RAZGOVOR s tinejdžerom često može izgledati kao hodanje po tankoj žici. Povlačenje u sebe, jednosložni odgovori i tvrdnje da je sve u redu, čak i kad nije, dio su tog turbulentnog razdoblja. No, ključno je zapamtiti da se adolescenti suočavaju s intenzivnim emocijama koje ni sami još ne razumiju, pa im je teško o njima govoriti. Najbolji put nije pritisak, nego strpljenje i stvaranje sigurnog prostora u kojem mogu biti ranjivi, piše Times of India.
Tinejdžeri se rijetko otvaraju tijekom namjernih, ozbiljnih razgovora "oči u oči". Mnogo lakše govore o sebi u opuštenim, svakodnevnim okolnostima koje ne djeluju kao ispitivanje. To može biti:
Takvi trenuci omogućuju im da se osjećaju manje izloženima i sigurnije podijele ono što ih muči. Redovito stvaranje tih "malih prozora" za povezivanje gradi emocionalnu sigurnost - temelj za iskren dijalog.
Kada vam se tinejdžer napokon povjeri, vaša reakcija određuje hoće li vam se ponovno otvoriti. Najvažnije je ne nuditi im odmah rješenja, umanjivati njihove osjećaje ili reagirati kritikom ili šokom.
Umjesto toga, potvrdite njihovu emociju i dopustite im da osjete da ih razumijete. Kratke rečenice poput: "Razumijem zašto se tako osjećaš", "To stvarno mora biti teško", "Tu sam za tebe" - pokazuju da ste siguran oslonac, a ne dodatni izvor stresa. Cilj je slušati bez predrasuda, više kao podržavajući sugovornik nego kao roditelj koji odmah mora popraviti situaciju.
Ako tinejdžer ne želi razgovarati, nemojte inzistirati. Pritisak ih samo dodatno zatvara. Umjesto toga, ponudite podršku jednostavnom rečenicom: "Kad god budeš spreman razgovarati, tu sam."
Povjerenje se gradi postupno. Kad tinejdžeri shvate da ih slušate bez osude, poštujući njihove granice i ritam, počinju se otvarati jer žele, a ne jer moraju. Tada vas počinju doživljavati ne samo kao roditelja, nego i kao osobu kojoj se mogu iskreno povjeriti.