MAMAMA je dosta. Nisu umorne, nisu preopterećene, nisu uznemirene. Dosta im je. Djeca se tijekom pandemije šalju u izolaciju zbog slučajeva zaraze koronavirusom u vrtićima ili školama. Ravnoteža između poslovnog i privatnog života postala je nemoguća dok pokušavaju biti prisutne na Zoom sastanku, a dijete plače ili bebi treba promijeniti pelenu. Nije ni čudno da su neke mame jednostavno poželjele zavrištati. A u četvrtak navečer upravo su to i učinile.
Predvođene Sarah Harmon iz Charlestowna, 20-ak žena okupilo se na igralištu srednje škole u Charlestownu kako bi grupno vrištale i otpustile sve kočnice.
"To je upravo ono što mi treba", rekla je Ashley Jones, majka trogodišnjeg dječaka, pa dodala: "To je sigurno mjesto, na kojem si okružen ljudima koji se osjećaju isto kao i ti jer imaju dijete koje se ne može cijepiti."
Ovo je drugi put da je Harmon predvodila grupu žena koja vrište. Prvi put je to organizirala u ožujku 2021.
"Bila je iznimno hladna noć, ali ljudi su ipak izašli. Vrištale smo iz sveg glasa, a onda smo se zagrlile i otišle veselo svaka svojim putem. To je djelovalo prilično ljekovito", ističe Harmon.
"Mame i moje klijentice pričaju mi o svojim borbama. To kulminira intenzivnim bijesom, a nemamo ga kako ispoljiti. Biti mama, posebno novopečena, teško je čak i u normalnim vremenima", smatra.
Okupljene žene na srednjoškolskom igralištu rekle su da osim bijesa već dvije godinu osjećaju i tugu, ogorčenost, izoliranost, usamljenost, tjeskobu i gubitak spontanosti. Zato su došle na sredinu terena i formirale krug. Harmon im je rekla da duboko udahnu, a onda vrisnu, a potom i izgovore sve psovke koje im padnu napamet.
Tijekom posljednje runde vrištanja organizirale su i malo natjecanje u tome koja će najduže vrištati, a čast je pripala Jessici Buckley.
"Osjećala sam se bolje. Nestala je praznina, a javio se osjećaj pripadanja zajednici. Imati dvoje djece koja nisu dovoljno stara da se cijepe je frustrirajuće. Osjećam se kao da smo ostali zaboravljeni u svemu ovome. I najgore je što se svemu ne nazire kraj", kaže Buckley.
Nakon što su završile s vrištanjem, žene su se fotografirale, zagrlile i nasmijale jedna drugoj, a onda krenule kući. Barem nakratko su imale osjećaj koji je mnogima od nas trenutno potreban, osjećaj pripadnosti zajednici.