenjiv osjećaj sigurnosti, spoznaju da se na svoju majku uvijek mogu osloniti.
Za dijete, ta vrsta sigurnosti temelj je emocionalnog zdravlja. Roditeljska prisutnost, ne samo fizička nego i emocionalna, daje djetetu stabilnost koja mu je potrebna da se razvije u samopouzdanu osobu.