Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (9.)

KAD JE MRVA rekao „nula”, osjetio je apsolutno predivno škakljanje u svojim crijevima. Kao da je prdac bio golemi, sve smješniji smijeh koji je upravo pušten na slobodu. Naravno, vidio je zabrinuti izraz Lisina lica, vidio je Doktora Proktora kako trči prema njemu, ali bio je toliko uzbuđen da mu nije palo ni na kraj pameti kako možda nešto nije u redu. I kada se čuo prasak, bio je toliko prekrasno oslobađajući da je Mrva automatski zatvorio oči. 

 

Prijašnji prdci bili su kratke eksplozije, ali ovaj je bio nekako puniji, kao kad puštate zrak iz 

napuhanog balona. Mrva se počeo glasno smijati jer se osjećao kao da ga je nešto ispalilo sa zemlje u zrak, kao da je bio astronaut upravo lansiran i torpediran u svemir. Osjećao je kako mu zrak klizi niz lice i kosu i imao dojam da su mu ruke čvrsto prikovane uz tijelo. Osjećaj je bio takav kao da se sve to stvarno događa. A kada je Mrva konačno otvorio oči, otkrio je da se sve to zaista i za stvarno i događa. Trepnuo je dvaput i shvatio ne samo da je to što misli stvarno nego da je nevjerojatno i totalno stvarno. 

 

Činilo se kao da sjedi na nekoj zračnoj stolici koja je ispaljena uvis. Iznad njega je bio luk plavoga neba, a ispod sebe je vidio oblak prašine nad nečim što je izgledalo kao sićušna kopija dvorišta Doktora Proktora. 

 

Prdac je i dalje zavijao kao čopor vukova i Mrva je shvatio kako još uvijek ide uvis, jer sve ono što je vidio ispod sebe sve se više smanjivalo i smanjivalo i počinjalo nalikovati na još sitniju verziju 

Legolanda.

 

Zatim je prdac počeo zvučati kao utišana tutnjava. Zračna stolica nestala je pod njim i za trenutak se Mrvi činilo da je došao u bestežinsko stanje. Vrana koja je letjela u blizini začuđeno je piljila u njega. 

 

Mrva se nagnuo naprijed i osjetio kako počinje padati. Glavom naprijed. Prvo polako, a onda sve 

brže.

 

Uh-jao, pomislio je. Nije mu više bilo baš toliko smiješno. 

 

S hokejskom kacigom ili bez nje, mislim da ovo neću preživjeti.

 

Legoland je postajao sve veći i veći i opasno brzo počeo je nalikovati na Topovsku ulicu koju je Mrva tek maločas napustio. I stvari bi sigurno pošle po zlu za našeg prijatelja Mrvu da on nije bio tako bistar mali dječak i sjetio se na koji je način dospio tako visoko u zrak. Jer, iako prdac više nije zavijao kao čopor vukova i sve više je nalikovao na pitomo cvrčanje, još uvijek je trajao. A znajte, kada kažem cvrčanje, to je cvrčanje u odnosu na onaj prvotni golemi prasak, a ne cvrčanje u odnosu na neki od vaših uobičajenih prdaca. Jer, čak i ako ste jeli nezrele jabuke i nakon toga prdnuli najglasnije na svijetu, to bi bio nježni povjetarac u odnosu na najpitomije cvrčanje koje je proizvodio Prdoprah Doktora Proktora. 

 

Kada je Mrva promislio o svemu tome, brzo se zanjihao natrag u sjedeći položaj u kojemu je i bio kada je lansiran uvis. I u trenutku kada je njegova stražnjica, na kojoj su poput zakrilca bile čičkom priljepljene hlače, bila usmjerena prema tlu, Mrva je na svoje veliko olakšanje shvatio da počinje usporavati, i to zahvaljujući zračnom pritisku prdca. Ali isto tako, znao je kako će prdac uskoro završiti, a da do tla još ima poprilično. Mrva se pokušavao održati u ovom položaju što dulje je mogao jer je i pad od osam metara velik pad za tako sitnog dječaka. A upravo je toliko Mrva bio iznad zemlje u trenutku kada je prdac konačno završio. 

 

– Mrvaaa! – vikala je Lisa. 

 

– Mrvaaa! – vikao je Doktor Proktor. Kao ludi, tražili su ga svud uokolo. 

 

– Mislite li da ga je prah mogao eksplozijom pretvoriti u komadiće? – pitala je Lisa. 

 

– Ako je tako, komadići su toliko maleni da ih ne vidimo – rekao je Doktor Proktor, namještajući svoje motorističke naočale i proučavajući zemlju na kojoj je Mrva stajao u trenutku kada se dogodio prdac. 

 

Sva je trava tu bila iščupana, a teren je bio malko udubljen. 

 

– Nikad ga više nećemo vidjeti – rekla je Lisa. – I ja sam za to kriva. Trebala sam odmah vidjeti da je uzeo veliku žlicu! 

 

– Ne, ne. Ja sam kriv – rekao je Doktor Proktor, ustajući. – Nisam trebao više prtljati s tom formulom. 

 

– Mrvaaa! – vikala je Lisa. 

 

– Mrvaaa! – vikao je Doktor Proktor. 

 

– Čemu sva ova galama? – prigovarao je netko s druge strane ograde. 

 

– Što ti tu radiš, Lisa? Večera je na stolu.

 

Bio je to Lisin otac, Zapovjednik. Zvučao je osorno. Doktor Proktor je ustao. 

 

– Dragi gospodine, cijela je situacija beznadna – počeo je, ali ga je prekinuo glas koji je štektao iza ograde Mrvine kuće. 

 

– Čemu ova sva galama? – bila je to Mrvina mama. Izgledala je bijesno. 

 

– Večera je na stolu. Je li netko vidio Mrvu?

 

Doktor Proktor okrenuo se prema njoj. – Draga gospođo, cijela je situacija beznadna. Znate, vaš sin Mrva, on… on… 

 

A onda je Doktor Proktor po treći put prekinut usred rečenice. Sad ga je prekinuo dječački glas koji je dopirao negdje odozgo. 

 

– On upravo sjedi ovdje gore i pita se što ima za večeru.

 

Njih četvero pogledali su gore. A tamo, na vrhu krova kuće Doktora Proktora stajao je Mrva prekriženih ruku, s kacigom za hokej, štitnicima za koljena i kožnim hlačama čiji je stražnji dio lepršao uokolo.

 

– Ne mrdaj – viknuo je profesor Proktor pa odjurio u podrum. 

 

– Mrva! Što, za Boga miloga, radiš tamo gore? – propiskutala je njegova majka. 

 

– Igramo se skrivača. Nije li očito? – pitao je Mrva. 

 

– Što je za večeru? 

 

– Mesne okruglice – rekla je Mrvina mama Mrvi. 

 

– Pržena riba – rekao je Lisin tata Lisi. 

 

– Huraaaa! – rekao je Mrva.

 

– Huraaaa! – rekla je Lisa. 

 

– Hajde, igrat ćete se nakon večere – zarežao je Lisin tata. 

 

– Ali ne tamo gore – dodala je Mrvina mama. – Odmah silazi. 

 

– Da, mama – rekao je Mrva. 

 

Profesor se trčećim korakom vratio iz podruma, noseći ljestve koje je odmah naslonio uza zid svoje kuće, uz oluk. Mrva je dopuzao do ljestava pa se po prečkama počeo spuštati, smijući se ponosno kao astronaut koji izlazi iz svog svemirskog broda nakon uspješna slijetanja i svemirske ekspedicije u kojoj nitko dosad nije bio. Ili je bila samo nekolicina ljudi prije njega.

 

A tri minute poslije, što jednostavnom matematikom znate da je isto kao i stotinu osamdeset sekundi, Lisa je sjedila svježe opranih, potpuno čistih ruku i jela prženu ribu, a Mrva je, vrlo čistih ruku, jeo mesne okruglice. Ni jedno od njih dvoje nije nikad tako brzo pojelo svoju večeru. 

 

Kad su se vratili u dvorište Doktora Proktora, profesor je sjedio na klupi i pregledavao papire dok je istodobno nešto bilježio i računao. Mrva je pogledao sve te brojeve i žvrljotine. Ova matematika i nije bila tako jednostavna. 

 

– S ovom novom formulom učinak praha je sedam puta jači – rekao je Proktor svojim jakim naglaskom. – Zato sam rekao da trebaš uzeti žličicu, a ne žlicu.

 

Mrva je slegnuo ramenima. 

 

– Bilo je dobro. Prdac je završio taman kad sam se spuštao, taman je ostalo dovoljno vremena da mogu doći do krova vaše kuće. 

 

– Hmmm – rekao je profesor, gledajući u brojeve. – Ali, zbunjuje me to zašto si lansiran u zrak kao raketa.

 

– Bio je to duuuuuuuuuuugačak prdac – mudro je zaključio Mrva. – Bilo je to kao da sjedim na stupu zraka koji me gura gore. A isti taj stup zraka usporio me na putu prema dolje. 

 

– Hmmm – rekao je doktor, češkajući se po bradi. – Zbog ove nove formule čini se da prah ima znatno duže djelovanje. Zanimljivo.

 

– Možda bismo se trebali vratiti originalnoj formuli – oprezno je predložila Lisa, oklijevajući. 

 

– Pretpostavljam da si u pravu, Lisa – rekao je doktor. – Bilo bi opasno prodavati ovu smjesu praha djeci. Ili odraslima. 

 

– Znam – rekao je Mrva. 

 

– Napravimo dvije vrste praha. Prdoprah Doktora Proktora prodavat ćemo djeci za Dan nezavisnosti. Vrlo posebni raketni prdoprah Doktora Proktora nećemo nikome prodavati. On će nam služiti samo za male testove u dvorištu.

 

Činilo se da Doktor Proktor nije osobito oduševljen drugim dijelom ove ideje. 

 

– Ma samo tu i tamo. Nekad – rekao je Mrva. – Kad nam bude, ono, baš super dosadno.

 

Doktor Proktor i dalje je izgledao kao da mu se ideja ne sviđa. 

 

– Ili – rekla je Lisa. – Mogli bismo ga prodati NASA-i. 

 

– NASA? – uglas su pitali Mrva i Doktor Proktor. 

 

– Američka državna agencija za zrakoplovna i svemirska istraživanja – rekla je Lisa, a da nije pogriješila nijedan slog. – Oni šalju astronaute u svemir. Moj tata kaže da više košta izgraditi jedan mali svemirski brod negoli cijelu tvrđavu Akershus. Zamislite kako bi oni sretni bili kad bi saznali da astronaute mogu slati u svemir bez svemirskog broda. 

 

– Hmmm – rekao je Doktor Proktor. – Zanimljivo. 

 

– A možda bismo raketni prah mogli drugačije nazvati? – pitala je Lisa. – Što mislite, na primjer, o Prdonautskom prahu Doktora Proktora? 

 

– To je to, Lisa! – uzviknuo je Mrva. – Ti si genij! 

 

– Izvrsno! – rekao je i Doktor Proktor. – Vrijeme je da to proslavimo…

 

I dok se Doktor Proktor vukao prema kući da donese još dvije velike porcije pudinga, Lisa je sjala od sreće. Jer uvijek je lijepo dobivati pohvale da ste iznimno pametni.