U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1983. godine s nekoliko šaljivih istraživanja i nekoliko praktičnih savjeta kako se u tadašnje vrijeme moglo postati milijarderom.
Siječanj 1983: Jednu večer na Naučnom programu TV Beograda (emisija londonskog BBC-ja) jako je slikovito demonstrirano kolika je zapravo milijarda. Za one koji to nisu vidjeli vrijedi prepričati:
"Zamislite da jedan ekstravagantni engleski bogataš odluči razdijeliti milijardu dolara. Došao je u Oxford street u pratnji svoga šofera, koji je iznio sanduk pun novčanica od jedne funte. Dodavao je milijarderu svaku novčanicu koji je, opet, davao funtu svakome tko je stao u red. I tako, funtu, po funtu, ode milijarda. Što mislite, pita voditelj emisije, kada bi morao započeti podjelu milijarde da bi je danas završio? Prije godinu dana? Ne! Prije deset godina? Smiješno..."
I tako je nastalo licitiranje koje nas je dovelo do 643. godine n. e., odnosno više od 1400 godina bilo bi potrebno da se obavi ta operacija.
Međutim, iako je milijarda tako velika, kod nas je jako rasprostranjeno mišljenje da u Jugoslaviji ima od sedam do osam tisuća milijardera! Naravno, pretpostavljamo da svi misle na stare dinare jer vlasnik nove milijarde bio bi, mjeren imovinom, cijenjeni član svakog kapitalističkog društva.
Pitanje postoje li kod nas milijarderi, koliko ih ima i što će se protiv (naš kurziv) njih poduzeti - podignuto je na rang saveznog delegatskog pitanja!
Budući da je stvar s milijarderima postala ozbiljna, poduzeli smo na svoju ruku ozbiljno-šaljiva istraživanja da bismo utvrdili ima li kod nas zaista toliko, ili možda više, milijardera i dali nekoliko praktičnih savjeta kako se može postati milijarder.
Anketa obavljena na ulici, s prolaznicima - bila je porazna: nismo otkrili ni jednog milijardera.
Okrenuli smo komplete novina iz siječnja nekoliko posljednjih godina i u rubrici koja prati prijavljeni porez tražili neki slučaj milijardera. Nažalost, nije zabilježen ni jedan slučaj.
Isti rezultat dala je i analiza sudskih procesa za privredni i drugi kriminal. Bilo je slučajeva da je nekoj firmi nanesena šteta od milijardu i više starih dinara, ali nije zabilježen slučaj da je neko maznuo milijardicu.
Nešto više sreće očekivali smo od analiza platnih spiskova nekih radnih organizacija. Dovoljno je svakog mjeseca od plaće ostavljati samo milijun starih dinara na stranu i za 83 godine steći milijardu. Međutim, nismo našli tako stare popise.
Prve prave milijardere našli smo u nekoliko slučajeva nasljedstva iz inozemstva, ali to nije predmet našeg istraživanja jer novac nije stečen ovdje.
Isto tako, ni nogometaši koji, zaista, za potpis ugovora dobivaju dvije-tri milijarde starih dinara nisu zanimljivi za nas jer te dvije kategorije, uostalom, nisu nikakva atrakcija iz jednostavnog razloga što je sve manje-više obavljeno javno ili pred sudom.
Pa gdje su oni pravi, tajni milijarderi?
Prvi način: igre na sreću
Loto, sportska prognoza, tombola i druge igre na sreću zaista su najlakši i najbezbolniji način da se dođe do milijarde, pogotovo jer se taj dobitak ne uračunava u ukupan prihod građana i ne oporezuje progresivno.
Dovoljno je da svakog tjedna kupujete po jednu cijelu srećku lutrije i zaredom dobijete glavnu premiju od 500.000 dinara (pedeset milijuna starih). Za trideset osam godina vi ste milijarder!
Ako vam se čini da je to dug period, možete to postići daleko brže ako igrate na sportskoj prognozi. Dovoljno je da u nekoliko kola uzastopno budu istovremeno tri velika iznenađenja (na primjer da Partizan, Dinamo i Zvezda na svom terenu izgube od tri kluba s dna table) i da ste vi jedini koji je, uz to, pogodio i ostalih osam rezultata - pa da dobijete bar trećinu milijarde.
Loto je također brži od lutrije. Tu se može, za desetak godina, naravno, pod uvjetom da svakog tjedna imate "peticu", osigurati milijarda.
Na tomboli, osim novca, kako pišu novine ovih dana, može se dobiti i nekoliko godina robije.
Drugi način: gastarbajter
Da se radeći kao gastarbajter može zaraditi milijarda, nema nikakve sumnje. Evo jednostavnog računa: ako vam je plaća 3000 njemačkih maraka (slučaj bolje plaćenog, stručnog radnika) i svakog mjeseca ostavljate na stranu jednu trećinu, dakle 1000 maraka - vi ste za 33.3 godine milijarder.
Treći način, i najčešći: rad u inozemstvu, ali po potrebi društva
Među gastarbajterima ima svakakvih: od onih koji ovdje zaista nisu imali posla do vječitih bundžija i nezadovoljnika koji su htjeli kruha preko pogače. Zato nije ni čudo što mnogi, kada se vrate, ulažu novac u kafiće (o čemu će biti još riječi), nekakve farme i male tvornice i žele izigravati kulake i kapitaliste.
Međutim, posebnu pažnju zaslužuju oni naši prijatelji koji su po potrebi društva morali otići u inozemstvo i tamo provesti dobar dio radnog vijeka. I tu ima nekoliko kategorija. Jedno su diplomatsko-konzularni činovnici, s fiksnim plaćama i, osim časnih izuzetka, siromašnom reprezentacijom.
Drugu, daleko veću grupu čine naši privredni predstavnici koji, po potrebi posla, imaju nešto dublji džep za potrebe reprezentacije.
Unutar obje grupe sada ima nekoliko podgrupa jer nije svejedno ako se službuje u razvijenim zemljama zapada, na prijateljskom istoku ili prijateljskim nerazvijenim zemljama, a posebno je važno ima li pomenuta zemlja "čvrstu" ili "meku" valutu i je li između naše i te zemlje klirinški ili devizni obračun.
Ako se izuzmu pisari i pripravnici, u tim poslovima nema plaće manje od 1000 dolara, a dosežu i do 4000.
Sada, ovisno o tome u kojoj ste grupi, je li valuta "mekana" ili "tvrda", obračun klirinški ili devizni - do milijarde treba od sedam do 20 godina. Tko ne vjeruje, neka računa, ali, kao što vidite, ni tu ne padaju milijarde s neba, uz napomenu da je za skraćeni rok od sedam godina potrebno i te kako poznavati ekvilibristiku pretvaranja "meke" valute, preko "čvrstih", u našu milijardu.
Kada se tome doda važeći društveni dogovor da se po gornjim osnovama ne može boraviti u inozemstvu odjednom više od pet godina, znači da je put do milijarde otežan jer između dva mandata od pet godina potrebno je biti kod kuće bar dvije godine.
Četvrti način: kafić, ali uz utaju poreza
Kao što se vidi, prva četiri načina zarade jedne milijarde ne podliježu oporezivanju.
Do milijarde se može doći i radom, privatnim obrtom, ali pod uvjetom da se od poreznih organa utaje promet, prihod i zarada.
Kažu da je prosječan promet srednjeg kafića pet milijuna starih dinara dnevno. Polovicu, obično, predstavljaju nabavna cijena robe i transport, a sljedećih milijun dinara su režije i zakup. Ostane milijun i pol dinara, naravno, starih. Tu su porezi i doprinosi s milijunom i na kraju ostaje čistih pola milijuna.
Polovica od toga, 250.000 starih dinara je plaća vlasnika i amortizacija, ukupno 75 milijuna starih dinara godišnje. Preostalih 250.000 dnevno za 300 radnih dana treba sakriti od poreznih i drugih organa i za 13 godina skucati čistu milijardu.
Brzo i jednostavno.
Drugo je pitanje koliko će ta milijarda vrijediti poslije 13 godina.
Možda su u pitanju taksisti? Da vidimo što kaže račun: 100 vožnji dnevno od po 10 minuta, znači 16 sati rada (duplo radno vrijeme) donijet će mu oko milijun dinara bruto. Kada se odbiju benzin, amortizacija, porez i osobni dohodak - i njemu treba 15 godina do milijarde, naravno, pod uvjetom da je utajio porez.
A individualni poljoprivrednik? Maksimaš, s 10 hektara pšenice, uz maksimalni prinos od 75 metričkih centi po hektaru, može ostvariti godišnji prihod manji od 100 milijuna starih dinara. Kad se odbiju sjeme, rad, mehanizacija i porez - ni ti nam ne mirišu na milijardere.
Pa gdje su ti milijarderi?
To se pitamo i mi.
Napisao: Vlada Filipović (Duga, 1983.)