Foto: Facebook
NAŽALOST - svima nama ponekad treba jedan tupi udarac, jedna bolna priča koja će nas nagnati da svoju djecu ne ispuštamo iz zagrljaja i volimo ih na najjače.
Kada vidimo koliko smo sretni i koliko moramo biti sretni samo zato što su nam djeca zdrava. Iako to svi mi kao roditelji i osjećamo, jako često zaboravimo biti zahvalni baš na tome, na toj "sitnici" koju tako često znamo smesti s uma.
Da ovu mamu pitate, ona bi sve, baš sve mijenjala za novi život svog tako hrabrog sina.
Dva mjeseca su prošla...
"Dva mjeseca su prošla otkako u našim životima više nije i nikada više neće biti kao prije. Dva mjeseca otkako smo doznali dijagnozu - da je infekcija debelog crijeva zapravo nešto puno gore. Dva mjeseca otkako sam uživala u njegovom zagrljaju, u njegovim pusama, njegovim "volim te mama" razgovorima.
Kada mu se stanje nije poboljšavalo znala sam, točno sam znala da tu nije u pitanju samo obična infekcija. A znam i da je on to isto već tada znao.
Početkom veljače doznali smo da se njegovo stanje neće popraviti. Čak i nakon velike operacije metastaze su širile kao otvorena vatra, a tumori su izrasli čak i na njegovim bronhijama i stiskali su mu srce.
Cijeli je liječnički tim plakao skupa s nama kada su nam rekli da su ovo njegovi posljednji dani.
Dugo sam skupljala hrabrost da prihvatim tu činjenicu, da mu te posljednje dane učinim najboljima što mogu, a na koncu - on je sve shvaćao. On je bio taj koji je govorio koliko nas voli, on je bio taj koji je unatoč svoje tek 4 godine bio toliko hrabar i toliko velik u svojim nastojanjima da ode dostojan svoje hrabrosti.
Dugo mi je trebalo da prihvatim
Dugo mi je trebalo da nešto napišem o njegovim posljednjim danima, ali vrijeme je da vam kažem nešto o veličini te djece, tih malih velikih heroja kakav je bio naš Nolan.
Urezao mi se u pamćenje taj jedan veliki razgovor.
Ušla sam u sobu, a on je sjedio u maminoj omiljenoj crvenoj stolici i gledao crtiće na svom tabletu. Tada je već tako teško disao.
Prišla sam mu nježno.
Ja: "Dragi, jako te boli kada dišeš, ha?"
Nolan: "Paaa... da."
Ja: "Boli te sve, zar ne?"
Nolan (gleda dolje): "Da."
Ja: "Znam, rak je baš sranje. Ali ti se ne moraš više boriti."
Nolan (odjednom ozaren): Ne trebam? Ali ja se želim boriti zbog tebe mamice!"
Ja: "Ne mali moj! Je si li se ti cijelo vrijeme borimo samo zbog svoje mame?"
Nolan: "Pa da!"
Ja: "Nolan Ray, a je l' ti znaš što je mamin zadatak?"
Nolan: "Da mene čuvaš i da ja budem siguran."
Ja: "Da dragi. Ali mama to više nažalost ne može učiniti. Jedino što ti sada može pružiti sigurnost je raj."
Nolan: "To znači da ću otići u raj i tamo se igrati sve dok mi ti ne dođeš. zar ne? Doći ćeš mi?
Ja: "Naravno da ću ti doći! Pa ne možeš se svoje mame tek tako riješiti!"
Nolan: "Hvala ti mamice!"
Isti taj dan Nolan je imao popunjen raspored u bolnici, ali smo htjeli na večer odvesti kući, da još koju noć uživa s nama. Ali on jednostavno više nije imao snage. Samo me blago pogladio po ruci i rekao - Sve je ok mama. Ostanimo ovdje, nije problem." - moj četverogodišnjak je jednostavno bio i ostao heroj koji je čini sve samo da nama olakša svoje posljednje dane.
Sve je činio da nas utješi
U narednih 36 sati Nolan je uglavnom prespavao, a kada je bio budan uživali su zajedno gledajući crtiće i igrajući se - pokušavali smo se smijati cijelo vrijeme, čak i kada nam je točno i precizno opisivao kakav pogreb želi, koga želi na njemu, kako želi da dođemo odjeveni. Smijali smo se čak i kada nam je ozbiljno pričao što sve ostavlja iza sebe i kome što točno ostavlja. Čak je i rekao kako želi da ga pamtimo. Naravno, želio je da ga pamtimo kao policajca, ne sigurno kao bolesnog dječaka.
U 9 ujutro, nekoliko sati prije nego što je umro, pokušala sam ga nagovoriti na tuširanje. To sam htjela učiniti ja, ali on je ipak odabrao nekog drugog tko će mu pomoći, a meni rekao da ja samo sjedim tamo, da me može gledati. Ostavila sam ga samo na sekundu, rekla mu da ću odmah doći, ispratio me velikim osmjehom no sekundu čim su se vrata za mnom zatvorila on je zaklopio oči i ostao ležati i iste sekunde zaspao dubokim, posljednjim snom.
Posljednje ohrabrenje
Čim sam ušla u sobu, znala sam. Cijeli tim ga je okružio, svi su plakali, ali i hrabrili me da Nolan sada više barem ne pati. Rekli su mi da su mu pluća otkazala i da njegov organizam dobiva sve manje kisika. Nisam izdržala. Skočila sam na krevet i primila ga u svoje naručje. Počela sam mu pjevušiti u uho "You Are My Sunshine" misleći da je gotovo. Ali onda se moj hrabri borac promeškoljio. Još jednom je širom otvorio oči, teškom mukom uhvatio zrak i posljednji put me ohrabrio riječima "Volim te mama!"
I tako je otišao. Moj hrabri borac koji je u svoje četiri godine života proživio toliko toga, koji je učinio toliko toga za sve nas, mala duša koja je do posljednjeg daha pokazala svu svoju hrabrost i veličini da ne mogu, a da se ne zapitam što je sve u životu mogao dostići da je ostao među nama.
Bio je hrabriji od mene, u svakom slučaju. Hrabriji čak i ov ovih trenutaka kada me nije želio pustiti ni sekunde samu, čak i kada sam se tuširala on je bio tu, čuvao svoju mamu.
Hrabriji od mene u svakom slučaju jer ja sam sada ta koja se boji otići na tuširanje sama. Bojim se jer znam da me on više ovdje ne čeka. Taj mali savršeni dečko koji je želio sve učiniti za svoju mamu.", napisala je shrvana mama i tako svima koji su pratili posljenje mjesece hrabrog malog Nolana dala do znanja kakav je heroj napustio ovaj svijet."
I znamo da sada otirete oči i jedino o čemu razmišljate je kako da što prije čvrsto zagrlite svoju djecu.