Sve veća popularnost nježnog roditeljstva dovela je do novog pojma u odgoju: koregulacije. Ona se odnosi na odraslu osobu koja pomaže djetetu da umiri vlastite emocije tijekom stresnog događaja. Nježno roditeljstvo od roditelja zahtijeva koregulaciju, što znači pružanje empatije i modeliranje smirenosti. Prema dječjim psiholozima, djeca koja se mogu bolje nositi sa svojim emocijama, vjerojatnije će biti otpornija i uspjeti u stresnim okruženjima.
Koregulacija, za razliku od korenja, prilagođava se djetetu na njegovoj razvojnoj razini, objasnila je dječja psihologinja Mona Delahook za CNBC Make It.
"Sposobnost prihvaćanja razočarenja i nepredvidivosti vrlo je dug razvojni proces koji većina djece nema dok ne odrastu", istaknula je Delahook.
Ako se naša djeca ljute zbog toga što ne smiju naručiti desert u restoranu, moglo bi se činiti kao da su nezahvalna ili drska. Međutim, ono što se zapravo događa jest da ona još nemaju vještine nositi se s razočaranjem.
Dječja psihologinja podijelila je tri savjeta koji mogu pomoći roditeljima u prakticiranju koregulacije.
1. Prvo se smirite.
Kako bismo pomogli svojoj djeci da se samoreguliraju, to moramo učiniti sami, rekla je psihologinja Aliza Pressman. Djeca "posuđuju naš živčani sustav", kaže Pressman. Bilo da upravljamo svojim ponašanjem ili ne, djeca će slijediti naš primjer.
Prije nego što reagiramo na frustrirajuću situaciju, trebamo udahnuti te zatim smireno odgovoriti.
"Sve dok vašu djecu ne progoni medvjed, možete zastati i odlučiti kako želite odgovoriti. Čineći to, pomažete im razvijati samoregulaciju", pojasnila je Pressman.
2. Pristupite djeci mirnim tonom.
Ako vičemo i izgledamo ljuto, to često pojačava emocije kod djece.
"Umjesto da samo odete ili ih opomenete zbog njihove reakcije, odvojite nekoliko minuta za 'koregulaciju' i svojim glasom, izrazom lica i emocijama pokažite nježan, brižan pristup", savjetuje Delahooke.
To bi moglo značiti korištenje umirujućeg tona ili ublažavanje izraza lica kako bismo pokazali da je naše raspoloženje stabilno.
3. Priznajte njihove emocije, zatim ponovno postavite granicu ili pravilo.
Prepoznavanje i imenovanje dječjih osjećaja može im pomoći da se počnu samoregulirati.
Delahook tvrdi: "Kada razočaranje dobije suosjećajnu pažnju, odgovor djetetova mozga i tijela na stres smanjuje se. Brižna prisutnost odrasle osobe mijenja način na koji djetetovo tijelo i mozak reagiraju na stres."
Ipak, važno je napomenuti da je cilj koregulacije umiriti dijete. To ne znači popuštanje u njihovim zahtjevima.
Na primjer, možemo reći: "Desert je jako dobar i razumijem zašto ga želiš, ali večeras ga nećemo dobiti." ili "Znam da je buđenje za školu teško i da si umoran, ali moraš ustati iz kreveta."
"Možete biti čvrsti, postaviti granice i ograničenja te pružiti emocionalnu sigurnost u isto vrijeme", zaključuje Delahooke.