Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (21.)

PO POSLJEDNJI put u ovoj priči, na nebu bez ijednog oblačka, izašlo je sunce. Nakon što je neko vrijeme sjalo nad Japanom, Rusijom i Švedskom, sunce je tako zasjalo i iznad vrlo malenoga glavnog grada vrlo malene zemlje po imenu Norveška. 

 

Dakako, sunce se odmah bacilo na posao i obasjalo žutu i poprilično malu palaču koja je bila kraljev dom. Taj kralj nije baš vladao nad puno toga, ali se radovao što će mahati djeci na dječjoj paradi dok budu prolazila pored palače. I radovao se što će slušati Veliki i gotovo svjetski poznat kraljevski pozdrav u svoju čast. Naravno, sunce je sjalo i po tvrđavi Akershus, i starim topovima koji su ciljali preko Oslofjorda, pa sve do najudaljenijih vrata. To su bila vrata koja su vodila do najstrašnije gradske zatvorske ćelije, do Tamnice mrtvih koje su se svi bojali.

 

I baš sada vrata Tamnice mrtvih otvorila su se. Na travnati nasip zakoračio je Doktor Proktor. Morao je škiljiti zbog toliko sunca. Slijedila su ga dvojica zatvorskih čuvara. 

 

– Hip hip huraaaaa – vikali su Mrva i Lisa, koji su ga čekali. Skakali su gore-dolje i mahali norveškim zastavicama. 

 

– Sloboda, sunce, Dan nezavisnosti i moji pomoćnici – smijao se Doktor Proktor i pokušavao ih oboje zagrliti. – Može li dan biti bolji od ovoga? 

 

– Za neke možda… – mrmljao je Zapovjednik koji je stajao nekoliko koraka iza Lise i Mrve i ljuljao se na petama. 

 

– Ali nitko mi nije rekao zašto sam oslobođen – rekao je profesor nakon što je smirio Lisu i Mrvu. 

 

– Truls i Trym su sve priznali – rekla je Lisa. – I to da su gnjavili Mrvu da im da prdonautski prah. 

 

– I to da vi nikada niste prodali prdonautski prah djeci – rekao je Mrva. 

 

– A policija će uskoro uhvatiti gospodina Tranea i strpati ga u zatvor – dodala je Lisa. Zbog krađe 

praha i laganja da je prah njegov izum. Jedino što prvo mora završiti potjera za njim po gradu. 

 

– Ajme, nebesa! – čudio se profesor. – Pa to znači da su svi problemi riješeni. 

 

– Ne baš svi – rekla je Lisa, kimajući glavom prema Zapovjedniku. – Tata? 

 

– Naravno, naravno – mrmljao je Zapovjednik i iskoračio. Djelovao je kao da mu je neugodno. Možda je zbog toga govorio malo glasnije i malo više naređivački nego što je to uistinu bilo potrebno.

 

– Da, pa znate, jako nam je žao zbog ovog idiotskog utamničenja, Doktore Proktor. To se više neće ponoviti. Osim ako ne napravite nešto što je vrlo ilegalno, naravno. Kao na primjer da gurate banane u ispušne cijevi. Ili da podignete djecu na vrh stupa za zastave. Ili… 

 

– Tata! Prijeđi na stvar! – rekla je Lisa strogo. 

 

– Naravno, naravno, na stvar – grmio je Zapovjednik, a vrat mu je malo pocrvenio. – Kao što vidite, mi tu imamo stare topove. A kao što ne možete vidjeti, nemamo posebni prah iz Šangaja, 

prah koji trebamo za Veliki i gotovo svjetski poznati kraljevski pozdrav koji smo iz ovih topova trebali ispaliti danas, nešto kasnije. U modernoj povijesti nikada se nije dogodilo da Kraljevski pozdrav nije ispaljen. I bojimo se da će nam se cijeli svijet smijati. Ovi u sjevernoj Europi svakako. Dobro, osim možda Finske… I… I… 

 

– Tata! 

 

– Naravno, naravno. Pitanje je… 

 

– Pitanje je – prekinuo ga je Doktor Proktor – mogu li vam ja pomoći s Kraljevskim pozdravom. I odgovor je, dragi moj Zapovjedniče i dragi moj susjede: DA! 

 

I onda je opet započela epizoda klicanja, po drugi put u vrlo kratkom razdoblju. Ali Lisa i Mrva nisu imali vremena za dugo vikanje i klicanje. Morali su krenuti na nastup školskog paradnog orkestra u paradi za Dan nezavisnosti.

 

Paradni orkestar škole Delgen stupao je i svirao kao nikada prije. Uspijevali su pogoditi točne note i gotovo da su svirali u ritmu. A Nikolai Amadeus Madsen vodio ih je sa svojim pilotskim naočalama i smijao se najvećim smiješkom; još uvijek je sanjao o ljetnom natjecanju orkestara u Eidsvollu. Lisa je svirala klarinet i tu i tamo pogledala bi Mrvu, koji je jedva hvatao korak s ostalima. Tu i tamo čak je morao potrčati. No, svirao je nevjerojatno dobro i njegovi su prsti plesali po tonovima dok su mu oči ubrzano pregledavale note.

 

Orkestar je stigao do Ulice Svedrup i Mrva je bio toliko koncentriran da nije ni čuo sirene policijskih automobila koji su im jurili ususret. Nije vidio ni veliki, brujeći Hummer koji je dolazio iza ugla. Kad je vozač shvatio kako mu je put konačno blokiran nečim što ne može pregaziti ili odgurnuti s puta, začulo se škripanje guma i cviljenje kočnica. Na putu mu se, naime, našla cijela parada Dana nezavisnosti! I još mu je koračala ususret! 

 

A buka koju je proizvodio školski orkestar svima je izazivala žmarce u kralježnici. Bio je to zvuk eksplozije, rušenja zrakopova i lavine istodobno. Iza Hummera je pristiglo otprilike stotinjak 

policijskih automobila i svi su imali upaljene plave rotirke i sirene. Čovjek je iskočio iz Hummera.

 

Lisa je prestala svirati.

 

– Ali, nije li to… – rekla je. – Jest! To je gospodin Trane – odgovorila je samoj sebi. 

 

I Mrva je prestao svirati i pogledao. Gospodin Trane je stajao nasred ulice i bjesomučno se osvrtao oko sebe. Nije se imao kamo skriti. Činilo se kako je potjeri konačno došao kraj.

 

– Ha! – zaurlao je gospodin Trane. – Nikad me nećete uhvatiti, vi kreteni, vi bezvrijedni smradovi!

I nakon toga, grubim je pokretom skinuo šaht i – uskočio u rupu. 

 

 

– Hej, čovječe! – povikala je Lisa zbunjeno. 

 

Dotrčali su i policajci, provirili u rupu od šahta, počešali se po glavama i krenuli raspravljati o situaciji. Mrva i Lisa mogli su čuti samo djeliće razgovora. 

 

– Imam na sebi uniformu za Dan nezavisnosti! Ne želim se sad spuštati u kanalizaciju i zaprljati 

odoru! 

 

– A ja? Ja imam astmu! Smrad dreka može mi jako štetiti! 

 

– A ja sam se prijavio za utrku u vrećama…

 

I tako su oni vratili poklopac šahta na svoje mjesto, provjerili je li čvrsto postavljen, otkazali policijsku potjeru i mahnuli paradi Dana nezavisnosti da krene dalje.

 

Ana Konda ležala je u cijevi i slušala kako joj u želucu kruli od gladi. Mogla je čuti buku paradnih 

orkestara i omirisati kuhane hrenovke koje su na ulici čekale da se od njih napravi hot-dog. A sad je odjednom začula kako je u kanalizaciji Osla nešto strašno zaprskalo. No, golemo stvorenje bilo je toliko izmučeno glađu da je jedva moglo plivati prema zvuku. Ali, kada je konačno stiglo do onoga što je zaprskalo, Ana Konda imala je što vidjeti. Pa ona je poznavala svoj budući obrok! Tu dvonožnu hranu koja je još slabašno sjala u zelenom. 

 

Hm. Posljednji put kada je pojela nešto slično, Ana Konda bila je torpedirana sve do poluotoka 

Nesodden. Ali, to nije bilo jedino što je prepoznala. Bilo je kod ove dvonožne hrane još nešto, nešto poznato još iz vremena kada je ona bila mala anakonda i živjela svoj zmijski život u kavezu u Hovseteru. Zar nije postojala očita sličnost između ovog debelog, mesnatog, kobasičastog čovjeka i onog debelog dječaka koji ju je veselo ubadao štapom? Oho-ho. Da, jest! 

 

Ana Konda odmah je shvatila kako je i čovjek primijetio isto to. Prepoznavanje je, dakle, bilo obostrano. Vidjela je i da je čovjek otvorio usta kako bi počeo vrištati. Usta su mu bila širom otvorena. Jako širom otvorena. Ali, naravno, to nije bilo ništa u usporedbi s tim koliko su bila otvorena Ana Kondina. 

 

– Čovječe, kako je ovo dobro! – vikao je Mrva dok je žvakao vrući hot-dog u pecivu. 

 

– Stvarno dobro! – rekla je Lisa pa odgrizla zalogaj svog hot-doga.

 

Sjedili su na travnatom nasipu tvrđave Akershus. Gledali su sedmoricu hrabrih stražara koji su nervozno šetali gore-dolje ispred stola za kojim je stajao Doktor Proktor s velikom staklenkom Posve normalnog prdopraha Doktora Proktora. Sedmorica njih dobrovoljno su se prijavila za ovaj časni zadatak. 

 

– Pomoćniče Mrva! – poviknuo je Doktor Proktor, pogledavajući sat na tornju Gradske vijećnice. Bližilo se vrijeme Velikog i gotovo svjetski poznatog kraljevskog pozdrava. – Možeš li mi pomoći razdijeliti porcije?

 

– Naravno – rekao je Mrva i pažljivo zamotao ostatak hot-doga. Potrčao je do stola, zgrabio drvenu kutlaču koja je tamo stajala i stavio je u staklenku. 

 

– Ja sam Mrva – obratio se stražarima. – Što imate reći na to?

 

Jedan od stražara počeo se klatiti naprijed-natrag, pjevajući „Mrva, Mrva, drek od crva”. Dvojica stražara odmah su mu se pridružila. 

 

– Aj’ ušutite – rekao je Mrva, pogledavajući na sat.

 

– Ili, još bolje, otvorite usta. I sagnite se. Brzo, imamo još samo nekoliko sekundi.

 

– Jel’ to sad opasno? – pitao je jedan stražar pomalo nervozno, otvarajući usta. 

 

– Aha – rekao je Mrva i uvalio mu cijelu kutlaču praha u usta. – Ali, ima okus po kruškama. Devet… Osam… 

 

– Hvala, kolega – rekao mu je profesor, namještajući svoje motorističke naočale. – Dragi moji stražari, molim vas zauzmite svoja mjesta.

 

Stražari, koji nisu navikli slušati naredbe koje su sadržavale riječi kao „dragi” i „molim”, zbunjeno su blenuli jedni u druge. 

 

– Osjećam da me nešto škaklja u želucu – rekao je jedan od njih. 

 

– Sad slušajteee! – zaurlao je mali crvenokosi dječak. – Usmjerite svoje stražnjice u istom smjeru u kojemu su topovi. Odmah! I sagnite se! Ovo je već bio jezik koji su stražari razumjeli i odmah su poslušali naredbe. I upravo u tom trenutku sat na Gradskoj vijećnici počeo je udarati 

dvanaest puta.

 

Bio je to tako smiješan prizor da je Lisa vrištala od smijeha. Sedmorica pognutih stražara, sa stražnjicama koje su ciljale preko zidova tvrđave na Oslo, dok je odzvanjao sat na Gradskoj vijećnici. 

 

 

Ali nakon trećeg udara sata ni Lisa niti i jedan drugi stanovnik Osla i okolnih područja više nisu mogli čuti sat. Jer su i sat i Lisin smijeh bili utopljeni u tako jak prasak da se ljudima činilo da im se na ušnim bubnjićima stvorio mraz, a da su im oči zapele utisnute u glavu. 

 

Idući je prasak izazvao strujanje zraka od Ulice Rosenkrantz do Ulice Karla Johana, gdje su od njega sve zastave uspravno stajale. Treći je udarac zatresao tri prozorska okvira na poluotoku Nesodden i učinio da velika, stara stabla jabuke u vrtovima Ulleval procvatu iz čistog straha. 

 

Četvrti je udarac prouzročio to da je djevojčica koju je Lisa poznavala u Sarpsborgu pogledala u nebo bez oblaka i pitala se približava li se to nekakva oluja. Peti nije uopće bio glasan; zvučao je kao prdac i zbog njega su se ljudi u Oslu međusobno pogledavali u čuđenju. Ali, šesti je skoro izazvao da se kruzer koji je bio usred fjorda na putu za Dansku prevrne, a jato lastavica na putu za Norvešku predomislilo se i odlučilo vratiti u Afriku. Zvuk je stigao sve do Trafalgara u Londonu, gdje je promijenio smjer vode u fontani tako da su svi turisti koji su stajali oko nje bili mokri, a djeca su se radosno smijala.

 

Kada je prasnuo i posljednji, sedmi udar, kralj je u palači zadovoljno kimnuo glavom i razmišljao o tome kako nikada nije čuo bolji pozdrav. I prije nego što je i posljednja jeka prerasla u tišinu, kraljev je pobočnik već bio na telefonu sa zapovjednikom tvrđave Akershus. Htio mu je reći samo kako kralj želi odlikovati njega i njegove topnike Kraljevskim ordenom zasluga, promaknuti ga u počasnog topnika i zaželjeti mu dug i sretan život. 

 

 

– Može li nam on zaista dati dug život? – pitao je Zapovjednik sumnjičavo. 

 

– On je kralj – rekao je pobočnik pomalo uvrijeđeno pa zatim spustio slušalicu. 

 

Zapovjednik je ponovno izašao na nasip na kojemu su bila sedmorica stažara s poderanim stražnjim dijelovima hlača, dvojica policajaca sa suzama u očima od smijeha te Lisa, Mrva i profesor koji su skakali i plesali od sreće.