Sjajna se poanta krije u rečenici koju sredinom filma izgovara G. H. Scott (Mahershala Ali) tijekom ispijanja pića u trpezariji s Amandom Sandford (Julia Roberts). "Teorija zavjere o grupi ljudi iz sjene koja vlada svijetom je previše lijeno objašnjenje, pogotovo kada je istina mnogo strašnija." "A što je istina?" pita ga ona prestravljeno. "Nitko nema kontrolu. Nitko ne povlači konce", odgovara.
I stvarno, oduvijek mi se činilo da je ta teorija zavjere o jedinstvenom centru moći – iluminatima, reptilima, dubokoj državi, nazovite ih kako hoćete, u sebi nosila nešto utješno. Iako su tajnoviti zavjerenici koji stoje iza svih ratova, ekonomskih kriza, prirodnih pošasti, virusa ili, s druge strane, uspjeha određenih glazbenih pravaca, filmova, trendova, brendova, sportskih timova u svakoj inkarnaciji "Teorije" nesumnjivo zli, sama njihova mogućnost da drže sve konce u rukama uvjerava nas u jedno – svijet je moguće kontrolirati.
Dabome, trenutno ga kontroliraju ONI, ljudi u crnom na čelu s Cigaret Smoking Manom iz Dosjea X, ali jednoga dana mehanizam će preuzeti neki drugi – slobodni pravdoljubivi ljudi koji su, poput lika Kevina Bacona iz ovog filma, slušali opskurne radiostanice, razne Info Warse, Balkan infoe i Miroljube Petriće, gomilali namirnice i lijekove i naoružavali se, a onda će valjda sve biti u redu.
Kaos kao alternativa
Alternativa ovome je kaos. Ratovi ne nastaju voljom manje grupe ljudi, već su posljedica složenih historijskih procesa, čije izvornike možemo tražiti i desetljećima prije prvog ispaljenog metka. Virusi su ponekad zloguke mutacije prirode, potresi i vulkanske erupcije samo mreškanja na koži Majke Zemlje, a ne ishodi pritiska na gumb nekog Gatesa ili CEO-a Blackrocka.
Također, filmovi su samo filmovi, naročito ovi Netflixovi i u njima nema nikakvih subliminalnih poruka niti ima prikrivenih migova kojima bi nam moćnici iz sjenke rekli: "Toliko smo se ohrabrili da vam doslovno ostavljamo poruke na otvorenom, a vi ih i dalje ne umijete pročitati."
I prizovimo se pameti – koji to veliki svjetski moćnici stoje iza ovog filma?! Redatelj Sam Esmail – teško da on spada u ligu nekih holivudskih mogula s tako dubokim vezama. Julia Roberts - ok, svojedobno je bila velika zvijezda i sigurno ju je brojni reptilijanac (da postoji) poželio za ljubavnicu, ali da ona sada nešto znači, ma dajte.
Dobro, možda producenti – tu tek ne možemo naći krivca, radi se o relativno mladoj producentskoj kući Higher Ground, osnovanoj 2018., kojoj je ovo tek četvrti film, a u vlasništvu je… Ohhh ok.
U redu, hajde – dozvolimo si biti paranoični i konspirativni bar na sekundu. To valjda i ugođaj ovog filma intenzivira.
I nije on loš. Slow burn je, što bi rekli, sporogoreći, samo na dobar način. Mlađe to odbija jer oni traže non-stop akciju, ali valja malo zastati i saživjeti se s tom četveročlanom srednjoklasnom obitelji koja jednostavno odluči uzeti koji dan odmora i otići na Long Island u prvu dostupnu, od njujorške vreve sklonjenu zabit. Mogli bismo to biti i mi, u našim skromnijim balkanskim okolnostima, svakako. Valjda i mi pripadamo toj privilegiranoj potrošačkoj zapadnoj garnituri na čije strahove se ovdje cilja.
"Jebeno mrzim ljude", kaže nam mizantropska Julia objašnjavajući želju za bijegom, a toliko je svakodnevnih situacija u kojima je možemo razumjeti. Obitelj se vozi u unajmljenu izoliranu vilu, sin bleji na društvenim mrežama, kći pokušava odgledati posljednju epizodu serije Prijatelji na tabletu, starci si žele ukrasti koji trenutak za sebe…
I sve miriše na relaksirajući vikend, ali se iznenada počnu događati čudne stvari. Teretni brod gubi kontrolu i nasukava se na obalu, na kojoj su rasprostrli ručnike. Signal nestaje na TV-u, nestaje internet, a u gluho doba noći pojavljuje se dvoje tajanstvenih posjetitelja koji iz grada donose vijest o velikom black-outu koji se dogodio u New Yorku. Povrh toga, posjetitelji tvrde da je kuća njihova i da se žele skloniti u nju.
Lišeni TV-a i interneta, kilometrima udaljeni od najbližih susjeda, naši junaci zatvaraju se u mjehur paranoje, a situacija postaje sve gora i gora. Avioni počinju padati, sateliti otkazuju, čuju se eksplozije u daljini, na mobitelima se na tren pojave nekakve poruke koje govore o velikom cyber napadu, ali ubrzo nestaju.
Tko napada?
G. H. Scott i njegova kći, crni pripadnici višeg klasnog razreda, kao da znaju neke detalje o svemu tome koje ne žele podijeliti sa svojim bijelim siromašnijim podstanarima. Film nas postepeno uvlači u sebe, a u glavi nam se, potpuno saživljenima s ove dvije američke obitelji, roje ista pitanja i gnijezde isti strahovi kao da smo i sami sve ove godine živjeli kao Amerikanci – kaj se kog vraga događa? Rusi, Koreja, ISIS, vanzemaljci? Tko nas je napao?
Jak pisak prolama zrak utječući na psihu i biologiju ljudi, a mi već mislimo o Putinovim ili Xi Jinpingovim laboratorijima koji su dugo razvijali mikrovalna oružja nove generacije kojima nas mogu satrti.
A za to vrijeme Barack i Michelle kao da se osmjehuju iza maski – eto, eto što bi se dogodilo da mi ne postojimo jer, naravno, Iluminati, reptili, svjetski vladari - to smo mi, Amerikanci, po defaultu. Da nas nema i da nismo nadmoćniji, da vas mi ne čuvamo kao dobri roditelji dječicu, ovako bi bilo.
Gaza i Bahmut bi vam se brzo preselili na Manhattan i Brooklyn. A možda to i jesmo mi, i odlučili smo napokon provesti agendu o zlatnoj milijardi (čuj "milijardi", zlatnom milijunu) i ovim filmom vam želimo pokazati kako će se stvari odvijati kada Plan napokon stupi na djelo.
I moramo priznati da takve sumanute pomisli čine ugođaj većim, prevladavajući sam okvir filma i prelijevajući se u naš svakodnevni život. Bez njih, ako se vratimo na ono što H. G. Scott izgovara o nepostojanju bilo kakve zavjere i prihvatimo to kao vanfilmsku istinu, ne ostaje nam puno jer i ona unutarfilmska istina na kraju djeluje mlako.
Na čijoj smo strani?
Narativna elipsa o pošasti koja napada Ameriku ne ostaje zatvorena i slabašno objašnjenje koje se daje pred kraj oduzima na snazi i univerzalnosti poruke.
Ondje gdje je trebao ostati zatvoren i odigrati na adut naših globalnih zapadnih, konformističkih strahova, film otvara karte i daje nam definitivan odgovor ne donoseći katarzu i satisfakciju za skoro dva i pol sata uglavnom dobro građene atmosfere.
S druge strane, ondje gdje bi trebao biti konkretan i prenijeti poruku o bespomoćnosti pojedinaca lišenih interneta primoranih na zajedništvo kao jedini spas, kao da se boji istjerati ideju do kraja i namjenski ostaje otvoren.
Izvanfilmski, konspirativno golicljiva, utješna (jer mi smo po njoj good guys) ideja o moćnom bračnom paru koji nam šalje poruke o kraju svijeta, u čijem krojenju i sam sudjeluje, lako se da napustiti – budimo razumni.
Tu je samo stara-dobra politički nedvosmislena agenda, koju smo iz ove kuhinje i s ove platforme dobili već tisuću puta. Amerika je duboko podijeljena zemlja i spremna je puknuti svakog trenutka, s ili bez blagog gurkanja sa strane.
A kada krene pucati, tvorci filma jasno sugeriraju tko će prvi započeti i zbog koga će se dogoditi sve ono čega se pribojavamo. Kevin Bacon ceri se sa sačmaricom sa svog trijema iznad kojeg se vijori američka zastava; gospodin Sandford - Ethan Hawke, slabić i bijednik odbija pomoći uplakanoj migrantici na cesti koja preklinje na španjolskom; cijela obitelj je očekivano nepovjerljiva prema crncima koji tvrde da su zapravo oni vlasnici bogatstva većeg od njihovog i do kraja filma po prirodi stvari nastanjuje glavnu spavaću sobu, dok se tamnoputi otac i kći zadovoljavaju podrumom u vlastitoj kući jer njihovi gosti smatraju da to tako TREBA.
Slika u dnevnoj sobi sadrži tri apstraktna bijela obrisa koja podsjećaju na figure u odorama i kukuljicama, a kako film odmiče, figure se neobjašnjivo šire i slika postaje sve bjelja, i bjelja, i bjelja.
"Prije nego što krenemo", kaže H. G. Scott svom prijatelju Sandfordu pred kraj filma, "moram znati da si na mojoj strani".
"Prije nego što uđemo u ovu izbornu sudbinsku godinu", kažu producenti ovog filma, "moramo biti sigurni da ste na našoj strani".
Pa, i dalje smo pretplaćeni na Netflix, zar ne?