HRVATSKI glumac Žarko Potočnjak preminuo je danas u 76. godini. U suradnji s Yugopapirom donosimo glumčev intervju iz 1989. godine.
Ožujak 1989: Serija Ptice nebeske jedno je od rijetkih lijepih i ugodnih iznenađenja - sudeći po ovome što smo dosad imali prilike vidjeti - koje nam je pripremila Zagrebačka televizija, i to onda kad više nitko ništa od nje nije očekivao, osim povišenja pretplate.
Ptice nebeske zamislio je i napisao Ivo Brešan svojom alkemijskom mješavinom humora, okrutne inteligencije, blage mudrosti, melankolije i vedrine tako da su na pitanje: "Molim vas, kako završavaju Grof i Motka?" - glavni glumci, Zijad Gračić i Žarko Potočnjak, rekli: "Lijepo." Premda ne treba biti uvjeren da se to odnosi na klasičan happy end.
Kad Potočnjakov Motka s minimumom sredstava ostvari maksimalan rezultat, treba se sjetiti da će se on ujesen prometnuti u elegantnog, cizeliranog, dekadentnog snoba, advokata Pubu Fabrizyja u Glembajevima, ili da će, još kasnije, igrati u Marinkovićevu Zagrljaju, također televizijskoj seriji, još složeniji i glumački zahtjevniji lik, a da iza njega stoji, premda je mlad, poštovanja vrijedna glumačka biografija - dugogodišnja lutanja s Histrionima, stotine uloga, nepatetičan, ali zato promišljen i zreo odnos prema glumi.
Kad biste morali dati kraći presjek vaše glumačke biografije, onih trenutaka za koje sada, kao zreo glumac, osjećate da su vas formirali, ili onih koji su vam najviše značili - što biste izabrali?
Neki od njih vezani su za činjenicu da sam po generaciji - šezdesetosmaš...
Mislite, politički?
Mislim politički, po senzibilitetu, po načinu na koji sam shvaćao svijet oko sebe. I to sam i ostao! Što se tiče teatra, nekoliko sam puta putovao u Ameriku i tamo se početkom sedamdesetih susreo s teatrom koji je nastao iz senzibiliteta šezdesetosme. Dakle, nisam bio vremenski direktno na izvoru, nego sam gledao refleksije toga razdoblja. Vidio sam mnoge off-Broadway predstave, mnoge alternativne teatre, upoznao neke ljude koji su za taj teatar bili značajni i to je u velikoj mjeri utjecalo na mene.
Što je bilo najvažnije što ste vidjeli u SAD-u?
To da se teatar shvaća u totalitetu, s potpunom ozbiljnošću i predanošću poslu. Kazališne trupe, pojedini projekti tamo traju dvije, tri do četiri godine, dakle - onoliko vremena koliko traje interes za neki posao, dok se ne promijene ljudi, dok se međusobno ne iscrpe, dok se ne pojave novi projekti koji će glumca ili režisera nanovo angažirati, dok je atmosfera u ansamblu inspirativna.
A kako je danas kod vas, u Gavelli?
Jeste li vidjeli ili čuli za nekoga glumca koji je zadovoljan u Gavelli?
Pa čini mi se da ste me vrlo lijepo primili ovdje, u kafiću Gavelle, da se tu osjećate kod kuće.
Ne osjećam! Snalazim se jer sam dugo u tom prostoru. Ali mislim da je taj ambijent, baš ambijent kafića, izrazito depresivan i neugodan te da je velika šteta što se poistovjećuje s teatrom.
Dobro, američki je teatar prva točka. Druga je, pretpostavljam, družina Histrion.
Da, Histrion - naš pokušaj da radimo drukčiji teatar, koji se nikad nije potpuno ostvario.
Vi ste jedan od osnivača Histriona...
Jesam! To je bilo zamišljeno mnogo šire nego što smo uspjeli napraviti. Namjeravali smo s Histrionom odgojiti naše dramske pisce, koji bi pisali za Histrion; namjeravali smo okupiti slikare, pa su neki u početku bili s nama, ali entuzijazam se brzo potrošio. Ostali su bili samo glumci. Ali mislim da je pothvat bio vrlo značajan. Odglumili smo mnoge predstave, sami smo režirali predstave. Živjeli smo zajednički život, to je bilo vrlo dragocjeno iskustvo.
Vaši su interesi, pokazalo se, mnogo širi nego što se obično očekuje od glumca. Jeste li možda zaželjeli režirati?
Tu sam želju ispunio s Histrionima, gdje smo zajednički režirali.
Postoji li onda neka uloga u kojoj mislite da bi se vaš glumački senzibilitet i glumačka inteligencija najbolje realizirali, a za koju vas još nisu angažirali?
Što sada mislim ili što sam prije mislio? Sada, u ovom trenutku, nema nijedne role za koju bih rekao - baš si to želim! Ali prije sedam-osam godina žarko sam želio glumiti Jaga. To je bila uloga koja me zanimala. Sjećam se da sam to želio igrati.
A što se tiče domaće dramske literature? Je li vam se svidio onaj Brešanov tekst?
Nakon ovih pet epizoda mislim da sam ovdje, u Hrvatskoj, glumac koji je najviše igrao Brešana. Toliko sam već na Brešana naviknut - na njega kao čovjeka, na njegovu rečenicu, da sam je počeo osjećati kao svoju. Osjećam se čak malim brešanologom. Prestajem biti objektivan kad je Brešan posrijedi i tu literaturu prihvaćam gotovo neanalitički. A na kraju krajeva - i moram jer imamo tako malo dramskih pisaca da to uistinu nije čudno.
U hrvatskoj dramskoj književnosti dvije su osnovne linije - jedna je herojski šnajderovski teatar, drugi je ironički, Brešanov. Je li ta preferencija za Brešana slučajna ili je to izbor?
Meni Brešan izrazito odgovara, ali, napokon, sve je to slučajnost. Mi ne živimo u nekoj razvijenoj teatarskoj sredini u kojoj bi se čovjek mogao opredijeliti prema vlastitim afinitetima i ukusima. Bačeni smo u situaciju i ponašaš se da "uzmeš kaj dobiš". Vas nikad nitko ne pita što biste htjeli igrati. Vi ste jedna od rijetkih osoba koje su me to pitale. U Gavelli sam već deset godina i nikad me nitko nije to pitao. Niti ih zanima! Niti me, u krajnjoj liniji, zanima što bi drugi htjeli glumiti.
A što vam je blisko kod Brešana? Je li to humor situacije, vrlo tečna rečenica ili opis karaktera?
Mene fascinira Brešanova dramaturgija. Malo mi je žao što Hidrocentralu u Suhom dolu nije završio istom snagom kojom je počeo, mislim da bi to bio bolji tekst od Mrduše. Mrdušu sam svagdje igrao - od Zagreba do zabitnih sela u kojima ljudi nemaju pojma o Hamletu niti su ikada za to čuli i svagdje je ta dramaturgija funkcionirala. A kad savršeno funkcionira dramaturgija, onda je vrlo jednostavno napraviti dobru predstavu, dobru ulogu.
Pitali ste malo prije: zašto nema dobrih predstava? To je fenomen na koji je vrlo teško dati odgovor jer sam uvjeren da je lakše napraviti dobru predstavu nego lošu. A što da vam kažem za koju bih se "školu" radije opredijelio - brešanovsku ili šnajderovsku? A gdje vam je neki velik izbor? Imate Marinkovića, Brešana, Šnajdera, imate Šovagovića, za kojega se svi nadamo da će napisati još neki dramski tekst, a sve su drugo povremene pojave, a ne pisci! Od mlađih Miro Gavran, ali on se još mora pokazati. Jer dramaturški zadatak s tri lica i s dvadeset lica - ipak nije isti.
Serija Ptice nebeske još je na početku. Ipak, primjećuje se da ste vi napravili vrlo finu, suptilnu stilizaciju lika Motke, koja izdaleka podsjeća na, recimo, Petricu Kerempuha. Je li to vaš izbor, Marušićev ili Brešanov?
Tekst je pisan na štokavskom. Ali učinilo mi se da se takva vrsta lika ne može igrati bez dijalekta. Takvi junaci to sa sobom ponesu. Motka je jednostavan čovjek, otkriva se u trećoj epizodi, odgojen u sirotištu, fasciniran je intelektualizmom Grofa. Zato je te rečenice govoriti na čistom štokavskom gotovo nemoguće.
Televizija je po svojoj strukturi realistična, pa se mora povesti za nekim realističnijim glumačkim sredstvima. Osjetio sam potrebu da dijalektaliziram lik. Onda smo razgovarali s lektorom, s Marušićem, konzultirali Brešana, jer smo ispitivali koji bi dijalekt bio najbolji. Budući da je meni kajkavski najbliži, odlučili smo kako to ne bi bilo loše. A to je, na neki način, i proširilo predstavu.
Kakva je bila suradnja s Marušićem? Jeste li bili zadovoljni?
Jesam! Čim sam vidio kakve pripreme radi za seriju, znao sam da će biti dobro. Film, televizija, to je uvijek improvizacija! Uvijek je u pitanju novi prostor, nova kamera, ali čim redatelj ima bogat, pripremljen materijal, čim imamo više informacija - o samoj sceni, o liku - mnogo je lakše glumiti.
Često ste glumili na filmu, ali se ipak čini da niste bili dovoljno iskorišteni kao filmski glumac budući da imate vrlo dobru reputaciju i da vas cijene u profesiji.
Pa ne može se sve ni stići. Čovjek odrađuje prioritete. To su bile dileme: ili ići nekamo s Histrionima, ili glumiti nešto na filmu, ili odigrati nešto na Ljetnim igrama? Onda se napravi izbor! Ne mogu reći da su filmski redatelji bili ludi za mnom, ali imao sam ponuda. Neke sam i iskoristio, a mislim da je to apsolutno dovoljno.
Na ovu veliku seriju ipak ste pristali.
Vrlo je osjetljivo ići u seriju. Išao sam u to s punom sviješću da će klinci po Trešnjevci, gdje stanujem, sada za mnom vikati: "Gle, ide Motka." Ali ujesen odmah idu Glembajevi kao serija, a zatim Marinković kao serija. To su tri serije zaredom, a svaka je toliko različita, pa mislim da mi se ni jedna od uloga neće zalijepiti u negativnom smislu.
Jeste li za neku od te tri uloge posebno vezani? Možete li reći gdje ste najbolje obavili posao?
Ne znam to reći. Kad čovjek sebe vidi na ekranu, to je čudna odgovornost. Uvijek idem gledati film s publikom, dakako - tako da se ne zna da sam u kinu. Jednom je tako iza mene bio jedan mladi par i frajer je rekao curi: "Pogle ovog tipa kak glumi! Pa on nije normalan!" To mi je bilo nešto najužasnije u životu. Na platnu je bila moja slika, pet metara visoka, a ja nisam mogao ništa učiniti. U teatru se čovjek može boriti, ispraviti, ali ovdje - prošao vlak!
I zato ekran osjećam izuzetno odgovornim medijem. A od ove tri uloge... Apsolutno je najteže to što sam kod Vrdoljaka snimio jer to je tragikomična uloga, lice koje je pola u suzama, a pola u smijehu. U životu nešto tako teško nisam radio. Dakako, ne znam još što će iz toga biti!
A Glembajevi?
Glembajevi nisu bili posebno teški. Uvijek se Puba Fabrizy glumio kao komično lice, a u prvom razgovoru s redateljem složili smo se da bi liku trebalo dati dimenziju više. Ta nas je ideja razveselila, pa smo to i napravili.
Razgovarala: Ines Sabalić (Studio, 1989.)