Preminuo je hrvatski redatelj Branko Ivanda, piše Večernji list. Imao je 83 godine.
Branko Ivanda bio je jedan od najvažnijih hrvatskih filmskih i televizijskih redatelja druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Njegov opus obuhvaća igrani film, televizijske serije i drame, dokumentaristiku, ali i pedagoški rad, zbog čega je njegov utjecaj bio višeslojan i dugotrajan – istovremeno umjetnički, obrazovni i kulturni.
Rođen je 25. prosinca 1941. godine u Splitu, u obitelji snažno povezanoj s kazalištem i glazbom. Već je obiteljsko okruženje oblikovalo njegov senzibilitet: djed mu je bio glumac u splitskom HNK, a stric ugledni skladatelj Ivo Tijardović.
Nakon završene klasične gimnazije u Splitu, u Zagrebu je studirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu, a potom diplomirao filmsku i kazališnu režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost. Već tijekom studija i neposredno nakon njega uključuje se u tadašnji filmski život, najprije kao kritičar i asistent režije, a ubrzo i kao samostalni redatelj.
Njegov dugometražni redateljski debi Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata iz 1968. godine svrstao ga je među ključne autore generacije koja je nastojala modernizirati i intelektualizirati tadašnji jugoslavenski film. Bio je dio kruga tzv. hičkokovaca – autora koji su film promatrali i kao teorijski i kao estetski projekt.
U sljedećim desetljećima režirao je niz zapaženih igranih filmova poput Prijeki sud, Zločin u školi, Noć poslije smrti, Konjanik te Lea i Darija. U tim se djelima često bavio povijesnim, političkim i društvenim temama, kombinirajući žanrovske elemente s autorskim pristupom i izraženom vizualnom preciznošću.
Ivanda je ostavio osobito snažan trag u televizijskoj produkciji. Režirao je velik broj TV drama i filmova, među kojima se ističu Drveni sanduk Tomasa Vulfa, Smrt maturanta Wagnera, Zec, U logoru, Pet mrtvih adresa i Sestre.
Široj publici najpoznatiji je po radu na popularnim televizijskim serijama poput Ljubav u zaleđu, Obični ljudi, Ponos Ratkajevih, Sve će biti dobro, Pod sretnom zvijezdom, Stella i Zora dubrovačka. U razdoblju 2000-ih i 2010-ih bio je jedan od redatelja koji su uvelike definirali vizualni stil i produkcijsku razinu domaće televizijske fikcije.
Osim umjetničkog rada, Branko Ivanda bio je i važna figura u obrazovanju budućih generacija filmskih autora. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu predavao je filmsku i televizijsku režiju, najprije kao docent, a potom kao redoviti profesor. Od 2004. do 2008. godine obnašao je i dužnost dekana Akademije.
Sredinom osamdesetih godina predavao je filmsku režiju i na UCLA u Los Angelesu, gdje je imao priliku svoje iskustvo prenijeti studentima izvan Hrvatske, u jednom od središta svjetske filmske industrije.
Njegov privatni život obilježile su velike tragedije – smrt prve supruge Stanke te prerani odlazak sina Nikole, također redatelja, koji je preminuo 2012. godine u 36. godini. Ivanda je o tim gubicima govorio otvoreno, bez patetike, ali s dubokim osjećajem za osobnu i generacijsku dramu, koja se reflektirala i u njegovim kasnijim javnim nastupima.
Za svoj rad nagrađen je brojnim priznanjima, među kojima se ističu međunarodne nagrade i domaća priznanja za životno djelo, uključujući i Nagradu Vladimir Nazor.
Branko Ivanda ostaje zapamćen kao autor koji je spajao umjetničku ambiciju, društvenu osjetljivost i pedagošku predanost. Njegov doprinos hrvatskom filmu i televiziji ostaje vidljiv u njegovim djelima, ali i u generacijama redatelja koje je obrazovao i oblikovao.