KAD SE zoveš Željko, pa još zadržiš to ime usprkos savjetima da uzmeš filmski pseudonim i na kraju dobiješ etiketu "i svjetski i s ovih prostora", onda imaš preduvjete da se o tebi malo više priča nego što se zapravo priča o Željku Ivaneku u medijima nekadašnje SFRJ.
Netko bi rekao "odbjegli nasljednik Radka Poliča". Ovaj slovenski epizodist u američkoj produkciji je već gotovo četiri desetljeća standardan i pouzdan poput vlastite frizure u podugačkom nizu filmskih i televizijskih ostvarenja.
Željko Ivanek je rođen u Ljubljani 1957., iz koje je s roditeljima emigrirao u Sjedinjene Američke Države tri godine kasnije. Onda su dvije godine bili "preko", pa se vratili u Sloveniju, tj. tadašnju Jugoslaviju, tamo proveli pet godina i zatim opet otišli u Ameriku. Dvije su zemlje igrale teniski meč s obitelji Ivanek kao lopticom, ali 1967. je došlo vrijeme da se i oni skrase te se Željkov glumački put počeo graditi u Kaliforniji.
Ivaneka znamo prije svega kao strogo profesionalnog Eda Danversa u Homicide: Life on the Street, onda kao ljigavog guvernera Devlina u Ozu, dok mu je uloga u nešto novijoj seriji Damages donijela čak i nagradu Emmy. Njegove epizode iz Dosjea X i Dr. Housea se također veoma pamte.
Što se tiče filmova, tu je tek gužva: Donnie Brasco, Hrabrost pod paljbom, Građanska akcija, Pad Crnog jastreba, Hannibal, Nevjerna, Dogville, Umri muški 4, U Brugeu, Argo, Bourneovo nasljeđe, Sedam psihopata... Sve dobro poznato i svuda je uglavnom poslužio da digne tenziju na koji trenutak. S njim u kadru priča iznenada postaje za minimalno nekoliko stepenica ozbiljnija.
A još jedna zanimljivost dovoljno govori koliko mu je stalo da se prepozna s kojih je prostora. Naime, njegov agent ima posebno zaduženje da na špici filmova/serija mora obavezno stajati Željko, a ne Zeljko. Ako se to ne ispuni, pada tužba. Samo oštro i beskompromisno, uostalom, takav je uvijek i na platnu. Gospodin Željko Ivanek.