BEZ OBZIRA na koju listu najboljih stand up komičara svih vremena naišli, možete biti prilično sigurni da ćete u prvih deset pronaći Billa Hicksa.
Smatrali su ga komičarom s rock'n'roll duhom i revolucionarom koji je bio ispred svog vremena. Iako nikada nije postao mega popularan i sveprisutan kao Richard Pryor, Robin Williams pa čak ni posthumno internetski nezaobilazan kao legendarni George Carlin, Hicks je imao svoje fanove, a njegova je legenda dodatno narasla nakon što je sa samo 32. godine umro od raka gušterače.
Neki će reći da je bio neshvaćen, drugi da je umro na vrijeme, prije nego se prodao i postao još jedan u nizu koji je živio dovoljno dugo da postane ono što je nekad prezirao, ali ako pitate mlađe generacije komičara, Hicks je bio sve ono što preziru oni.
Generacijski jaz nikada nije bio očitiji nego u slučaju političke korektnosti. Ako pitate bilo koga iznad 30 ili 35 godina što misle o vječno uvrijeđenoj gomili koja reagira na svaku pogrešnu riječ, vjerojatno će vam reći da "osviještena generacija" dane provodi stvarajući ideološko minsko polje u koje će jednog dana i sami zalutati. To je najblaže rečeno jer mnogi ih nazivaju razmaženim internetskim derištima koja nisu u stanju podnijeti mišljenja koja se ne slažu s njihovim viđenjem svijeta.
Smetalo im to ili ne, vremena se mijenjaju, a ono što je bilo sasvim prihvatljivo u devedesetima danas je gorivo "kulture uvrijeđenosti".
Komičarka Chloe Petts za Guardian je objasnila: "U današnje vrijeme, ako ljutiti bijelac stane ispred publike i servira svoje stavove kao da su stopostotne činjenice, ljudi se alarmiraju". Nekada je to bilo općeprihvaćeno, ali u vremenima osjetljivosti na privilegiranost, rodna pitanja i kulturnu politiku, to više nije toliko popularan pristup. Bill Hicks današnjoj generaciji djeluje kao klasični "mansplainer" što je termin koji se najčešće koristi za muškarce koji svisoka ženama objašnjavaju neke najočitije stvari.
Mnogi suvremeni komičari Hicksa doživljavaju kao neugodnog, licemjernog i ne pretjerano radikalnog komičara.
Komičar Rob Oldham osvrnuo se i na Hicksov "toksični maskulinitet": "Kada želi omalovažiti Ricka Astleyja sve se svodi na to da Astley nema kurac u odnosu na Jimija Hendrixa koji ima veliki kurac. A tu je i to neprestano referiranje na silovanje kao neku vrstu moralne kazne. Za samoprozvanog kritičari koji ne prati stado, prilično je nesvjestan vlastitog recikliranja nasilnih patrijarhalni tropa koje su bile temeljem opresivnog sustava koji vlada tisućama godina".
Današnji mu kritičari zamjeraju i to što neprestano napada slabije kao što su žene, homoseksualci ili stranci. Osim toga, često kritizira Amerikance, društvo, vladu, ali rijetko samog sebe, a upravo se to očekuje od razmišljanja koje se doživljava kao radikalno.
I dok njihove tvrdnje ne drže vodu, nezadovoljstvo mlađe populacije Hicksom jednostavno je neizbježno jer je rezultat klasične smjene generacija. Nije li logično i sasvim očekivano da mlađi ne pronalaze zajednički jezik sa starijim komičarima? Baš kao što nitko ne očekuje da će svi umirati od smijeha na slapstick komediju Charlieja Chaplina ili Bustera Keatona, tako ne bi trebalo biti šokantno ni to što mlađi ne doživljavaju Hicksa na jednak način kao i starija publika i komičari.
Komedija se mijenja i stand up komičari više ne završavaju na pijedestalu kao glasovi generacije čiji se stavovi ne dovode u pitanje.
Ono što često slušamo od starijih komičara jest da je sve dopušteno i da komičari mogu reći što god žele ako je namjera nasmijati. Neki mlađi komičari ne vjeruju u to i smatraju da nije nužno reći "sve što želimo". Ponekad možete dekonstruirati stavove i uvjerenja bez toga da nekoga uvrijedite.
S druge strane, mlađu je generaciju izuzetno lako uvrijediti. Nitko im ne brani da svoje stavove iznesu, ali i neprestana uvrijeđenost vrlo brzo postaje naporna.
Rob Oldham osvrnuo se upravo na ovu temu i rekao: "Ako smo u današnje vrijeme osjetljivije na osjećaje drugih ljudi, to život čini podnošljivijim, zar ne? Ako ljudi paze na to da ne izgovaraju odvratne stvari, to je lijepo, zar ne? S druge strane, ako nas Hicks gleda odozgora ili odozdola, vjerojatno bi se nasmijao na to koliko sam pažljiv oko toga da nekog ne raspizdim i ne govorim ono što mislim. Možda bih mogao naučiti nešto od njega".