Vjekoslava, kako samo uspijevaš?!?



O PJESNIČKOM umijeću Vjekoslave Huljić rečeno je više-manje sve. Ta vječna inspiracija glazbenih kritičara ispljuvana je otprilike... Uglavnom, svaki puta kada nešto napiše. Čim njeno pero dotakne list papira, kraj prozora joj projezdi kritičar i onako usput dobaci: "Vjekoslava, opet pišeš sranja!".

Jadna žena vjerojatno strahuje svaki puta kada joj se na vratima pojavi poštar s preporučenom pošiljkom jer mora se potpisati, a svi već jako dobro znaju da sve što napiše nailazi na oštru kritiku. Potpiše se na povratnicu, a poštar samo duboko uzdahne i u bradu promrmlja: "Ova joj je najgora do sad".

Na dvorištu metar drva, ti si moja ljubav prva

Da stvar bude gora, više nije ni zabavno osvrtati se na ono što radi jer svaki puta kada netko kaže "gore od ovog ne može", Vjekoslava Huljić dokaže suprotno, podigne letvicu i servira nešto toliko zatupljujuće da vam se mozak na otprilike tri minute potpuno ugasi, poteče vam krv iz nosa, a rodbina vas tri dana kasnije pronađe u blizini Garešnice kako tumarate uz cestu i buncate: "Namažeš mi kruh sa džemom, učiniš me sretnom ženom".

Kritičari su svake godine barem jednom u nedoumici jer žele se svim silama okomiti na ovu uspješnu autoricu i pokopati je, ali polagano posustaju jer budimo iskreni, na koliko načina možete reći "ovo je najgore". Na posljetku, znate da nije najgore jer u Huljićevoj riznici u ovom se trenutku nalazi "Galanterija", potpuno novi ultimativni hit koji sadrži dio o udaji, kombinaciju mediteranskog zvuka i latentnog narodnjaka, dio o tome kako je ona jaka žena, ali ipak treba jakog muškarca da joj prenese betonsku galanteriju i neuništivi pripjev koji probija kroz sternum i ubada vas ravno u srce: "Dolje šindra, gore crijep, dobar majstor, k tom i lijep" i "Kad na njedra stavim čedo, prepoznajem obraz djedov."

Najnevjerojatnije je upravo to da smo se ponovno uznemirili jer i Minei je podvalila hit u kojem trabunja nešto o mazanju džema. Oke, stanimo na trenutak i zapitajmo se što smo točno očekivali od suradnje žene koja je na vrhuncu karijere pjevala o vrapcima i komarcima i žene čiji će vrhunac karijere biti trenutak kada nekog službeno ubije banalnošću?

To su samo neki ljudi koji zarađuju


A nakon što nam se usta osuše od pljuvanja, ostaju grube činjenice. Mi smo ljudi koji ne žele priznati da Vjekoslava Huljić pravi hitove prilagođene intelektualnom nivou ovih prostora. Pričajte koliko god želite o "urbanoj" glazbi i o našem kulturnom nivou, meljite o Arsenu, Gabi i Josipi Lisac, prdite o Hladnom Pivu i TBF-u, ali jedna betonirana staza u selu selo ne čini gradom. Šest milijuna klikova na YouTubeu, "Bižuteriju" čini hitom, Severinu čini zvijezdom, a svaku raspravu suvišnom. Truć, ser, kenj, Tonči Huljić ovo, Vjekoslava Huljić ono. Na kraju dana, ti su ljudi prepoznali da ekipa s ovih prostora ne zaslužuje više jer kada im date više, zaradite manje.

A oni su ljudi koji se bave poslom. Spletom okolnosti, taj je posao glazba ili nešto slično tome. Da se prodaje kvalitetna glazba, ostali bi bez posla. Nažalost, trenutno je velika potražnja za drljom, strahotom i apokalipsom, a i udavače već dugo nisu imale frišku himnu.

Možete govoriti o umjetničkom integritetu dok vam netko ne kaže da se maknete od stola jer zaudarate na rakiju, ali u zemlji u kojoj je nezaposlenih više od zaposlenih, zarađivati novac pišući budalaštine za pjevače koje ljudi uistinu vole, djeluje kao prilično dobar način zarade. Nit ste orali, nit prebili nekog i uzeli mu novčanik, nit vas je netko izjebao za novac, a zaradili ste. Netko će reći da ste precijenjeni i da su vaši tekstovi ono što se dogodi kad se Slovojed ispovraća po papiru, ali dok se oni grbe nad svojim računalima i trude smisliti kako vas što grublje ocrniti, vi zarađujete jer vam je kristalno jasno da vaša publika ne bi prepoznala kvalitetu ni da je umotate u šahovnicu.

Kemija, Mafija, Nostalgija, Simpatija, Bižuterija... Lamperija?

Stoga, reciklirate, kradete, posuđujete, preokrećete, kao naslov izaberete riječ koja završava na "ija", napišete kriminalno glup tekst i imate hit. I to ne zato jer postoji neka zakulisna igra već zato jer ljudi to masovno slušaju.

Nitko ne živi od prodaje glazbe kritičarima i kolumnistima jer takav način poslovanja bio bi luđi od babe koja je mačku uključila u oporuku. Možda zvuči grubo, plitko, strogo poslovno, lišeno iskrenosti i ljepote i svedeno na instinkt, ali neki su ljudi nepopravljivi pragmatici. Zaključili su da ako već moraju birati između toga da budu cijenjeni i toga da budu plaćeni, uvijek biraju ovo drugo. Realno gledajući, vrlo je malo onih koji su uspjeli pomiriti kvalitetu i pravi pravcati uspjeh (koji ne znači imati još jedan posao uz onaj glazbenički).

Svi ostali moraju odlučiti što će - dati publici ono što traže ili ono što trebaju. U ovom drugom slučaju, postoji velika opasnost da se prevarite u procijeni.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.