Rasprava stručnjaka: Mogu li i loše knjige za djecu stvoriti dobrog čitatelja?

Foto: Shutterstock

IAKO fantastika, horor, krimići i stripovi najbolje prolaze kod mlade čitalačke publike, književni kritičari i teoretičari nerijetko ih ocjenjuju manje kvalitetnom literaturom, no svjesni porazne činjenice da djeca i mladi danas ionako sve manje čitaju, kažu da je ponekad možda i takva književnost bolja nego nikakva, jer ostavlja mogućnost da jednom postanu "pravi" čitatelji.

Neil Gaiman, autor znanstvenofantastičnih i fantastičnih romana popularnih i među hrvatskim srednjoškolcima, na nedavnom je predavanju u Londonu izjavio da ne postoje loše knjige za djecu, a pokušaj odraslih da pojedini žanr ili autora proglase takvima smatra "besmislicom, snobizmom i glupošću".

Fikcija koju roditelji možda ne vole može biti put prema drugim knjigama, a roditelji čak i u dobroj namjeri mogu uništiti djetetovu ljubav prema čitanju, rekao je Gaiman, čija je knjiga "Neverwhere" uklonjena s popisa literature u jednoj američkoj školi s objašnjenjem da je neprikladna za tinejdžere. Zaustavite djecu u čitanju onoga što vole i dajte im vrijedne, ali dosadne knjige koje vi volite i dobit ćete generaciju uvjerenu da čitanje nije cool, poručio je roditeljima i nastavnicima autor uspješnih romana "Američki bogovi", "Karolina" i "Knjiga o groblju".

Šesto: Nametanje vlastitog ukusa djeci nije dobro

S time se slaže Silvija Šesto, čije su djelo "Bum Tomica" pojedine grupacije bezuspješno pokušale izbaciti iz lektire zbog navodne seksualizacije likova. "Nametanje vlastitog ukusa djeci nije dobro, treba ih odvojiti od kritičarskog i prosudbenog pupka i pustiti da se snalaze, a na odraslima je da izgrade oruđe s pomoću kojeg će napraviti izbor u toj velikoj ponudi", istaknula je.

Šesto, koja je i predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, vjeruje da su djeca dovoljno mudra i pametna da izaberu "prave stvari", a odrasli su ti koji, često i u dobroj namjeri, griješe postavljajući neke svoje kriterije, često više subjektivne nego objektivne.

"Loša hrana za djecu bolja je od loše literature"

Ivan Bošković sa splitskog Filozofskog fakulteta, koji predaje na kolegiju Hrvatska dječja književnost, odlučan je kada kaže da je čak i loša hrana za djecu bolja od loše literature. Djeca su specifični čitatelji pa treba biti oprezan kada je riječ o onome što čitaju jer ako čitaju loše knjige od njih nikada neće nastati dobar čitatelj, istaknuo je.

Djeci je teško zabraniti da nešto čitaju, niti im treba braniti, no mnoga djela ne ispunjavaju kriterije koje kao umjetničko djelo mora imati knjiga za djecu, rekao je Bošković, ustvrdivši da bi uloga profesora, pedagoga, sociologa, psihologa i roditelja, trebala biti odlučujuća. Knjiga je danas samo roba na tržištu, prolazi sve i svašta, pa bi se stručnjaci trebali okupiti kada se odlučuje što se čita i na koji način, kazao je.

Književnica za djecu Sanja Pilić nije ljubiteljica vampirske i horor literature, no nije za to da se ona brani djeci već da roditelj usmjeruje djecu na pojedine knjige i ponudi im širi izbor. Treba imati kontrolu nad time, ali s dozom zdravog razuma, ustvrdila je Pilić, dodavši da je važno i da djeca znaju stav roditelja o nekom djelu, bez obzira hoće li ga čitati ili ne.

U dječjoj pomami za ekranima danas se svako čitanje čini poželjnim

Berislav Majhut, predsjednik Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti, kaže kako se u današnjoj dječjoj pomami za ekranima svako čitanje književnosti čini poželjnim. Često bez potpore roditelja, koji ni sami nemaju čitateljskih navika, škola u kojima se "da se ne bi opterećivalo učenike" lektira zaobilazi i društva u kojemu dječja književnost nikad nije imala neki osobiti status, svako savezništvo, pa i ono loše dječje knjige može izgledati opravdano, rekao je Majhut, no smatra da tako ne treba suditi ma kako okolnosti bile nepovoljne.

Mišljenja je da obično tek vrijeme "s neumoljivom točnošću" pokaže koji su naslovi zaslužili preživjeti, a koji nam više ništa ne govore ni o svom vremenu ni o općim stvarima pa su, kao loša književnost, predani zaboravu. Stav roditelja za njega ne može biti estetski kriterij je li nešto dobra ili loša knjiga, već oni samo mogu reći smatraju li neku knjigu primjerenom ili neprimjerenom svome djetetu.

Majhut podsjeća da je i u ne tako davnoj prošlosti bilo cenzure dječjih naslova - skoro se 300 godina čekalo da se u Hrvatskoj konačno pojavi cjeloviti prijevod Defoeovog "Robinsona", izostavljali su se i "nezgodni" dijelovi teksta u hrvatskim prijevodima "Junaka Pavlove ulice" ili "Heidi", a čak su i "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" bile predmet cenzure. Još se i danas u nekim američkim državama prepravljaju romani Marka Twaina kako bi bili politički korektni, a u Britaniji se knjižnicama zabranjivalo kupovanje romana Enid Blyton, napomenuo je.

Kada je riječ o lektirnim naslovima Majhut smatra kako su "osuvremenjavanje, prilagođavanje ukusu djece" samo fraze koje služe da bi se još više reduciralo čitanje lektire te da je se kao nesuvremenu posve makne iz školske učionice. Želja da se rastoči sve što bi moglo sudjelovati u stvaranju neke zajedničke nacionalne podloge čitateljskog iskustva i identiteta u hrvatskom društvu je toliko jaka da se svaki naslov može dovesti u pitanje, pa čak i "Priče iz davnine", dodao je.

Djecu treba usmjeravati, ali ne im i zabranjivati da čitaju "loše" knjige

Da je bitno da se djecu usmjerava, kako neka dobra djela ne bi prošla pored njih, smatra i Dubravka Težak, teoretičarka književnosti za djecu i mlade. "Zagovornik sam čitanja, pa čak mislim da je dobro da se danas, kada se sve manje čita, čitaju čak i manje uspješna djela. Ako netko puno čita, veća je mogućnost da će među nekom od tih knjiga pronaći i nešto dobro", dodala je.

Težak je zadovoljna što je u osnovnoškolski popis lektire ušlo dosta novih naslova jer je, naglasila je, upravo kod male djece važno da zavole čitanje pa će preko njima bliskijih knjiga jednog dana doći i do klasika. Prihvatljivo je i da djeca predlažu što bi htjeli čitati u školi, a tada bi s profesorima mogli razgovarati o literarnoj vrijednosti tih knjiga, dodala je.

Nekad i u Hrvatskoj popularan pjesnik i pisac za djecu Ljubivoje Ršumović, koji je gostovao na ovogodišnjem Interliberu, kaže da mu je drago što mu nitko nije branio da čita ono što je volio jer mu je prvo ozbiljnije štivo bio strip, kojemu može zahvaliti da ga je čitanje tada zainteresiralo, a potom možda i uputilo prema kasnijoj profesiji.

"Djeci treba prijateljski reći da je nešto loše, ali ne ih tjerati da to ne čitaju jer je svaka presija na njih štetna. Sami će doći do toga da počnu čitati ono što je dobro, a odbaciti ono što je loše", zaključio je.

Hrvatski učenici pridružili se trendu nečitanja u svijetu

Osim što brojna svjetska istraživanja pokazuju da djeca kojoj se od najranije dobi čita kasnije brže uče, bolje se snalaze u komunikaciji s drugima i razvijaju predčitalačke vještine, pokazuju i da su prijašnje generacije mnogo više čitale svojoj djeci, dok danas roditelji to najčešće ne rade pod izgovorom da nemaju vremena ili su izgubili bitku s televizijom, internetom i videoigricama.

Kako djeca rastu, čitanje sve više pada na listi njihovih prioriteta, mali je broj onih koji bi se čitanjem pohvalili pred drugima ili čak bili viđeni s knjigom u ruci, a čitanje je osobito neprivlačno dječacima između 14. i 16. godine.

Kada je riječ o čitalačkoj pismenosti u Hrvatskoj, Međunarodna procjena znanja i vještina PISA 2012. pokazala je i da su hrvatski petnaestogodišnjaci značajno ispod prosjeka među učenicima 65 zemalja obuhvaćenih ispitivanjem, a prema tim rezultatima djevojčice su u prosjeku za godinu i pol dana školovanja u prednosti pred dječacima.

Sudeći prema tim podacima, u Hrvatskoj tek treba raditi na tome da djeca počnu čitati, a nedoumice oko toga mogu li i loše knjige za djecu stvoriti dobrog odraslog čitatelja, dotiču samo manji broj onih koji uopće čitaju.