Ona se cijeli život bavila umjetnošću. Počevši još od četvrte godine, kad ju je njezin tata Eisuke, inače tada vrlo cijenjeni pijanist, počeo podučavati klaviru. Kojega je prestala učiti s dvanaest godina i posvetila se vizualnoj, konceptualnoj umjetnosti, i to onoj avangardnoj, koja je oduvijek imala malu publiku.
Yoko Ono ostala bi vjerojatno poznata tek najboljim poznavateljima njujorške neo-dadaističke scene 1960-ih, da joj na jednu od tih izložbi u studenome 1966. nije svratio nikad ostvareni likovni umjetnik John Lennon. O njihovoj vezi koja je trajala gotovo pa točno četrnaest godina oni su sami skladali pjesme, a mediji je uglavnom kritizirali i ismijavali.
Yoko se vratila glazbi, objavila četrnaest albuma i doživjela da njezine pjesme postanu i dance hitovi.
Bila je klasičan primjer osobe koju ne zanima uobičajena umjetnička forma, nego uvijek pokušava napraviti nešto potpuno drugačije od ostalih. Dobar primjer je njezina Slika na koju se zakorači. Jer, imamo zapravo platno postavljeno na pod, po kojemu su hodali posjetitelji izložbe na Manhattanu i ostavili svoj trag. I to je "slika", koja se ne kači na zid, nego ostavi na podu.
Takva je Yoko bila i u glazbi, što se Lennonu, koji je još u kasnim Beatlesima pokazivao sklonost glazbenom eksperimentiranju, prilično dopalo.
Da se odmah razumijemo, avangarda ne mora uvijek biti i nešto kvalitetno i dobro. Yoko i John su prvo snimili album Unfinished Music No 1: Two Virgins, koji je ostao zapažen jedino po njihovoj golotinji sprijeda i straga na naslovnici albuma. To nije slušljivo i ostat će vječnom tajnom što su zapravo htjeli napraviti.
Potom su izdali album Plastic Ono Band, odnosno dva albuma – jedan Johnov, s klasicima poput Mother, Working Class Hero i God.
Drugi je napravila Yoko i to je bilo nešto potpuno drugačije od glazbe njezinog slavnog supruga. Uspjela je oko sebe okupiti 3/4 Beatlesa (bez Paula), ali i bend Ornette Colemana, oca free jazza.
Objektivno, i to je prilično teško za slušati, jer obiluje vokalnim i slušnim eksperimentima na koje naše uho nije naviknuto. I nema ničega osim eksperimentiranja. Ako vam išta pustim od toga, opsovat ćete me (i to opravdano).
Ali, evo jedne nešto kasnije pjesme, uz nju biste već mogli sebe zamisliti i da plešete.
U to vrijeme nešto slično radili su i Roxy Music, Yoko je definitivno svojim idejama išla putem novog zvuka koji će se probiti na scenu tek godinama kasnije. Brian Eno – upravo jedan od začetnika Roxy Musica – rekao je za Yoko da je začetnica novog vala.
Znam da je to izjava o kojoj se itekako može diskutirati, ali godinama kasnije Lennon će u jednom klubu na Bermudi čuti B-52's, rodonačelnike američkog novoga vala i oduševljeno prepoznati u njima utjecaj Yoko Ono.
Najbolje se to osjeti na njihovom singlu Rock Lobster, u kojemu Cindy i Kate oponašaju i vokalne eksperimente kojima je Yoko bila (malo previše) sklona.
Lennona je toliko fascinirala spoznaja da je Yoko postala inspiracija novovalnim glazbenicima, da je odlučio prekinuti petogodišnju glazbenu stanku i zajedno s njom kao ravnopravnom partnericom snimiti album Double Fantasy.
A u veljači 2002. B-52's su u znak priznanja zajedno s Yoko izveli upravo pjesmu Rock Lobster.
I dok je dovršavala svoj udio na Double Fantasy albumu, Yoko je već razmišljala o još novijim pjesmama, pa je tako pripremala i singl Walking on Thin Ice. Svojim naprednim glazbenim idejama nadahnula je i Johna da promijeni svoj pristup sviranju gitare. Iako mu vladanje instrumentom nikada nije bilo na prvom mjestu, znao je njegov talent i ranije u tome zablistati.
Sad je slušajući novovalne gitariste odlučio i sam zasvirati nešto u tom stilu i tim je svojim učinkom bio toliko (opravdano) zadovoljan da je ushićeno tvrdio kako Yoko konačno ima pjesmu za vrh top liste.
Iz studija je otišao s vrpcom nove pjesme u džepu i krenuo po sina Seana, kojemu je obećao izlazak.
Nažalost, pred hotelom ga je presreo poludjeli Mark David Chapman.
I ostalo je povijest u svom najtragičnijem obliku.
Pjesma nije došla ni blizu prvog mjesta, no, svakako je slušate puno drugačije kad znate njezin tragični kontekst.
Yoko će par mjeseci kasnije biti najtužnija primateljica Grammyja za njezin doprinos albumu Double Fantasy.
A svoje najzvjezdanije trenutke Yoko je doživjela u dobi u kojoj i najveće legende obično nisu ni sjena svoje negdašnje popularnosti.
2003. godine, kad joj je bilo već 70 godina, neki DJ-evi su počeli praviti dance remixe njezinih pjesama. Za te je potrebe ona postala samo ONO, što se isto izgovara kao i "oh, no!", kako su se u prošlosti često šalili na njezin račun.
Njoj je to tako dobro išlo, da je čak dvanaest njezinih remiksa došlo na prvo mjesto dance top liste. Posljednja je bila pjesma Angel 2014. godine, kad je Yoko već imala osamdeset i jednu godinu. Prema znamenitom magazinu Billboard, Yoko je 11. najuspješnija dance umjetnica svih vremena. I po svemu sudeći, uvjerljivo najstarija.
Yoko je dance glazbu pravila i puno ranije, ova je pjesma 1986. godine dobila nagradu za inovativan video. Za vas koji volite učiti nepotrebne činjenice, onaj najviši plesač je bivši britanski košarkaš Christopher Greener, a onaj najmanji patuljak je Michael J. Anderson, glumio je "čovjeka iz drugog mjesta" u legendarnoj Twin Peaks.
Najblesavije objašnjenje raspada Beatlesa svakako je ono da su se posvadili zbog Johnove zaluđenosti s Yoko, koja je išla dotle da ju je dovlačio i u studio.
Istina, kad gledate dokumentarac Let It Be iz 1970. godine, ona je jedina žena u studiju. No, u puno kvalitetnijem dokumentarcu Peter Jacksona Get Back, vidimo da su dolazile i družice Paula, Georgea i Ringa.
Nitko oko nje zapravo nije pravio pitanje, ona nije ni o čemu odlučivala, najveći bend u povijesti rocka raspao se iz tisuća drugih razloga. Nažalost, našoj civilizaciji vjerojatno i dalje najbolje paše da se nađe neka žena kao krivac za sve zlo, pa je ovaj put ulogu Eve odigrala Yoko Ono.
Njoj je sada 92 godine, i dalje je aktivna (nedavno je imala izložbu u Oslu). Iza sebe ostavlja ogroman umjetnički i glazbeni opus, kao i brojne životne traume (ratni Tokio, dva razvoda i razdvojenost od kćeri Kyoko, turbulentan brak s Johnom i njegovu smrt).
Svejedno, za mnoge će onda i dalje ostati samo ona Lennonova.
Što je ona predosjetila i lirski nježno izrazila u ovoj prekrasnoj baladi iz 1971. godine. U kojoj je, prema vlastitim riječima, otkrila i svoju konzervativnu stranu, odnosno, sposobnost da sklada i glazbu za "normalne" slušatelje.
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."