Potaknuti djecu da se otvore i podijele što se događa u njihovim životima može biti pravi izazov za roditelje. Djeca koja daju kratke odgovore, izbjegavaju kontakt očima ili se čine pretjerano željnima udovoljiti možda zapravo skrivaju svoje prave osjećaje, često iz straha od osude, kazne ili nerazumijevanja.
Stručnjaci ističu da je za iskrenu komunikaciju ključno stvoriti sigurno okruženje u kojem će se dijete osjećati saslušano i prihvaćeno, a to se gradi ustrajnošću i smirenim pristupom, piše Parents.com.
"Jedna od najčešćih rečenica koju čujem od roditelja jest: 'Samo želim da moje dijete razgovara sa mnom' ili 'Htjela bih se osjećati povezanije sa svojim djetetom'", kaže Viviana McGovern, licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja i izvršna direktorica centra Full Vida Therapy.
No, djeca se neće otvoriti samo zato što to od njih tražimo. "Da bi to učinila, moraju se osjećati emocionalno sigurno", objašnjava McGovern. Taj osjećaj sigurnosti proizlazi iz djetetova uvjerenja da će, kada se povjeri, naići na podršku, a ne na osudu. "Emocionalna sigurnost ne gradi se samo tijekom 'velikih razgovora', već u malim, svakodnevnim trenucima", dodaje ona.
Postoje jasni pokazatelji da se dijete možda ne osjeća dovoljno sigurno za otvorenu komunikaciju. Prema riječima Viviane McGovern, ti znakovi uključuju često povlačenje ili odgovore od jedne riječi, neuobičajenu nervozu u vašoj blizini, dijeljenje isključivo površnih informacija te povjeravanje vršnjacima, učiteljima ili drugim odraslima umjesto vama.
Victoria Grinman, psihoterapeutkinja i osnivačica tvrtke Growing Kind Minds, dijeli te znakove na očite i suptilnije.
Neki znakovi su vrlo prepoznatljivi. Dr. Grinman navodi da tu spadaju zatvaranje i odbijanje komunikacije, ignoriranje, laganje, nedostatak angažmana u razgovoru i izbjegavanje kontakta očima. Ponekad će dijete skretati s teme koristeći sarkazam, humor ili glumeći ravnodušnost.
S druge strane, nisu svi znakovi emocionalnog povlačenja tako očiti. Neka djeca, umjesto distanciranja, postaju pretjerano poslušna, teže perfekcionizmu ili pokazuju iznimnu želju da udovolje roditeljima. "Takvo ponašanje ne znači nužno da imate 'lako dijete', već da se ono boji da će vas razočarati", opisuje dr. Grinman.
Kada se djeca tako ponašaju, roditelji se s pravom pitaju zašto. Uzrok često leži u obrascima uspostavljenima još u ranom djetinjstvu. "Djeca rano nauče jesu li njihove emocije dočekane sa znatiželjom ili s ispravljanjem", kaže dr. Grinman. "Ako dijete osjeti da ranjivost nailazi na kritiku, pokušaje 'popravljanja', kaznu ili čak preopterećenost roditelja, može nesvjesno odlučiti da je sigurnije zadržati stvari za sebe."
McGovern se slaže i dodaje da djeca oklijevaju jer se boje reakcije roditelja. "Mogu se brinuti da će biti odbačeni, kažnjeni ili neshvaćeni", kaže ona. Naglašava da problem nisu samo grube reakcije, već i one dobronamjerne.
"Čak i odgovori poput prebrzog davanja savjeta ili pokušaja rješavanja problema mogu ih natjerati da se zatvore, pogotovo ako im u tom trenutku to nije bilo potrebno", objašnjava. Naposljetku, neka djeca jednostavno nemaju razvijen emocionalni vokabular kojim bi imenovala i izrazila svoje osjećaje.
Ako želite potaknuti dijete na razgovor, dr. Grinman savjetuje da se prvo usredotočite na sebe. "Ako roditelj ne može vladati vlastitim osjećajima, djetetu će se biti teško smiriti uz njega", objašnjava. "Često roditelji i djeca ulaze u scenarij uzajamne eskalacije umjesto uzajamnog smirivanja, što na kraju sve ostavlja bez osjećaja povezanosti."
Prije nego što započnete razgovor, provjerite vlastiti ton, držanje i disanje. Zapitajte se jeste li dovoljno smireni da prihvatite ono što će dijete reći, bez osuđivanja ili panike. Nakon što se pripremite, dr. Grinman preporučuje sljedeće korake:
Stvorite rituale koji potiču povezanost, poput razgovora tijekom vožnje, prije spavanja ili zajedničkog kreativnog vremena. Otvorite prostor za djetetove osjećaje bez pritiska da se odmah povjeri. Možete reći nešto poput: "Ne moraš razgovarati prije nego što budeš spreman. Samo želim da znaš da sam tu za tebe kad budeš."
Pomozite djetetu da imenuje svoje osjećaje bez osjećaja srama. Potvrdite njegove osjećaje bez osuđivanja, na primjer: "To zvuči frustrirajuće" ili "I ja bih bio tužan da se to dogodilo." Priznajte svoje pogreške. Ako ste u prošlosti reagirali na način koji nije bio poticajan, ispravite to. Recite: "Shvaćam da te ponekad prekidam ili pokušavam prebrzo riješiti stvari. Želim biti bolji u tome."
Važno je znati da se s ovim izazovima ne morate nositi sami. Ako je vaše dijete neprestano povučeno, emocionalno reaktivno, otupjelo ili pokazuje znakove tjeskobe ili depresije, vrijeme je da potražite pomoć stručnjaka. "Neutralna treća strana s iskustvom na ovom području može pomoći djeci da izraze svoje emocije i ojačaju odnos roditelja i djeteta", savjetuje McGovern.
Također, imajte na umu da je komunikacija dvosmjerna ulica i da terapija često koristi i samim roditeljima, pogotovo ako ih djetetova šutnja ili stil komunikacije frustriraju ili ne znaju kako reagirati. "Terapija može pomoći objema stranama da se ponovno povežu na zdravije i sadržajnije načine", zaključuje McGovern.