Kada je dijete uzrujano, instinktivna reakcija mnogih roditelja je pitanje: "Što nije u redu?" Iako dobronamjerno, takvo pitanje često ima suprotan učinak i može navesti dijete da se povuče u sebe umjesto da se otvori za razgovor, piše CNBC.
Stručnjakinja za svjesno roditeljstvo Reem Raouda, koja godinama radi s djecom i obiteljima, ističe da se emocionalna inteligencija razvija kada se djeca osjećaju sigurno izraziti i promisliti svoje osjećaje. Na temelju rada s više od 200 djece izdvojila je jednu jednostavnu rečenicu koja im često pomaže da zastanu, razmisle i lakše komuniciraju: "Reci mi što ti je sada teško."
Kako objašnjava, ova rečenica odgovara načinu na koji djeca doživljavaju emocije i stvara prostor u kojem se razumijevanje može razviti bez pritiska.
Tijekom ispada bijesa ili razdražljivosti djeca su već emocionalno preopterećena. Riječ "teško" zvuči blago i ne prijeti. Poručuje djetetu da nije u nevolji i da ne mora opravdavati svoje osjećaje, što mu olakšava da ostane u razgovoru umjesto da se zatvori ili odbije komunikaciju.
Djeca ne moraju točno imenovati svoje emocije. Mogu opisati situaciju, trenutak ili osjećaj koji im je bio preplavljujući. S vremenom se tako prirodno širi njihov emocionalni rječnik, bez forsiranja i pritiska da odmah pronađu "prave" riječi.
Prije savjeta, rješavanja problema ili ispravljanja ponašanja, ova rečenica djetetu šalje poruku: "Mogu podnijeti ono što osjećaš." Emocionalna inteligencija najlakše se razvija u okruženju u kojem se osjećaji dočekuju smireno, a ne s hitnošću ili nervozom.
Umjesto da traži objašnjenje, ovakvo pitanje poziva dijete na razmišljanje. Dijete samo odlučuje koliko će podijeliti i kada, što jača osjećaj kontrole nad vlastitim emocijama. To je važan temelj za razvoj samoregulacije i samopouzdanja.
Kada se djeca osjećaju emocionalno sigurno, njihov stresni odgovor postupno se smiruje. Ova rečenica posebno je korisna u situacijama kada je djetetovo ponašanje naizgled pretjerano ili zbunjujuće jer najprije pomaže smirivanju, a tek potom razmišljanju i razgovoru.
Usmjeravanjem pažnje na ono što je djetetu teško, roditelji poručuju da emocije nije potrebno odmah "popraviti". Djeca tako uče da se osjećaji mogu doživjeti, razumjeti i s vremenom proći, umjesto da ih se potiskuje ili ignorira.
Djeca emocionalnu inteligenciju uče kroz iskustvo, a ne kroz objašnjavanja. Kada roditelji reagiraju smirenom znatiželjom umjesto kontrolom ili pritiskom, pokazuju kako se s emocijama može nositi na stabilan i promišljen način. Te obrasce djeca s vremenom počinju primjenjivati i na sebe.
Zadaća roditelja nije ukloniti sve neugodne emocije, već stvoriti okruženje u kojem se djeca osjećaju sigurno podijeliti svoje misli i osjećaje. Prilagođavanjem jezika roditelji oblikuju emocionalni ton odnosa, a djeca s vremenom uče da su njihovi osjećaji važni signali koji zaslužuju pažnju.