RODITELJI najčešće djeluju iz najbolje namjere, ali određeni obrasci ponašanja mogu s vremenom ozbiljno narušiti djetetovo povjerenje u sebe. Umjesto da ih ojačaju, djeca se pod utjecajem tih navika mogu osjećati nesigurno, nevoljeno ili nedovoljno vrijedno. Evo koje roditeljske navike stručnjaci prepoznaju kao posebno štetne za razvoj djetetovog samopouzdanja, prema stručnjacima s The Times of India.
Pristup poznat kao "stroga ljubav" temelji se na uvjerenju da je strogoća najbolji način da se dijete pripremi za život. Iako ponekad može biti koristan, dugotrajno uskraćivanje pohvale i topline kod djeteta može stvoriti osjećaj neprihvaćenosti i nesigurnosti. S vremenom dijete može početi vjerovati da nije vrijedno ljubavi ako ne ispunjava visoke zahtjeve.
Roditelji često misle da će usporedbe s drugom djecom potaknuti njihovo dijete da se potrudi više. No u stvarnosti takvo ponašanje često izaziva suprotan učinak – dijete se osjeća manje vrijedno, njegovi uspjesi gube na važnosti, a motivacija opada. Usporedbe rađaju sumnju u vlastite sposobnosti.
Zaštitnički odnos prema djetetu prirodan je, ali kada preraste u stalno "spašavanje" od problema, dijete ostaje uskraćeno za priliku da razvije otpornost i samostalnost. Ako nikad ne nauči kako se nositi s neugodnostima, teško će se snaći u stvarnim životnim situacijama.
Korištenje riječi poput "uvijek" i "nikad" kad opisujete djetetovo ponašanje može dugoročno naštetiti njegovoj slici o sebi. Izrazi poput "ti to nikad ne možeš" ili "uvijek sve pokvariš" šalju poruku da je greška dio njihove osobnosti, a ne nešto što se može promijeniti, prenosi The Times of India.
Djeca imaju pravo na vlastita mišljenja i osjećaje. Kada ih roditelji sustavno ignoriraju uz opravdanje da "znaju bolje", šalju poruku da njihovo iskustvo nije važno. Umjesto toga važno je slušati ih i poticati razvoj njihove intuicije i osobne odgovornosti.
Visoka očekivanja mogu motivirati dijete, ali samo ako su realna i usklađena s njegovim mogućnostima. Kada se očekuje savršenstvo, a dijete to ne može ispuniti, razvija se osjećaj neuspjeha, tjeskobe i straha od pogreške. Dugoročno to može narušiti sliku o sebi.
Roditelji koji pokušavaju upravljati svakim aspektom ponašanja djeteta mogu izazvati otpor, pa čak i emocionalno udaljavanje. Umjesto da djeci namećemo odluke, bolje je djelovati kao uzor i partner jer upravo kroz vlastite izbore djeca uče odgovornost.
Neki roditelji nesvjesno pokušavaju nadoknaditi propuštene prilike tako što usmjeravaju dijete prema vlastitim neostvarenim snovima. No kada se djetetove želje sustavno zanemaruju, narušava se njegov identitet i sloboda izbora. U konačnici dijete se može osjećati otuđeno i emocionalno distancirano od roditelja.