Romantične veze često u sebi nose obrasce iz djetinjstva. Dva temeljna straha koja unosimo u odrasle odnose prisutna su još prije nego napustimo dom. Jedan od njih postaje primaran, dok drugi ostaje u pozadini, a upravo izbor partnera često odražava taj sekundarni strah.
Prema terapeutu, savjetniku i psihologu Paulu Dunionu, dva straha koja oblikuju gotovo svaku ljubavnu vezu uključuju:
"Ti se strahovi razvijaju u obiteljima koje naginju ka prevelikoj povezanosti ili udaljenosti. U obiteljima s pretjeranom povezanošću granice su tanke, naglasak je na zajedništvu i ugađanju drugima, pa djeca kasnije u vezama često nose strah od gubitka sebe ili od napuštanja. U udaljenim obiteljima vrijednosti se temelje na samostalnosti i slobodi, a odrasla djeca iz takvih okruženja u vezama mogu nositi bilo koji od ova dva straha - ili čežnju za povezanošću, ili bojazan od gubitka identiteta", objašnjava Dunion za Psychology Today.
Dodaje da se u partnerskim odnosima ti strahovi mogu pojaviti u različitim kombinacijama. "Ponekad jedan partner teži stalnoj bliskosti, dok drugi naglašava granice. U drugim slučajevima oba partnera mogu dijeliti isti strah - bilo od napuštanja, što dovodi do spajanja i nedostatka individualnosti, ili od gubitka sebe, što rezultira velikom međusobnom udaljenošću", ističe terapeut.
Proces iscjeljenja uključuje učenje zdravih granica koje nisu ni pretjerano slabe ni rigidne.
"Oni koji nose strah od napuštanja trebaju razviti odgovornost za vlastitu sreću i stvoriti dodatne izvore podrške. Oni koji nose strah od gubitka sebe trebaju učiti kako održati emocionalne granice bez udaljavanja i prihvatiti partnerovu potrebu za povezanošću. Ravnoteža se postiže kroz granice koje istodobno pružaju sigurnost i dopuštaju iskrenu komunikaciju i ljubav", zaključuje Dunion.