Bacila je sve niz rijeku, Sve ove godine, Sanjam, Ti si mi bila u svemu naj, naj, 310 poljubaca, Predaj se srce, Ispijmo zlatni pehar, Voljela je sjaj u travi – i da ne nabrajam dalje, iz prve znate čije su to pjesme. I danas se ih puste na nekom tulumu mojih vršnjaka ili se šeraju po fejsu. Indexi su možda ultimativni primjer nostalgije za vremenima naše mladosti, nitko nam ne vrati tako uspješno naša uglavnom poljepšana sjećanja.
Danas vam neću o tim pjesmama, premda ih znam odvrtjeti prije svega zbog vrhunskih aranžmana, koji su Indexima pribavljali pohvale i njima nesklonih kritičara. Poslušajte pažljivo bilo koju od njih, otkrijte i sami kako se naoko jednostavno harmonije obogaćuju prekrasnim akordima, što radi Bodo na gitari, kako se u sve to uklapa uvijek vrhunska ritam sekcija, uživajte.
Ovaj put zadržat ću se samo na onoj drugoj strani njihove diskografije koja je ostala manje poznata široj javnosti, a svrstavala je Indexe u vrh tadašnjeg rocka.
Za početak, prilično zaboravljena pjesma koja je naznačila njihov zaokret prema alternativnijoj glazbi. Godina je 1967., Indexi konačno imaju onu postavu koju nazivamo izvornom (premda je bila potpuno nova u odnosu na onu s kojom su započeli šest godina ranije). Tu su već Bodo na gitari, Fadil na basu i Davorin pjeva, to je već postala jezgra benda. Uz njih su još Kornelije Kovač na klavijaturama i Đorđe Kisić na bubnjevima.
Sve u toj pjesmi zvuči standardno za sredinu 1960-ih dok u jednom trenutku, nakon kratkog govora ("Gdje je ono lijepo doba romantike?") ne započne kratki, psihodelični dio, s vokalima nalik Beach Boysima.
I to više nije bila pjesma za raju.
Rock tog vremena na području Jugoslavije nije bio ni izbliza tako razvijen kao na Zapadu. Većinom su se izvodili prepjevi rock hitova, bilo je malo autorskih djela. Stoga nije bilo ni nekih novotarija, sve što ste tada mogli čuti u Jugoslaviji imali ste u kvalitetnijoj verziji po Britaniji i Americi.
No, 11. 10. 1969. godine, Indexi ulaze u studio Radio Sarajeva i snimaju prvu punokrvnu prog-rock pjesmu u Jugoslaviji, jedanaestominutnu Negdje na kraju u zatišju. Glazbu su skladali Bodo Kovačević i Kornelije Kovač, a riječi je napisao Želimir Altarac-Čičak (koji će za Indexe kasnije napisati i Svijet u kojem živim).
Uvodni tekst (i ne baš vrhunsku poeziju) recitira glumac Branko Ličen, potom imamo pjevni dio u kojemu se lijepo igra neobičnom harmonijom Em-F, što potom u pripjevu prelazi u E dur. U središnjem dijelu pjesme, baš kao u prog-rocku onog vremena, imamo šest minuta raznovrsnog melodijskog dijela sa solažama na gitari i flauti, čak i s blagim indijskim prizvukom, da bismo se na kraju opet vratili pjevanju.
I ovako kompleksna postala je hit na Radio Sarajevu 1970. godine. Pjesmu su izdali tek dvije godine kasnije, na kompilaciji koju je objavila RTV Ljubljana.
A 20. ožujka 1971. u Zagrebu su Indexi neslužbeno ustoličeni za vladare tada sve razvijenijeg jugoslavenskog rocka. Bilo je to na rock večeri u okviru Festivala glazbe, gdje su se Indexi natjecali s Korni grupom, koji su godinu dana ranije na čelu s Dadom Topićem pobijedili Indexe odnijevši glasove i kritike i publike 15-minutnom izvedbom pjesme Jednoj ženi.
Godinu dana kasnije došla je prilika za revanš.
Kornijevci su se pojavili s pjesmom Kosovka devojka, a Indexi su izveli gotovo osmominutnu skladbu „Izvor” Hrvoja Hegedušića na tekst njegove tadašnje supruge Maje Perfiljeve, s vrlo složenim aranžmanom, u kojemu se ističe sviranje basista Fadila Redžića. Ovaj put oni su odnijeli pobjedu u onim magičnim vremenima kad je publika tražila takvu glazbu.
Nažalost, Indexi nisu nikada objavili pjesmu Izvor, iako je Hegedušić godinu dana pokušavao organizirati njezino snimanje. Dao ju je onda negdašnjem pjevaču Korni gurpe Daliboru Brunu, koji ju je objavio na svom albumu 1973. godine. Izvedba Indexa desetljećima je postojala samo u sjećanjima sretnika koji su je čuli uživo.
Nepoznati netko je na svom kazetofonu snimao radio prijenos festivala i poklonio svom prijatelju Nenadu Jurinu, jednom od maestra koji je svirao klavijature u Indexima. On je kazetu predočio javnosti tijekom intervjua 2019. godine.
Unaprijed upozoravam da je snimka tehnički nekvalitetna. Svejedno, itekako možete razaznati koliko su bili veliki bend.
Indexi su godinama išli na dva kolosijeka – s hit singlovima koji su bili namijenjeni široj publici, ali i s brojnim prog-rock pjesmama za sladokusce, kao što su bile npr. Ugasila je plamen, Dan kao ovaj i bluzerska Dvojnik.
Bilo je i nekih pjesama između, koje su osvajale i publiku i one koji su tražili kompleksniju glazbu, lijepi broj njih objavljen je na kompilaciji Sve ove godine. I to je zapravo bio moj prvi susret s bendom kojega sam dotad poznavao samo po onim vječnim hitovima. Kao kuriozum spominjem da ploča nije bila oslobođena poreza na promet, što je bila tadašnja neslužbena oznaka za kič.
Najdraže pjesme s tog albuma bile su mi Plima, Budi kao more i presnažna Da sam ja netko. I za nju je riječi napisala Maja Perfiljeva.
Kako nam je jednom pričala, tekst je imao još jednu kiticu, napisanu na drugoj strani papira, koja govori o majkama palih boraca. Nju Davorin greškom nije ni zamijetio, tako da je otpjevao prvu kiticu dvaput.
"Stvarno ima drugu stranicu. Jebiga!", odmahnuo je rukom na Majinu primjedbu nakon što su posao u studiju obavili za jedan dan.
A sad se usmjerite na skupinu virtuoza koja u predpripjevu postaje jako razigrana, da bi se onda u pripjevu sjedinila u naglašenom ritmu koji vas batina posred duše.
Indexi su izdavali samo singlove i kompilacije, da bi tek 1978. godine izdali su svoj prvi studijski album Modra rijeka, konceptualno djelo na temelju neprolazne poezije Maka Dizdara. Indexi su dali oduška svojim umjetničkim interesima, ne baveći se stvaranjem hita.
Album se sluša u komadu, od početka do kraja, onako kako su to i premijerno izveli na TV Sarajevo (i tog se prijenosa živo sjećam). Nekada sam znao reći i da je to najbolji album ex-Yu rocka. Ispravnije bi bilo reći da je on najbolji u svojoj kategoriji, u kojoj je usamljen i to ne samo u jugoslavenskim okvirima. Popise najboljih albuma ex-Yu glazbe koji ne sadrže i ovu ploču stavim u stranu kao nepotpune. Nekoć se niste mogli voziti duže mojim autom, a da ga ne poslušate cijelog, s kazete koju sam za banalne novce kupio u varaždinskoj VAMI.
Vama ću ipak pustiti samo fascinantnu završnu pjesmu.
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."