Sve se češće govori o takozvanoj "staklenoj djeci", no mnogi nikada nisu čuli za taj pojam. Ne radi se o službenoj dijagnozi, već o izrazu koji opisuje djecu koja odrastaju uz brata ili sestru s ozbiljnim zdravstvenim, razvojnim, psihičkim ili bihevioralnim teškoćama. Budući da jedno dijete zahtijeva više pažnje i skrbi, potrebe drugoga često ostanu u sjeni, piše HuffPost.
Stručnjaci ističu da roditelji u takvim situacijama najčešće daju sve od sebe, no svakodnevne obveze, liječnički pregledi, terapije i stalno rješavanje kriza mogu dovesti do toga da dijete koje ne stvara probleme dobiva manje pažnje nego što mu je potrebno.
Obiteljska terapeutkinja Danielle Peters objašnjava da takva djeca često nauče potiskivati vlastite osjećaje i potrebe. S vremenom mogu razviti uvjerenje da su njihove želje manje važne od tuđih te da pomoć trebaju tražiti tek kada je situacija ozbiljna.
U nastavku izdvajamo tri znaka koja mogu upućivati na to da ste odrasli kao "stakleno dijete".
Stalno stavljate druge ispred sebe
Prvi znak je sklonost zanemarivanju vlastitih potreba, čak i u odrasloj dobi. Ljudi koji su odrasli u takvom okruženju često imaju osjećaj da nisu dovoljno važni ili da ne bi trebali opterećivati druge svojim problemima. Čak i kada im je potrebna pomoć, radije će šutjeti nego tražiti podršku.
Pretjerano ste samostalni
Drugi znak je izražena neovisnost. Budući da su odmalena naučili brinuti se sami o sebi, mnogima je teško prihvatiti pomoć drugih. Nerijetko imaju osjećaj da sve moraju riješiti sami i da je traženje pomoći znak slabosti.
Lakše vam je brinuti se za druge nego za sebe
Treći znak je snažna potreba da pomažete drugima, dok vlastite potrebe ostavljate po strani. Mnogi su još kao djeca preuzimali dio odgovornosti u obitelji ili pomagali roditeljima, zbog čega su razvili izraženu empatiju, ali i naviku da sebe stavljaju na posljednje mjesto.
Kako se nositi s posljedicama takvog odrastanja?
Stručnjaci naglašavaju da prvi korak prema promjeni počinje prihvaćanjem činjenice da su i vaše potrebe važne. Traženje pomoći, postavljanje granica i razgovor s bliskim osobama ili terapeutom mogu pomoći u mijenjanju obrazaca ponašanja usvojenih u djetinjstvu.
Iako odrastanje uz brata ili sestru s velikim izazovima može ostaviti emocionalne posljedice, ono često razvija i osobine poput empatije, razumijevanja i suosjećanja prema drugima. Važno je, međutim, ne zaboraviti da ljudi koji su cijeli život brinuli o drugima zaslužuju jednaku brigu i pažnju prema sebi.